Lav Tolstoj, Petar Iljič Čajkovski: Ana Karenjina, Kor. Leo Mujić
Praizvedbe cjelovečernjih baleta sa sadržajem ne događaju se svake sezone. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu postavilo je inačicu Ane Karenjine koreografa Lea Mujića, a uspjeh nije izostao. Na baletnoj pozornici zaživjela je 4. travnja snažna drama proistekla iz opsežnoga, višeslojnog Tolstojeva romana s bogatom galerijom likova. Scensku adaptaciju romana i dramaturgiju osmislila je Valentina Turcu.
Novi balet i nije balet sa sadržajem u pravome smislu tog pojma. Izbor tema i prizorâ iz romana ne prenosi se naracijski u scenske prizore baleta, već su oba čina oblikovana kao slijed psihološki uvjetovanih zbivanja. Možda zato sam početak djeluje ponešto nejasno dok se ne pohvataju konci o odnosima Dolly i Kitty s njihovim muškarcima u brzim ansambl-prizorima. No kako je okosnica djela odnos Ane, Vronskog i Karenjina, s troje izvrsnih interpreta, njihova drama sve više obuzima, pa društvene epizode i epizodni likovi upotpunjuju predstavu. Uz glavni ljubavni trokut odvija se ne manje primjetna Kittyna nesreća.
Edina Pličanić i Guilherme Gameiro Alves, uz baletni ansambl / Snimila Ines Novković
Nesreća jest glavno obilježje likova iz Tolstojeva romana. Dok se izvorna baletna Ana Karenjina Maje Plisecke iz 1972. zasniva na hladnoj, snažno ritmiziranoj i konstruktivističkoj Ščedrinovoj glazbi, druga najpoznatija inačica, ona Borisa Eifmana iz 2005, zasniva se na nadasve emotivnoj glazbi Petra Iljiča Čajkovskog. Sva sjeta i tuga što ju je u note pretočila nesretna skladateljeva duša, kao i njezini proplamsaji težnje prema sreći, mogu se idealno primijeniti na Tolstojeve junake. Valentina Turcu i Leo Mujić načinili su izvorni glazbeni koncept izborom iz instrumentalnog opusa Čajkovskog (Peta, Šesta i simfonija Manfred, violinski koncert te još neke kraće skladbe), a Mujić je, s nekom vrstom slavenskog osjećaja, osluškujući tu glazbu, stvorio pokret i plesni izraz.
Već je nedavna riječka predstava Za muškarca i ženu predstavila Lea Mujića kao poznavatelja široka raspona klasičnoga, neoklasičnog i modernoga baletnog izraza, koreografa čija koreografija izvire iz klasičnih temelja. Sve ono što je u njoj moderno ne smeta, organski je stopljeno s klasičnim izrazom, uključujući slow motion i pantomimu. Stvorio je niz vrlo lijepih pas de deuxa različitih karaktera. U dvama od njih – pas de deuxu prije rođenja djeteta u prvom činu i u talijanskom duetu u drugom činu – Ana i Vronski su sretni i to su jedini trenuci sreće u tom djelu. Dojmljivi su Anini plesovi s Karenjinom kada ona izmiče iz njegovih ruku, bježi iz njegova života ususret Vronskom. Zanimljivo je kako koreograf pronalazi dramatiku u kadenci violinskoga koncerta, gradeći dramatski trenutak među likovima samo uz tonove violine, i kako često glazbenu temu muzikalno i lako pretapa u pokret. Ovdje se mora zapaziti važnost odgovarajuće tonske jačine snimke, koja je na premijeri bila odveć glasna (kao i u slučaju Bachove glazbe u Rijeci), što itekako smeta i umanjuje dojam.
Za velik dio uspjeha zaslužni su plesači tj. odlično podijeljene uloge, na čelu s Edinom Pličanić u naslovnoj ulozi. Na vrhuncu karijere, nakon uloga u bijelim i drugim klasičnim, ali i modernim baletima, dobila je priliku ostvariti bogat dramski lik velike emocionalnosti. Svaka je glumačka i psihološka nijansa njezina tumačenja bila vezana i proizlazila iz plesa i plesnih elementa. Svaki je pokret i korak njezinih pas de deuxa s Vronskim i Karenjinom bio brižljivo postavljen i razrađen u interakciji koreografa i plesačâ. Osobito je izražajna bila u prvim trenucima otrgavanja od Karenjina, ali i u usmjeravanju svoje putanje prema Vronskom te čežnji prema sinu Serjoži.
Kako smo navikli gledati Mirnu Sporiš u vedrim i razigranim ulogama, bila je pravo otkriće u ulozi zlokobne grofice Lidije Ivanovne, svojevrsna Karenjinova zloduha. Pokazala je kako podjednako virtuozna pirueta i plesna energija mogu izraziti temperament negativnoga predznaka. Iva Vitić Gameiro lirski je lijepo donijela nestabilnu Kitty. U funkciji cjeline bili su nastupi Petre Vargović Stanciu u ulozi Dolly, Roberta Bruista kao Stive, Kornela Palinka kao Levina, Pavle Mikolavčić kao Betsy, Mihaele Devald kao grofice Vronske.
Kostimi Alana Hranitelja lijepo ispunjaju funkcionalnu scenografiju Ivana Kirinčića, upotpunjenu atraktivnim pokućstvom, ali su mogli bolje karakterizirati određene likove.
Na kraju baleta ostalo je otvoreno pitanje: bi li doista Ana Karenjina napustila supruga i upustila se u ljubavnu vezu s Vronskim, i svime što takav društveni skandal u onodobnoj Rusiji sa sobom nosi, da su te dvije osobe doista onakve kakvima ih je prikazala ova predstava? Karenjin, u tumačenju Guilhermea Gameira Alvesa, fantastičan je lik, snažan, dominantan, temperamentan, očajan u emocijama i osveti napuštenoga supruga, plesački virtuozan. On svakim svojim postupkom ne ublažava skandal i ne pridonosi smirivanju ili zataškavanju situacije, nego kažnjava Anu. Vronski, u tumačenju Tamása Daraija, plesački je također virtuozan, ali više lirski određen. Čime bi on privukao Anu što njezin suprug već nema?
Klikni za povratak