Snažna ličnost hrvatskoga slikarstva

Ove su se godine poklopile dvije velike obljetnice vezane uz slikaricu Nastu Rojc –  130. obljetnica rođenja i 50. godišnjica smrti. Tom prigodom u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu priređena je kritička retrospektivna izložba inicijatorice osnutka Kluba likovnih umjetnica (1928), zapamćene kao poticateljice „ženskoga“ slikarstva u modernoj hrvatskoj umjetnosti. Posljednji retrospektivni pregled, koji je načinila Đurđa Petravić Klaić, dogodio se u istom prostoru (1996–1997). Zadnja važnija izložba bila je ona naslovljena Zelene vrpce: samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog iz Zbirke dr. Josipa Kovačića, koju je u Muzeju arhitekture HAZU 2007. pripremila Leonida Kovač.

Autoportret s konjem, 1922. / Moderna galerija, Zagreb

Ista autorica potpisuje jedan od tekstova u katalogu izložbe. Autorica je i kustosica izložbe Jasminka Poklečki Stošić, koja potpisuje i izbor djela zajedno s Ivankom Reberski, koja je u katalogu napisala opsežnu studiju o slikarici. Za postav izložbe zaslužan je Studio Rašić, katalog je dizajnirala Ana Zubić. Izložba će se postaviti i u Gradskom muzeju Varaždin, u Galeriji starih i novih majstora (17. rujna–23. studenoga 2014) te u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik (18. veljače–5. travnja 2015).

Jasminka Poklečki Stošić posljednje se dvije godine intenzivno bavila otkrivanjem privatnih zbirki, odnosno privatnih vlasnika koji posjeduju dosad nikada izlagana djela. Velik broj slika Naste Rojc nalazi se kod brojnih privatnih vlasnika u Hrvatskoj i u inozemstvu. Najvećim dijelom riječ je, navodi autorica, o obiteljskom nasljeđu, o slikama koje su se u obitelji nasljeđivale iz generacije u generaciju. Primjerice, ulja na platnu Portret Antuna Ullricha i Portret Betti Ullrich, kao i Mrtva priroda s maskama, dosad nisu nikada viđene u javnosti, i malobrojni su znali da one postoje. Te su slike podsjetnik na dugogodišnje prijateljstvo između Naste Rojc i legendarnoga galerista Antuna Ullricha, osnivača amblematskoga Salona Ullrich, upozorava ravnateljica Umjetničkoga paviljona.

Portret gospođe Smrti, 1911. / Zbirka dr. sc. Josipa Kovačića, Zagreb

Sljedeće otkriće jest ulje na platnu velikih dimenzija Portret glumice, signirano potpisom slikarice, nikada dosad izlagano ni predočeno javnosti, a u vlasništvu Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. Riječ je o portretu Maje Ružičke Strozzi. Upravo s narudžbom za portret zagrebačke primadone oko 1914. započinje njezina službena karijera portretistkinje. Dvije su se umjetnice zbližile te je Nasta Rojc portretirala još nekoliko puta Maju Ružičku Strozzi. Godine 1920. slikala je Maju Strozzi u I. činu Verdijeve Traviate. Izvedbeno neobično moderna, nikad viđena ni ponovljena portretna interpretacija još je jedan prilog modernističkim iskoracima Naste Rojc, upozorava Ivanka Reberski.

Za tri je slike autorica izložbe saznala nakon zaključenja izbora djela za retrospektivu. Riječ je o slikama Naste Rojc iz privatnoga vlasništva Marijana Hanžekovića: Morski pejsaž, ulje na platnu iz 1938, impresivnih dimenzija 134 x 179 cm, te dvije potpuno neobične i neočekivane slike u opusu –  Ljepota i Snaga. Obje slike bile su naručene za ložu Slobodnih zidara u ulici Adolfa Mošinskog broj 22, danas Nazorova broj 24. Loža se zvala Ljubav bližnjeg, a slike su se nalazile u hramu lože. Naziv su dobile prema trima malim svjetlima kojima se osvjetljava hram Slobodnih zidara – Ljubav, Snaga i Mudrost. Ne zna se je li postojala i treća slika, koja je predstavljala Mudrost. Na objema slikama uočljivi su simboli Slobodnih zidara – pentagram, šestar i kutnik, kao i neobrađeni i obrađeni kamen – neobrađeni simbol čovjeka koji nije radio na sebi i obrađeni ideal kojemu se teži.

Još je na spomenutoj izložbi Zelene vrpce Leonida Kovač ustvrdila da je zbog cirkularnosti vremena i forme za opus Naste Rojc paradigmatsko djelo Naše doba iz 1928. ujedno i naše doba 2007. I sedam godina poslije možemo se složiti s tim zaključkom. Na platnu izokrenutoga pravokutnika s četirima kružnim aplikacijama na okviru koji je sama izrezbarila (Nasta Rojc bila je do te mjere vična izražavanju u drvu da je sama izradila drveno posoblje za svoju primaću sobu) prikazana je turbulentna vizija koja uključuje svećenike, komuniste, prostitutke, anarhiste, vojnike, pin-up-djevojke, umjetnike, topovske cijevi, aktivističke parole, slikarske palete, negroidne kerubine, tenkovske gusjenice, srpove i čekiće, Biblije, odrezane uši. Na naslikanim papirićima umjetnica je ispisala: „Smrt lijepome“, „Živela korupcija“, „Živio nered“, „Konac umetnosti“, „Dolje inteligencija“, „Komunizam destrukcija“... Upisani inicijali – N. R. – na gornjoj aplikaciji iznad prikaza Boga Oca asociraju pak na natpis koji stoji nad raspetim Kristom.

Profil starice, 1904. / Samostan sv. Ante, Galerija Šimun, Dubrave, BiH

Leonida Kovač sliku  kontekstualizira u odnosu na dadu i pokret Nova stvarnost te ustvrđuje da historiografija hrvatske umjetnosti dvadesetoga stoljeća neprekidno ustrajava na prepoznavanju avangardnih tendencija na lokalnoj umjetničkoj sceni, dokazujući tako ukorijenjenost i pripadnost hrvatske umjetnosti europskom kulturnom kontekstu. Napisane su tako brojne studije, priređene mnoge izložbe, održani simpoziji, no ova se slika, kao i općenito, opus Naste Rojc redovito prešućuje, podcrtava Kovačeva. Ako je, uglavnom, formalna srodnost temeljni kriterij za prepoznavanje modernosti nečijeg opusa, nastavlja dalje autorica, prešućivanje slike Naše doba tim je čudnije, jer je već na prvi pogled moguće pronaći performativne analogije slike sa suvremenim joj fenomenima koji se u povijesti europske umjetnosti označuju krovnim terminom povijesnih avangardi.

Specifičnim načinom života i biografijom umjetnica je odskakala od suvremenika, a šokirala bi nedvojbeno i današnje hrvatsko društvo. Po mnogočemu je prednjačila. Primjerice, autorica je prvoga prikaza automobila u hrvatskom slikarstvu: Naš auto u Škotskoj (1925).  „Nasta Rojc bila je homoseksualna. Usprkos formalnom braku sklopljenom 1910. s prijateljem i kolegom Brankom Šenoom, od 1923. otvoreno živi u lezbijskoj vezi s Alexandrinom M. Onslow, časnicom britanske vojske koju upoznaje neposredno po završetku Prvoga svjetskog rata. U njihovoj kući na Rokovu perivoju br. 6 u Zagrebu nalazio se umjetničin atelje koji je ujedno bio i salon, poput suvremenih mu pariških salona Gertrude Stein i Alice B. Toklas u Rue des Fleures, ili onoga književnice Natalie Clifford Barney i slikarice Romaine Brooks u Rue Jacob. Alexandrina Onslow kao članica Britanskoga ženskog društva za transport ranjenika Prvi svjetski rat provodi na svim frontovima, a kraj rata dočekuje na Solunskom frontu. Sredinom dvadesetih godina, nakon zajedničkog boravka u Engleskoj i Škotskoj 1924–1925. godine, definitivno se nastanjuje u Zagrebu gdje do svoje smrti 1949. živi s Nastom Rojc“, zapisala je Leonida Kovač.

Nasta Rojc rođena je u Bjelovaru 6. studenog 1883. u uglednoj i imućnoj građanskoj obitelji, a umrla je u Zagrebu na svoj rođendan 1964.  Usprkos protivljenju roditelja, upisala je privatnu slikarsku školu Otona Ivekovića u Zagrebu. Ivekovićeva poduka temeljila se pretežno na kopiranju njegovih i Šenoinih slika kao i na slikanju prema fotografskom predlošku. Uskoro zbog bolesti napušta poduku. U tom prvom razdoblju u tematskom smislu kristalizira se Nastin interes za pejzaž, a u formalnom sažimanje motiva na samu bit njegove pojavnosti i otvorena koloristička skala. Priroda ostaje njezino stalno nadahnuće, a slikarica je sagledava, tumači Ivanka Reberski, na svoj način, empatijski propituje pojedinosti i pojavnosti, unosi u njih svoja emotivna stanja, ali kroz sliku prirode govori i o sebi. I gradskom krajoliku, onom zagrebačkom, posvetila je znatan dio opusa.

Dalje školovanje Nasta Rojc nastavila je u Beču. Na Kunstschule für Frauen und Mädchen studira od 1902. do 1904. Pod utjecajem prof. Hansa Tichyja priklanja se simbolističkim razmatranjima motiva. Iz ranoga bečkog razdoblja valja izdvojiti Portret starice (1904), slikan u tehnici pastela u više verzija. Za Profil starice u pastelu, iz Galerije Šimun, Željka Čorak ustvrdila je da je riječ o „portretu bez lica, od same svjetlosti, antologijsko djelo hrvatske secesije“. Godine 1907. započinje studiranje u Münchenu u klasi Heinricha Knirra. Te iste godine njezin otac dr. Milan Rojc, upravitelj Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade, osniva u Zagrebu Javnu umjetničku školu, koja 1940. mijenja ime u Akademija likovnih umjetnosti.

Nezadovoljna Knirrom, Nasta Rojc upisala je Heimannovu školu i satove crtanja akta pohađala s Miroslavom Kraljevićem, „dijeleći s njime istu klupu“. Upoznala je i ostale članove minhenske četvorke: „prečednog, uvijek nešto sumornog Račića, darovitog Becića i kolegu Hermana“. Jedino je s Kraljevićem mogla raspravljati o umjetnosti i zajednički stvarati planove o odlasku u Pariz, koji ju je iznimno privlačio. Nažalost, Pariz joj, zbog bolesti, ipak nije bio suđen. Ponovno se vraća na umjetničku školu u Beču, na kojoj pohađa klasu kiparskoga modeliranja kod profesora Kaufungena, a 1910. vraća se u Zagreb.

Ishodište osobnoga, rodnog i umjetničkog identiteta Naste Rojc njezino je istraživanje medija autoportreta. U poticajnoj bečkoj klimi crpe iz sebe fantazmagorički imaginarij koji pretače u simboličke autoaktove: primjerice  bakropis iz 1908. – Ex libris Nasta Rojc – Autoakt u raljama mačke, koji „doslovce vizualizira Freudov pojam bête noir“. Posebno je važan Simbolistički autoportret (1914), na čijoj je poleđini vlastoručno ispisala: „Simbolistički autoportre. Ja borac. Ja 1914.“ Taj je portret nestao nakon zadnje retrospektive te je njegovim novim pronalaskom taj korpus umjetničina stvaralaštva konačno zaokružen. Umjetnica se na njemu odlučuje za androginu samoreprezentaciju, a kao i na drugim slikama Autoportret u lovačkom odijelu  iz 1912. i Jahačica – autoportret  iz 1922, indikativno je promišljanje odjeće kao nositelja identiteta, odnosno, kao počela dekonstrukcije ženskoga principa (Autoportret s kistom ili Torero iz 1910).

Izložba kronološki i tematski prati glavne dionice opusa Naste Rojc, posebnu pozornost obraćajući njezinoj specifičnosti te modernističkim iskoracima, kojima se potvrđuje kao nezaobilazna karika u hrvatskom slikarstvu prve polovice dvadesetoga stoljeća. „Slike su listovi dnevnika mog duševnog raspoloženja“, zapisala je umjetnica u neobjavljenom rukopisu Sjene, svjetlo i mrak. Iz mog života (u vlasništvu Zbirke dr. Josip Kovačić, Zagreb). Riječ je ne samo o fascinantnom osobnom dnevniku nego i o dnevniku jedne epohe, jednog društva, jedne borbe za pravo na vlastiti modus vivendi, koji je i danas relevantan.