Svijet voli pobjednike

Ukrajinsko-ruska kriza po svom značenju od sama početka nadilazi krizu odnosa dviju zemalja i ulazi u samu bit uspostavljenoga svjetskog poretka, u kojem važno mjesto zauzima princip o nepromjenjivosti granica nasilnim putem.

Doduše, presedan se već dogodio s Kosovom, premda su ta dva događaja  neusporediva. Prije svega, Kosovo je dobilo neovisnost, odnosno međunarodno priznanje, na temelju činjenice što je većinski, albanski narod u toj pokrajini s autonomnim statusom, bio desetljećima sustavno ugnjetavan. Uz to, nakon osamostaljenja Kosovo nije bilo anektirano od druge države.

Na Krimu pak Ukrajinci nisu provodili nasilje nad Rusima, nego su Rusi proglasili odcjepljenje zbog pretpostavljenog nasilja nakon smjene vlasti u Kijevu, nakon čega je ukrajinsku autonomnu oblast anektirala Ruska Federacija. Ne želeći preuzeti odgovornost za presedan s dalekosežnim posljedicama za svjetski poredak, ruski premijer Putin skreće pozornost na neovisnost Kosova, kojemu je „kumovala Amerika“. Time makar nastoji podijeliti odgovornost za rušenje poretka. Uostalom nije ni daleko od istine, jer, naposljetku, poredak mogu rušiti samo najjači.

No bez obzira je li proširenje Rusije na račun Ukrajine putem vojnog pritiska presedan ili naknadni analogan slučaj, krimski slučaj otvorio je Pandorinu kutiju iz koje bi mogle izaći mnoge želje za promjenom uspostavljenih i međunarodno priznatih granica, a to izaziva potencijalni sukob na širem pa i na globalnom planu. Pritom se zasad uglavnom misli na probuđeno rusko velikodržavlje, koje može ugroziti niz susjednih država, donedavnih sastavnica SSSR-a u kojima postoji ruska etnička manjina.

U ovom trenutku u prvome je planu Ukrajina, odnosno njezine istočne i južne pokrajine u kojima u velikom broju živi ruska etnička manjina. Hoće li Putin i na te pokrajine primijeniti krimski scenarij? Iako sve više podsjeća na svoje prethodnike – iz vremena carstva ali i iz sovjetskog doba – po svemu se čini da će u njemu ipak prevladati realpolitičar. Naime, preuzimajući te pokrajine – Ukrajina se, izgleda, ne kani ozbiljno braniti, a ni Zapad to ne namjerava raditi za njezin račun – Rusija bi „etnički čistu“ Ukrajinu jednostavno izručila Zapadu. Moskvi to ne odgovara jer bi time oslabila geopolitički položaj. Stoga će vjerojatno zastati u širenju učvršćujući krimsku stečevinu te jačajući utjecaj nad rusofonima u Ukrajini. Time će je zapravo nadzirati, a osobiti njezino približavanje Zapadu. Naime, svaki njezin korak u tom smjeru Moskva će onemogućiti dirigiranim nemirima, znajući da Zapad nikad neće primiti u NATO i EU zemlju koja ime teritorijalni spor, a posebice ako je riječ o sporu s Rusijom. Svaki granični spor uvijek podrazumijeva i mogući rat, a Zapadu se ne ratuje s Rusijom zbog Ukrajine. Da je to htio, imao je priliku u „krimskoj krizi“. Koliko je Zapad daleko od svake pomisli na to, govore upravo smiješne sankcije, potpuno neprimjerene ruskom „prekršaju“, a to je rušenje uspostavljenoga svjetskog poretka.

U nadmetanju Zapada i Rusije Rusija je zasad u prednosti. Aneksijom Krima ostvarila je strateški nacionalni cilj, a otvorenom stalnom mogućnošću destabiliziranja Ukrajine drži je podalje od euroatlanskih integracija.

No radi li se ipak o Pirovoj pobjedi? Neće li ovakvo ponašanje srušiti ruski ugled u svijetu? Mislim da neće. Barem na kratki rok. Svijet voli pobjednike, a ne voli neodlučne i mlakonje. To se osobito odnosi na „male ljude“ kod kojih je, prema mnogim pokazateljima, Putinov ugled u porastu. Uostalom ugled je uvijek posljedica moći. Onaj tko je nema, makar u kojem obliku, nema ni ugleda.

 A što nama Hrvatima govori krimska kriza, kao i općenito položaj u kojem se našla Ukrajina? U prvome redu sad je makar svakomu razvidno da nam država nije darovana niti se dogodila spletom okolnosti. Hrvatska, dakle, ni u kom slučaju, nije „slučajna država“, nego iskaz snažne želje, pretočene u krajnje požrtvovanje hrvatskoga naroda da se ona ozbilji. Ona je danas neupitna. No da bi takva ostala, treba je neprestano unapređivati i štititi. U tom ćemo uspjeti održavajući je pod svaku cijenu cjelovitom, a ne podijeljenom nacijom.