Baštinimo najljepšu glazbu

Glazbena umjetnost bogata je izvođačkom raznolikošću i izražajnošću. Naglašeno zanimanje već više godina uživa etnoglazba. Jednom od naših bitnih etnousmjerenja, tamburaškoj glazbi, pridajemo pozornost razgovorom sa Sinišom Leopoldom, istaknutim promicateljem tamburaške glazbe. Počinjemo pitanjem – kako i što ga je privuklo najpoznatijem hrvatskom narodnom glazbalu.  

Snimio Damil Kalogjera

U četvrtom razredu osnovne škole počeo sam svirati u školskom tamburaškom orkestru. Iako sam se bavio raznim sportskim aktivnostima i rock-glazbom, prevladala je ljubav prema našoj tradicijskoj umjetnosti, drevnim običajima i baštinjenim vrijednostima kojih naša domovina ima kao malokoja u svijetu. Kao student Muzičke akademije u Zagrebu zaposlio sam se u Tamburaškom orkestru HRT-a. Nekoliko godina svirao sam brač. Bio sam prvi student koji je diplomski rad posvetio tamburi, tamburaškoj glazbi i radu s tamburaškim orkestrom. Po završetku studija od 1985. postajem predavač na akademiji i šef dirigent Tamburaškoga orkestra HRT-a. U to vrijeme bio sam najmlađi profesor i najmlađi profesionalni dirigent u bivšoj državi. I danas mi je velika ugoda baviti se pedagoškim radom i prenositi znanje i iskustvo mlađima.

Tambura kao hrvatsko narodno, pučko glazbalo sve više postaje opće umjetničko glazbalo?

Tambura više nije samo narodno glazbalo, već je to instrument na kojemu se izvode najrazličitiji glazbeni žanrovi. Oduvijek sam tamburu nastojao promicati kao umjetničko glazbalo ravnopravno ostalom instrumentariju, prepoznatljivo u svijetu glazbe. Naša tambura ima ono nešto što mnoga glazbala nemaju… Uz tamburu najlakše se raduje i tuguje. Zato nije slučajnost da su tambure nezaobilazne na tulumima, svadbama i drugim veselicama, ali i na sprovodima, proštenjima, u crkvi na misama. Ukratko – tambura je naše najpopularnije narodno glazbalo, jedino je tijekom višestoljetnoga razvoja evoluiralo od izvornoga pučkog do orkestralnog umjetničkog glazbala nesagledivih mogućnosti.

S Tamburaškim orkestrom HRT-a svirate i djela klasične glazbe. Kako takav slog prilagođujete tamburama?

U našim programima često izvodimo skladbe hrvatskih i svjetskih klasičara. Te izvedbe uvijek su popraćene oduševljenjem publike. Pogotovo na gostovanjima u inozemstvu popularna klasika na tamburama doživljava ovacije. Siguran sam da bi Mozart, Hačaturjan, Strauss i drugi glazbeni velikani uživali u izvedbama svojih djela slušajući zvuk tamburaškog orkestra. Ponekad treba dosta umijeća, iskustva i znanja da se neka klasična skladba uspješno preobrazi u tamburašku partituru.

U novije vrijeme naglašeno je zanimanje za pučki, narodski, tradicionalni glazbeni iskaz, koji se najčešće globalizacijski izriče terminom etno. Kako ocjenjujete taj fenomen, odnosno to što se označava etnoglazbom? 

U svim visokorazvijenim zemljama – pogotovo u Europi – mnogo važnosti pridaje se kulturnom identitetu, tradiciji, baštini … Što je narod civiliziraniji, to više drži do svojih korijena, narodnih običaja i svega onoga što obuhvaća folklor naroda. U tome smislu Hrvatska ima neprocjenjivu riznicu narodnih plesova, pjesama, glazbala, narodnih nošnji, sjajnih ansambala koje bi trebalo učinkovitije prezentirati svijetu. Hrvati imaju ponajljepšu tradicijsku glazbu na svijetu.

U etnofenomenu uočljivo je i istraživačko djelovanje. Bavite li se i vi u svom radu istraživačkom djelatnošću?

Prije dvadesetak godina intenzivno sam surađivao s mnogim folklornim društvima i ansamblima, amaterskim i profesionalnim. Brojni ansambli na repertoaru imaju moje obrade narodnih pjesama i plesova. Veliko mi je zadovoljstvo kada na sceni čujem neku pjesmu koju sam skladao, a u programu se vodi kao narodna pjesma. To je za svakog autora veliko priznanje.

Do nekih izvornih zapisa došao sam tragajući na terenu. No danas su druga vremena i sve je drukčije. Sjećam se brojnih anegdota koje mi je pričao dr. Ivan Ivančan, s kojim sam imao čast surađivati dugi niz godina. Zahvaljujući njemu i još nekim neumornim sakupljačima i čuvarima našega narodnog blaga donekle je očuvana folklorna ostavština. Danas je malo folklorista koji bi se na taj način posvetili sakupljanju građe. Činjenice nam govore da je narodna umjetnost oduvijek bila neiscrpno vrelo iz kojeg su nastajale nove ideje i nova postignuća. Prisjetimo se antologijskih djela Gotovca, Baranovića, Papandopula…

Mnoge naše sredine imaju tamburaške sastave, dapače i tamburaške orkestre. Svi oni trebaju tamburaška glazbala. Gdje se može nabaviti dobra tambura? Je li bolje nabaviti uščuvanu, staru tamburu ili novonapravljenu. I tko i gdje radi dobre tambure?

U Hrvatskoj danas ima dvjestotinjak tamburaških orkestara i sličnih ansambala koji djeluju pri nekoj udruzi ili tamburaškom društvu. Tamburaških sastava ima znatno više. Svakomu tamburašu cilj je doći do što kvalitetnije tambure. Nažalost, još nema kod nas, ali ni u svijetu, neke tvornice ili manufakture koja bi se bavila isključivo proizvodnjom tambura. Proces nabavke dobrog instrumenta još je stihijski. Postoje proizvođači tambura koji imaju svoje majstorske radionice, ali nikada ne možete biti sigurni kakve kakvoće će biti novi instrument. Mislim da je u proizvodnji i prodaji tambura najdalje otišao Velimir Zwirn i njegov sin Antonio. Ponekad se može na terenu naići na dobru staru tamburu nekoga graditelja tambura. Takvi su instrumenti dragocjeni jer se mogu kvalitetno obnoviti i pretvoriti u sjajan instrument. Kompletan sastav tamburaškog orkestra čine bisernice, bračevi, čela te bugarije i berde.

Tambura nije samo narodsko glazbalo, već i svojevrsni nacionalni glazbeni simbol. Je li tambura na većoj cijeni u domovini ili u dijaspori?

Tambura je oduvijek bila vjerna pratilja naših ljudi u tuđini. Hrvatski iseljenici u Australiji, Kanadi, Americi, Novom Zelandu i u svim ostalim dijelovima svijeta uza se su rado imali simbol hrvatske kulturne baštine – tamburicu. I danas naši ljudi – ma gdje bili – posežu za tamburom jer ih ona veže za rodnu grudu. Prije dvanaest godina gostovao sam s Tamburaškim orkestrom HRT-a u Južnoj Americi, u Čileu. Kada smo stigli na najjužniju točku na planetu – u grad Punta Arenas – upoznali smo se s malom zajednicom Hrvata koji tamo žive. Tada sam shvatio što i koliko tambura znači našim ljudima kada su daleko od doma. Tamburica još čuva i potiče među našim ljudima narodnu opstojnost. Slične doživljaje pamtim iz mnogih susreta s našim iseljenicima po svim kontinentima. Posebno emotivno bilo je druženje s Hrvatima u Južnoafričkoj Republici. Tambura je još najrasprostranjenije i najpopularnije pučko glazbalo u Hrvatskoj, ali i u diljem svijeta iseljenoj Hrvatskoj.

Jedan je od najpoznatijih koncertnih nastupa Tamburaškog orkestra HRT-a onaj novogodišnji u HNK-u.

Svakoga prvog dana u novoj godini u HNK-u u Zagrebu održavamo novogodišnji koncert Valceri, polke i druge špelancije. Kada sam prije jedanaest godina predložio da 1. siječnja organiziramo novogodišnji koncert, rekli su mi da sam lud jer da na koncert toga dana neće nitko doći. Već na prvome koncertu imali smo puno kazalište, uz izravan televizijski i radijski prijenos. Naši novogodišnji programi predstavljaju tamburu kao tradicijsko glazbalo, ali i kao suvremeno glazbalo na kojem se nadahnuto izvode hrvatske i svjetske zabavne i klasične uspješnice, razne jazz-obrade, filmska glazba i ostali glazbeni oblici posebno pripremljeni za 1. siječnja.

Bavite se i skladateljskim radom za koji ste primili i nagrade. Koliko je skladanje u narodnom duhu korisno za održavanje zanimanja za tradiciju?

Napisao sam mnogo skladbi i obrada za tamburaške orkestre, razne sastave i ansamble. Autor sam filmske i scenske glazbe te prvoga pučkog mjuzikla Janica i Jean. Aktivan sam kao pedagog u Školi hrvatskoga folklora te voditelj mnogobrojnih seminara u Hrvatskoj i inozemstvu. Jedan sam od autora prvoga udžbenika za tambure koji je tiskan 1992. Sedam sam godina umjetnički ravnatelj festivala kajkavskih popevki u Krapini. Od brojnih nagrada i priznanja posebno mi je draga Zlatna Arena za filmsku glazbu, za film Duga mračna noć. Zaposlenik sam HRT-a već 35 godina, a posebno sam ponosan na nekoliko tisuća trajnih snimki Tamburaškog orkestra koje su pohranjene u fonoteci HRT-a. Također je vrijedan pažnje koncertni ciklus U ozračju tambure koji sam osmislio prije dvanaest godina. Svaki naš koncert u Studiju Zvonimira Bajsića posebna je glazbena priča – prava glanc-bravura cro-tambure.