Čitao je Zagreb kao lijepu knjigu

U ime Društva hrvatskih književnika s tugom i zahvalnošću opraštamo se od našega uglednog i odanog člana Zvonimira Milčeca.

Zvonimir Milčec bio je izvorni talent, novinarski i književni. Njegovi su tekstovi, pisani nadahnuto i profesionalno desetljećima, nadahnjivali čitateljstvo i ohrabrivali mlade koji su težili mukotrpnom književnom i novinarskom poslu. Spektar njegovih ideja i u jednom i u drugom mediju/izrazu bio je začudan, a način obrade majstorski.

Njegov Zvižduk s Bukovca jedna je od najljepših knjiga u modernoj hrvatskoj književnosti. Nitko kao Zvonimir nije tako lijepo, sjetno, mudro i uzbudljivo opisao odrastanje na zagrebačkoj periferiji u prijelomno vrijeme. Posljednji zvižduk napisan je na istome tragu.

U novinarski posao uključio se kao reporter i odmah je bio prepoznat kao izvoran autor. Napisao je bezbroj feljtona u najboljoj tradiciji hrvatske feljtonistike, otkrivajući mnoge zaboravljene autore, značajnike i teme. Zagreb mu je bio posebna inspiracija. Bio je nadahnut Gradom, njegovim koordinatama, vizurama, vežama, ustanovama i institucijama, njegovom poviješću i suvremenošću. Nitko kao on nije objelodanio toliko činjenica o Zagrebu i nitko ih nije tako uvjerljivo, razložno i razgovijetno podastro čitateljstvu, a njegovo je čitateljstvo bilo u široku rasponu – u socijalnom i svakom drugom smislu. Kao izvorni autor pazio je na jezik, vraćajući mu jednostavnost kako bi ga oteo neprirodnoj ideologizaciji.

Kao urednik, bio je strpljiv prema suradnicima. Poučavao je mlađe kolege, napućujući ih da sami otkrivaju teme, da ih obrađuju i podastiru javnosti. Sve to vrijeme pratila ga je znatiželja golemoga broja čitatelja, s kojima je uspio izgraditi posebnu vezu. Tvrdio je da novine nemaju razloga ako nisu čitane, a čitane mogu biti samo ako su informativne, ali i formativne, ako donose nešto novo i ako je sve to lijepo i zanimljivo napisano.

Bio je velemajstor za naslove. Bilo mu je dovoljno da dijagonalno pregleda tekst i naslovi ga točno izrazivši sadržaj i poantu teksta. Nikada ništa nije mistificirao. Svi su ga voljeli zbog njegova iskrena odnosa i jasne argumentacije. Njegova je radna energija bila silna, poticajna za cijelu redakciju.

Zagreb mu je bio posebna ljubav i osobita slabost. Čitao ga je kao što se čita lijepa knjiga. Htio je opisati njegovu prošlost i njegovu sadašnjost – da Grad zasvijetli u svoj svojoj punini i raskoši, da ga prikaže čitateljstvu kao stari, dugovječni srednjoeuropski grad. U taj napor uložio je mnogo volje, znanja i ljubavi. I uspjeh nije izostao. Ostavio je trajne tekstove o zagrebačkim temama, koje će i ubuduće biti nezaobilazne u stručnom, novinarskom i povijesnom smislu. Bit će ti tekstovi poticaj mladima koji se odvaže odgonetati zagonetke ovoga grada, našega Zagreba, i socijalnih odnosa u našem društvu.

Mi koji smo imali povlasticu surađivati i družiti se s pokojnim Zvonimirom Milčecom znamo da su nam njegovi prijateljski savjeti u poslu kojim smo se bavili i u vrijeme koje nije bilo sklono slobodnom novinarstvu i književnosti bili čvrstim osloncem. Kao nadarena, hrabra, vedra i uvijek vesela čovjeka sjećat ćemo ga se s tugom i sjetom do kraja naših životnih putova, a djeci i unucima pričat ćemo o njemu kako bismo im svjedočili o uzoritu – kadšto boemskom – životopisu jedne iznimne osobnosti.

Njegovo djelo još nije dovoljno valorizirano jer ni ovo vrijeme nije vrijeme koje bi poštivalo iznimne opuse i iznimne postupke. No doći će, vjerujem, i takvo vrijeme u kojem će se vrijednost književne riječi cijeniti i poštivati. Posebice ako je riječ o iznimnim autorima kojima pripada i naš pokojni Zvonimir.

Draga Verice, draga Majo, draga Ana, poštovana obitelji Milčec, u ime Društva hrvatskih književnika izražavam vam našu iskrenu sućut.