Vješanje, razapinjanje i špinani šećer

Statistički, Hrvatska je gotovo stopostotno katolička zemlja. Oni koji se time špinče (njem. spintisieren, činiti se, predstavljati se važnim, uglednijim nego što jest, praviti se važan) kao da ne znaju da je katoličanstvo samo jedna od „filijala“ kršćanstva, no oni za drugu „braću u Kristu“ slabo mare. Kao da je i nema. Slabo poznaju i nauk vlastite denominacije, pa njihove izjave katkada ispadaju upravo groteskno. Žele pokazati „znanje“, a prokazuje ih upravo posvemašnje neznanje (u njihovu rasteru za taj red veličina figurira kao prepoznatljiva mjera: do boli). U tome prednjače oni koji su u svemu apodiktični, koji bez imalo skromnosti i pristojnosti odašilju narodu upravo neukusnu sliku o sebi kao o nepogrešivim sveznadarima, što možda može imponirati neukima, no svatko tko nešto zna može se samo zgražati nad tolikom količinom neznanja umotana u celofan „samopouzdanja“, a zapravo bezobraštine. Takav jedan, moglo bi se reći rodonačelnik takvih ispada (no već ima i sljedbu), ispalio je urbi et orbi, dakle na televiziji, za jednoga još reštanta, no status će mu se sva je prilika ubrzo promijeniti, kako ga ne treba objesiti kao Krista. Nevažni su mi i govornik i objekt njegova govora. Zadržavam se samo na ovome: objesiti kao Krista. Time dotični bjelodano pokazuje da nema pojma o čemu govori, pa bi bilo bolje da o tome uopće i ne govori. O biblijskim temama, mislim. Si tacuisses, philosophus mansisses (da nisi bubnuo, smatrali bi te mudrim). Barem neki od tvojih, jednako neukih, pobočnika (da ne kažem podrepina).

Dakle, što se jednom davno dogodilo s Isusom? Kako je završio njegov zemaljski život? Zna se bar toliko da je skončao na križu. No ide li križ zajedno s vješanjem? Ne ide. Ali ide s razapinjanjem. Vidim da neće biti zgorega objasniti ta dva semantička polja što ih pokrivaju glagoli vješati i razapinjati.

Najprije visjeti, vješati ... Vidi se da se u tim glagolima dogodio prijevoj u korijenu (ē je dalo ĕ). Ako odemo još dalje i dublje u prošlost, vidjet ćemo plastičnije i druga značenja ovoga glagola. Tako stind. vépate znači miče se, trese se, kao i ie. baza *ueip-, vrtjeti se, njihati se. Visjeti je prvotno značilo „uzrokovati da što visi“. Izvedenice se tvore od dva praslavenska korijena: vis i vĕs. Od vis se izvodi npr. pridjev zavisan, ovisan – onaj kojemu značenje ne lebdi samostalno nego na neki način „visi“ uz neko drugo. Preuzeli smo i bohemizam suvisli / nesuvisli (češ. souvislý), što odgovara njemačkom zusammengehörig, srodan, koji ide skupa jedan s drugim. Suvislost, dakle, obuhvaća ono što se međusobno uklapa, a nesuvislost znači da upravo to svojstvo nedostaje. Zato se i kaže kad tko nesuvislo govori da govori bez veze, nepovezano, bez smisla s ičim ostalim. Od vĕs se izvodi npr. vješati, vješala (imenica je pluraliatantum, jer je sprava sastavljena od više dijelova: tako i galge, prema njem. Galgen, što je također množina), vješalica, zavjesa. Ako glagol vĕsiti dobije prefiks, značenje se mijenja i pod utjecajem značenja samoga prefiksa. Tako će npr. izvjesiti značiti postaviti na istaknuto mjesto da visi, npr. zastavu ili sliku. Objesiti može značiti: 1. staviti da visi (npr. kaput), 2. usmrtiti na vješalima, 3. pren. objesiti nos, naduriti se, nafuriti se, oneraspoložiti se, biti loše volje, a kao povratni glagol, objesiti se, znači izvršiti samoubojstvo vješanjem. No zanimljiv je i sam prijedlog ob-, koji se danas više ne javlja samostalno, nego služi kao jedan od elemenata u tvorbi riječi. On pokazuje kako što visi, jer ob, uz ostala značenja, pokriva i ono „sa svih strana“ (npr. obrasti, obasuti itd.). Dakle, ono što visi, ako mu se doda prefiks ob-, znači da visi slobodno sa svih strana. Sjetimo se da ie. korijen *ueip- znači vrtjeti se, njihati se, pa onda i glagol objesiti dobiva još ekspresivnije značenje. I doista, obješenik visi tako da se njiše, klati, vrti, jer je bez ikakva potpornja. Potporanj ima ionako samo dok ga vješaju, dok mu stavljaju omču oko vrata, a potom mu taj potporanj izbijaju ispod nogu. Rekoh obješenik, riječ rjeđu, jer poznatija je i frekventnija riječ obješenjak. No te dvije imenice nipošto ne znače isto, pa ih ne valja ni zamjenjivati. Obješenik je čovjek koji visi, koji je obješen, dakle mrtav, a obješenjak je, naprotiv, vrlo živ. Širok je raspon što ga pokriva obješenjak. On može biti nevaljao, pokvaren čovjek, propalica, obijesna muška osoba – dječak ili mladić, vragolan, fakin, mangup, huncut, spadalo (za njega se kaže i štrik) – katkada simpatičan, katkada i manje simpatičan. Kakve veze on ima s vješanjem da se zove obješenjak? Teško je dokučiti bez razmišljanja. No ako se sjetimo slobodne, „neprogramirane i nedirigirane“ vrtnje sa svih strana, njihanja u svim smjerovima, lakše ćemo s takvim čovjekom, obješenjakom, povezati okretnost kao glavnu njegovu osobinu. Dubljenje po korijenima riječi raskrinkat će i toga okretnoga huncuta, koliko god se on skrivao i zavlačio u naoko nerazmrsive i nedokučive sklopove.

Je li nakon ovih objašnjenja jasno da Isus nije mogao biti, pa i nije bio, obješen? Onaj tko je takvo što izjavio ne zna ništa ni o tome kakve su bile kazne u antičkom društvu. Smrću na križu bili su osuđivani samo najteži zločinci, izdajice i pripadnici najnižih društvenih slojeva, pobunjenici i odbjegli robovi. Kazna vješanjem tada se još nije prakticirala (spominje se tek u ranom srednjem vijeku). I sam se prikaz Kristove žrtve na križu mijenjao – od početnoga dugog vremena neprikazivanja preko simbolike Janjeta do pribijanja na razne oblike križeva. Uz razapetoga Krista, u ikonografiju raspeća ulazi sve više likova i/ili simboličnih znakova (Bogorodica i sv. Ivan, Dobri i Zli razbojnik, spužvonoša, kopljonoša, satnik, Crkva i Sinagoga, Sunce i Mjesec, Marija Magdalena, Adamova lubanja, anđeli, vojnici, svete žene, Židovi). Ne ulazeći u likovnu stranu raspeća, zadržat ću se na onoj jezičnoj. I iz nje se može štošta zaključiti (a upravo je različita likovna praksa često slijedila jezičnu podlogu). Glagoli razapeti (svršen) i razapinjati (nesvršen) imaju, uz biblijsko (raspeti na križ, pribiti čavlima na križ, glagolska imenica raspeće), i izvanbiblijska značenja: 1) raširiti i zategnuti krajeve čega (rastegnuti konopac), 2. razriješiti, razvezati (konja), a kao povratni glagol (razapeti se) ima preneseno značenje: izvrgnuti sebe velikom naporu (ne mogu se razapeti od posla; razapet je na sve strane). Glagol pak raspeti znači samo pribiti čavlima na križ (raspeće). I sam prijedlog raz- (još jedan od onih koji se ne javljaju samostalno, nego su samo tvorbeni elementi) nastao je metatezom likvida od prasl. *orz, što je srodno s prasl. *oriti, razlučivati. Prvotno je raz značio nešto izdvojeno, različito od drugih. Tako i danas razan znači raznovrstan, različit (primijetite: i u razlici, i u različitom, i u raznom, i u raznovrsnom, i u razlučenom raz je nezaobilazan element). Upravo on sve te pojmove razlikuje od ostalih koji se u vezi s njim spominju.

Ostao je još drugi element iz razapinjanja, raspeća, a to je prasl. *pe¸ti, što znači napeti, rastegnuti, dok i njegov preteča, ie. korijen
*(s)pen-, znači vući, napinjati. I sada dolazim do mjesta koje je nekoć znala što znači svaka domaćica – do univerzalnoga kućnog lijeka (protiv kašlja, prehlade i sl.) – do špinanoga šećera. Zašto se taj šećer zove tako? Kako ga dovesti u vezu s razapinjanjem? Čini se nikako, a ipak je i ta veza vrlo logična ako pođemo i opet od jezika. Njemački Spinne znači pauk, a spinnen presti, tj. rastezati. Pauk, zna se, plete finu mrežu i razapinje je ili negdje u kutu ili između dva potpornja, pa tako i šećer, kad se prži do smeđe boje, rasteže se, raščinja u tanke paučinaste niti, slične paukovoj mreži. Kopanjem po jeziku / jezicima otkrivamo mnoge slojeve, na prvi pogled nespojive. No kad ih uspijemo povezati, sjajan – često i neočekivan – spoj vrijedio je svakoga truda.