Blago si ga meni!

Za promjenu, počet ću od kraja, a objašnjenje osnovne riječi, blag, bit će na kraju. Nikada neću zaboraviti jednu blagu ljetnu dubrovačku večer, u parku Muzičke škole, kada mi se pred očima plela gotovo opipljiva čarolija glume. Po čemu znam da je bila jedinstvena? Po osjećaju koji u meni živi već 50 godina. Bila sam povlaštena što sam gledala tu nenadmašnu i nenadmašenu predstavu, Držićeva Skupa, s neponovljivim Izetom Hajdarhodžićem u glavnoj ulozi. On jest bio u glavnoj ulozi, no sve se vrtjelo oko tezora, bogatstva, zlata, novca (lat. thesaurus, tal. tesoro). I straha da će to tezoro nestati, da će ga tko ukrasti (otuđiti). Starac, strepeći nad svojim blagom, stalno provjerava je li ono još tu. I da je mogao, zacijelo ga ne bi držao u trezoru (fr. trésor, njem. Tresor, riznica, blagajna, pa onda i zalog, jamstvo), jer trezora tada ni u bankama nije bilo, a škrinju lupeži mogu otkriti i odnijeti. Njegovo blago nigdje nije bilo sigurno, pa ga je svuda nosao sa sobom. No nije ga sačuvao. Ostao mu je samo strah. Ja bih pak voljela da imamo trajni tezaurus, rječnik koji bi sadržavao sve riječi hrvatskoga jezika, pa bi se znalo kada je koja došla, koliko je dugo uz nas bila i kada nas je, eventualno, napustila.

Metalna škrinja za čuvanje novca, vrijednosnih papira i važnih dokumenata zove se blagajna. Vlasnik ju je otvarao kombinacijom brojeva, pa bi okrenuo željezni kotač na vratima kao da će odvrnuti neki plinovod, što li?! Danas nam je blagajna prije svega dio banke ili ustanove na kojem se uplaćuje ili podiže novac, odio s prozorčićem za prodaju karata (putnička blagajna, kazališna blagajna), ono što pokriva i šalter, prostor za rad sa strankama, obično sa staklenom pregradom. Sve brže nestaju i kase uzajamne pomoći, novčani fond za uzajamno novčano pomaganje zaposlenika jedne ustanove, a kad kažem okružna blagajna (socijalno) pa da još pitam i gdje je to (bilo), ljudi bi me gledali u čudu (samo usput: to je ona zgrada između Esplanade i Botaničkog vrta u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu). No blagajna može izražavati i cjelokupne financije jedne države; za našu se najčešće čuje da u njoj nema novca nizašto jer je blagajna kronično prazna. Kućni budžeti, koliko god i oni prelijevali iz šupljeg u prazno, ipak uspijevaju barem o blagdanima podariti svojim ukućanima privid blagostanja, makar i kratkotrajnoga, jer nema mnogo ljudi koji nisu podlegli svome blagoutrobiju i zakonima crijeva (Krleža). A što je blagdan? Obično se najprije pomišlja na neradni dan (premda je na državnoj razini to praznik, dan „prazan“ od rada), možda na crkvenu svečanost (često također neradni dan). Ne kažem da nije i tako. No prvotno značenje riječi blagdan, dies festus, bilo je: dan kada se smije mrsiti, jesti meso. Nekoć se meso nije jelo svaki dan; i ja se još sjećam poratnoga vremena kada se meso jelo samo nedjeljom (ako i tada), a pod tjednom jeli smo variva (cušpajze). Na blagdane se blaguje – dobro jede, uživa u jelu, gosti se i časti. Ne jede se u kuhinji, kao svaki dan, nego u jedaćoj sobi, blagovaonici. Tko može i agovati i blagovati, lijepo živjeti, uživati, godnjati, (h)alal mu vjera!

O blagdanu uživamo u blagodatima i blagoslovima. Blagodat je sreća, korist, dobit, dobro koje stiže kao dar prirode. Oni koji mole za kišu, prijeko potrebnu ljetini (osnovnoj hrani za ljude i životinje cijele godine), zazivaju nebo (Boga) da je pošalje, pa kad počnu padati prve kapi, iskreno zahvaljuju riječima: kišo, mati, blagodati. Jer i blagodat je svojevrstan blagoslov. Blagoslov izražava želju za dobro i sreću prizivanjem Božje milosti. On se preko kršćanstva (benedictio) proširio i u puku. Tako prizivamo blagoslov na hranu, kuću, polja, stoku, vodu. Svjedoci smo da se danas blagoslivljaju i otvorenja škola, bolničkih odjela, liftovi, pa i tenkovi koji kreću u borbu. No vratimo se miru! Blagoslov je i odobrenje, pristanak, suglasnost. U patrijarhalnim zadrugama otac je trebao dati blagoslov za budući brak. Ako bi izostao, bio je to loš znak za početak zajedničkoga života. Da u novoj kući i bude blagostanje (dobro materijalno stanje, bogatstvo), ono bez toga čina ne bi bilo blagoslovljeno, pa bi tu kuću stalno pratila neka prijetnja, prokletstvo, zla kob. Naprotiv, ako je sve „po redu i zakonu“, na ženu u blagoslovljenom stanju (trudna, noseća, bremenita) gleda se s poštovanjem jer će produljiti ime, a i osigurati nove ruke za opstanak imanja. A nerotkinje najbolje znaju kakve su ih muke i bez vlastite krivnje snašle. I začeće Sina Božjega prati radosna, sretna vijest upućena njegovoj majci, što slavimo kao Blagovijest (25. ožujka). No blagovjesnik može biti svatko tko donosi neku radosnu vijest („Vi ste blagovjesnik nove dobe“, A. Šenoa).

Polako se približavam izvoru – osnovnoj riječi blag. Najstarije značenje pridjeva blag jest dobar, dobroćudan, pa onda u nastavku i blažen. Blažen je onaj tko uživa najveću sreću, rajsku slavu u nebu. Blaženik, prije no što će postati svetac, utjelovljuje krepost, blagost i onu svetost koja ga vodi u nebesku slavu, u stanje blaženstva. Oni koji svojoj djeci nadijevaju imena Blaženko, Blaženka i sl. vjerojatno se vode time. No Blaž, Vlaho, Bazilije potječe od lat. Blasius, a ovo od grč. basileus, kralj, kraljevski. Tako i oni koji kćer nazovu Ljiljana rijetko znaju da je to ime isto kao i Suzana, Stjepan kao i Krunoslav itd. Kako je pridjevu najstarije i najšire značenje dobar, najvjerojatnije mu se korijen *bol- sačuvao u komparativu i superlativu, bolji, najbolji, premda obično govorimo o nepravilnoj komparaciji. Prasl. *bolgъ, dobar, metatezom likvida dao je blag. Prvotno je značio svijetao, jasan (iz ie. baze *bhelg-, sjati se, svijetliti bijeliti se). Do danas blag je upio i nova značenja: koji je dobre naravi, pitom, krotak, dobroćudan, pomirljiv, milostiv (blagi Bože), mio, nježan smiren, koji blaži, umiruje, prijateljski. Blag je i onaj koji nije strog, koji je blagonaklon, snošljiv, lak, umjeren, tih, ugodan (blaga zima, blaga večer, blaga kiša). U krajoliku, blag je onaj koji se ne diže, ne spušta ili ne skreće naglo (blagi zavoj, blagi nagib).

Evo nas i do blaga! I ono će imati više značenja. Najstarije je dobrina u najširem smislu, zatim bogatstvo, imanje, novac, zlato, drago kamenje, nakit, dragulji. No sve je to ništa prema životu u slobodi, u kojoj sva blaga višnji nam Bog je dô. Ipak, ljudi najčešće žele materijalno blago, pa za njim neumorno i tragaju. Oni najuporniji tragaju za blagom cara Radovana, jer to je silno, neviđeno blago, no takvo da ga nikad nitko neće ni pronaći, jer je, kao i „obećanje ludom radovanje“, nedostižno. Blago je i voljeno biće. Ono je i zadovoljstvo, duhovno i/ili kulturno dobro (narodno blago, blago hrvatskoga jezika), ali i zemaljsko (rudno blago). Dok se bogatstvo računalo po količini zemlje i stoke, kad je i stoka služila kao platežno sredstvo, jasno da je i ona bila blago, što se sačuvalo do danas (voditi blago na pojilo). Ima jedna riječ koja se danas više vjerojatno i ne razumije. Zna se da je imanje nasljeđivao najstariji sin, no ako sinova nema, naslijedit će ga blagašica (djevojka bez brata), jer će njoj ostati očinsko blago (imanje). Iz toga obilja, bogatstva i blagostanja oteo se i uzvik za izražavanje zadovoljstva, radosti i sreće, ponekad s dodatkom si ga: blago meni, blago si ga meni. Izraz može biti i ironičan – eh, blago meni, ja se uvijek na takve namjerim!

Mnogo je riječi s blagom kao prvim elementom (blagorodan, plemenita roda; blagoglagoljiv, brbljav itd.). Danas je običnija riječ blagost, osobina onoga koji je blag; dobrota, plemenitost, ugodnost, nego blagoća. A „Koliko treba krvi dok melem blagoće uđe u srce podivljalih ljudi“? Pitanje neka ostane retoričko. Kad nam se približi kraj, valjda je najljepše usnuti blago u Gospodinu, mirno i bezbolno. To što će nas nakon uminuća možda iz poštovanja zvati blagopokojnicima neće nam više biti važno. Više cijenim iskrenu blagu riječ dok je još mogu čuti nego sve one koje padaju u gluhe uši.