U znaku Edine Pličanić

Praizvedbe cjelovečernjih baleta sa sadržajem ne događaju se svake sezone. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu postavilo je inačicu Ane Karenjine koreografa Lea Mujića, a uspjeh nije izostao. Na baletnoj pozornici zaživjela je 4. travnja snažna drama proistekla iz opsežnoga, višeslojnog Tolstojeva romana s bogatom galerijom likova. Scensku adaptaciju romana i dramaturgiju osmislila je Valentina Turcu.

Novi balet i nije balet sa sadržajem u pravome smislu tog pojma. Izbor tema i prizorâ iz romana ne prenosi se naracijski u scenske prizore baleta, već su oba čina oblikovana kao slijed psihološki uvjetovanih zbivanja. Možda zato sam početak djeluje ponešto nejasno dok se ne pohvataju konci o odnosima Dolly i Kitty s njihovim muškarcima u brzim ansambl-prizorima. No kako je okosnica djela odnos Ane, Vronskog i Karenjina, s troje izvrsnih interpreta, njihova drama sve više obuzima, pa društvene epizode i epizodni likovi upotpunjuju predstavu. Uz glavni ljubavni trokut odvija se ne manje primjetna Kittyna nesreća.

Edina Pličanić i Guilherme Gameiro Alves, uz baletni ansambl / Snimila Ines Novković

Nesreća jest glavno obilježje likova iz Tolstojeva romana. Dok se izvorna baletna Ana Karenjina Maje Plisecke iz 1972. zasniva na hladnoj, snažno ritmiziranoj i konstruktivističkoj Ščedrinovoj glazbi, druga najpoznatija inačica, ona Borisa Eifmana iz 2005, zasniva se na nadasve emotivnoj glazbi Petra Iljiča Čajkovskog. Sva sjeta i tuga što ju je u note pretočila nesretna skladateljeva duša, kao i njezini proplamsaji težnje prema sreći, mogu se idealno primijeniti na Tolstojeve junake. Valentina Turcu i Leo Mujić načinili su izvorni glazbeni koncept izborom iz instrumentalnog opusa Čajkovskog (Peta, Šesta i simfonija Manfred, violinski koncert te još neke kraće skladbe), a Mujić je, s nekom vrstom slavenskog osjećaja, osluškujući tu glazbu, stvorio pokret i plesni izraz.

Već je nedavna riječka predstava Za muškarca i ženu predstavila Lea Mujića kao poznavatelja široka raspona klasičnoga, neoklasičnog i modernoga baletnog izraza, koreografa čija koreografija izvire iz klasičnih temelja. Sve ono što je u njoj moderno ne smeta, organski je stopljeno s klasičnim izrazom, uključujući slow motion i pantomimu. Stvorio je niz vrlo lijepih pas de deuxa različitih karaktera. U dvama od njih – pas de deuxu prije rođenja djeteta u prvom činu i u talijanskom duetu u drugom činu – Ana i Vronski su sretni i to su jedini trenuci sreće u tom djelu. Dojmljivi su Anini plesovi s Karenjinom kada ona izmiče iz njegovih ruku, bježi iz njegova života ususret Vronskom. Zanimljivo je kako koreograf pronalazi dramatiku u kadenci violinskoga koncerta, gradeći dramatski trenutak među likovima samo uz tonove violine, i kako često glazbenu temu muzikalno i lako pretapa u pokret. Ovdje se mora zapaziti važnost odgovarajuće tonske jačine snimke, koja je na premijeri bila odveć glasna (kao i u slučaju Bachove glazbe u Rijeci), što itekako smeta i umanjuje dojam.

Za velik dio uspjeha zaslužni su plesači tj. odlično podijeljene uloge, na čelu s Edinom Pličanić u naslovnoj ulozi. Na vrhuncu karijere, nakon uloga u bijelim i drugim klasičnim, ali i modernim baletima, dobila je priliku ostvariti bogat dramski lik velike emocionalnosti. Svaka je glumačka i psihološka nijansa njezina tumačenja bila vezana i proizlazila iz plesa i plesnih elementa. Svaki je pokret i korak njezinih pas de deuxa s Vronskim i Karenjinom bio brižljivo postavljen i razrađen u interakciji koreografa i plesačâ. Osobito je izražajna bila u prvim trenucima otrgavanja od Karenjina, ali i u usmjeravanju svoje putanje prema Vronskom te čežnji prema sinu Serjoži.

Kako smo navikli gledati Mirnu Sporiš u vedrim i razigranim ulogama, bila je pravo otkriće u ulozi zlokobne grofice Lidije Ivanovne, svojevrsna Karenjinova zloduha. Pokazala je kako podjednako virtuozna pirueta i plesna energija mogu izraziti temperament negativnoga predznaka. Iva Vitić Gameiro lirski je lijepo donijela nestabilnu Kitty. U funkciji cjeline bili su nastupi Petre Vargović Stanciu u ulozi Dolly, Roberta Bruista kao Stive, Kornela Palinka kao Levina, Pavle Mikolavčić kao Betsy, Mihaele Devald kao grofice Vronske.

Kostimi Alana Hranitelja lijepo ispunjaju fun­kci­onalnu scenografiju Ivana Kirinčića, upot­pu­njenu atraktivnim pokućstvom, ali su mogli bolje karakterizirati određene likove.

Na kraju baleta ostalo je otvoreno pitanje: bi li doista Ana Karenjina napustila supruga i upustila se u ljubavnu vezu s Vronskim, i svime što takav društveni skandal u onodobnoj Rusiji sa sobom nosi, da su te dvije osobe doista onakve kakvima ih je prikazala ova predstava? Karenjin, u tumačenju Guilhermea Gameira Alvesa, fantastičan je lik, snažan, dominantan, temperamentan, očajan u emocijama i osveti napuštenoga supruga, plesački virtuozan. On svakim svojim postupkom ne ublažava skandal i ne pridonosi smirivanju ili zataškavanju situacije, nego kažnjava Anu. Vronski, u tumačenju Tamása Daraija, plesački je također virtuozan, ali više lirski određen. Čime bi on privukao Anu što njezin suprug već nema?