Slovo o biljkama

Pero Pavlović pripada među ugledne suvremene hrvatske pjesnike srednjega naraštaja. U književnosti se javio 1979. zbirkom stihova Plavi svirač. Od tada podastire nove zbirke, koje su po mnogočemu posebnost suvremenoga hrvatskog pjesništva. Naime, taj tankoćutni lirik autor je velikoga broja pjesama i pjesničkih knjiga nadahnutih ljepotom i mističnošću ljekovitoga bilja mediteranskog područja. Kako piše Božidar Petrač, „nitko još u nas, pa ni u svjetskoj književnosti, nije duhom tako duboko zašao u svijet trava, njihova nazivlja, opisa i sanjarenja, učinka i nadahnuća, kako je i koliko je to voljno učinio pjesnik Pavlović“.

Zbirka Humčice, biljčice, slike nebeske podijeljena je u četiri tematske cjeline. To su: Zlatne mreže; Humčice; Što opjesmi srce i Troplet. Sve odlike književnoga rukopisa i naglašene biofilnosti nalaze se i u Pavlovićevoj ovoj zbirci. Želimo, kako bi se izbjegli mogući nesporazumi, podcrtati da i drugi hrvatski pjesnici pišu o prirodi i biljnome svijetu, među kojima posebno ističemo Božicu Jelušić, Eneriku Bijač i Fabijana Lovrića. No nitko od njih nije se s toliko lirske topline, nadahnuća i pjesničke uznositosti i transcendentnosti posvetio biljkama, poglavito ljekovitima, kao što je to učinio Pavlović. Kako sam naslov ove zbirke govori, pjesnikove su biljke slike nebeske. Time je biljkama dao i transcendentno značenje, doživljavajući ih kao božja stvorenja koja povezuju Nebo i Zemlju. Prva pjesma u zbirci posvećena je agavi, pod naslovom Slovo za tri agave, a druga Maslini. Doista, agava i maslina utemeljile su kulturu mediteranskog uljudbenog kruga. Njihovo je značenje onkraj ljudske spoznatljivosti. Za našega pjesnika agave su gracije, uskličnici i jarboli, pjesme i siluete anđela koji se „ocrtavaju na rumenoj paleti zapada“. Maslina je za Pavlovića „Noina golubica“, „amfora pretočena suncem“ jer „povezuje nebo i zemlju u jednom imenu“.

Pavlović naslove mnogih pjesama imenuje latinskim imenima pojedinih biljaka, dajući im na taj način povijesnu dubinu mediteranskog prostora. To su npr. Vitis vinifera; Triticum aestivum; Uniola latifolia… Pored agave i masline u ovoj su zbirci zastupljene visibabe, noćurci, medunike, oštri žednjaci, čičci, vilino sito, malokrn...

Pojedine biljke oduvijek su imale snagu civilizacijskog i religijskog simbola. Takav je i hrast. Njemu je naš pjesnik posvetio stihove pod naslovom Četiri biblijska hrasta. U toj snažnoj pjesmi Pavlović širi vlastiti poetski vidokrug i potvrđuje se kao istražitelj dosega hrvatskog jezika. Pjesnik materinski govor tretira kao drago kamenje koje treba brusiti i do kojega se teško dolazi u dubinama rodne zemlje:

Do mjesta Šekema,

Do hrasta More

Azur zasvodio vidokrug širan

A riječi iskon ljubavi zore.

Do Hebrona

Do hrasta Mamre

Oblačci prše dugine boje

A sunce nebom ljepote zarne.

Veliko su nadahnuće Peri Pavloviću stećci, mistični i tajanstveni nadgrobni spomenici – stojećci – koji su kulturološko i nacionalno znamenje etnosa kojem pjesnik pripada. Za našega pjesnika postoje stećci vidljivi i stećci nevidljivi, „Prvi – iz srednjeg vijeka / drugi – iz dvadesetog stoljeća / pod stećcima – usnuli romari / prvima – ocvale riječi kamenom / drugima – začepljena usta olovom / prve – osluškujemo / drugi – šutnjom svjedoče…“

Pero Pavlović u zbirci koju predstavljamo snažnim se stihovima dotiče i gorućih nacionalnih tema, što je vrlo opasno za pjesnika, jer mu prijeti opasnost skliznuti u politiku i promidžbu. Ističemo dvije iznimne pjesme iz ovog tematskog bloka: Ostali smo na pola puta posvećenu fra Lucijanu Kordiću i Kad rekneš domovina, pjesnički te volim. U prvoj pjesmi nalaze se gorki stihovi: „Sanjali o slobodi / hrvatski san o slobodi… / Domovinu su potom izdali, ukinuli joj granice / prekrižili lijepo ime / prelijepo ime Herceg Bosna / Domovina ostala na pola puta / ostali i mi na pola puta…“

Pjesma Kad rekneš domovina, pjesnički te volim podsjeća na poznatu pjesmu Ivana Tolja Kad kažem Hrvatska, riječi moja budi široka. Pavlovićeva oda Hrvatskoj, bolna na kranjčevićevski način, počinje stihovima:

Jer vjerujem

Jer se ufam

Jer ljubim

Svaki mi je čovjek bližnji, jer sam Hrvat

I kad reknem Hrvatska, pjesmom te volim.

(…)

Jer izdaja boli

Jer trpim svaku ranu roda

Jer grješan, griješim

Svaki mi je čovjek brat, jer sam Hrvat

I kad rekneš Hrvatska, pjesmom te volim.

U pjesmi Dano je pjesmi biti vječna radost Pero Pavlović pjeva o Kristu, o starozavjetnim prorocima, ali i o svojim živim suvremenicima i supatnicima po peru. Svi oni „dođoše u H. D. hercega Stjepana Kosače / pokloniti se mladom Kralju / na dar nose pregršt stihova…“.

U dosluhu oka, srca i duše nastaju pjesničke minijature, dragulji u kojima pjesnik vodi razgovor s dušom, prirodom i Bogom. Isprepleću se tako tvarni i duhovni svijet, a sve je ogrnuto ljepotom, dobrotom, dubokim mirom i ljubavlju.  Zbirka Pere Pavlovića Humčice, biljčice, slike nebeske vrijedno je pjesničko štivo u kojem pjesnik progovara ne samo o „biljčicama“ nego i o gorčim, egzistencijalnim, pa i krvavim problemima životne stvarnosti u kojem živi on i njegov narod. Ovo je lijepa, potresna i veličanstvena zbirka.