Slobodan let kroz vrijeme

Hrvoje Šercar, zreli umjetnik i slikar-crtač, koherentnim je umjetničkim opusom prisutan na likovnoj sceni od šezdesetih godina prošloga stoljeća. Prepoznatljiv u svakom svojem ostvarenju i detalju, zauzeo je čvrstu poziciju likovnoga specifikuma te je potvrdio imaginativnu moć i izražajnu sposobnost. Šercara obilježava dvostruka izdvojenost. S jedne strane, ona koja se odnosi na njegovu umjetničku samoukost obojena utjecajima Miroslava Krleže, Krste Hegedušića i Miljenka Stančića. S druge je strane plodni stvaralački polet i energija koji će rezultirati opusom rijetke homogenosti i koherencije. Stoga ne čudi činjenica da je po drugi put osviještena te potom realizirana potreba da se njegov rad prikaže, valorizira i analizira na jednom mjestu. Tako je izdana druga po redu monografija koja je na svakoj razini opravdala svoju potrebnost. Autor monografije, akademik Tonko Maroević, u njoj je rekapitulirao neke od karakteristika Šercarova pristupa djelu te njegove umjetničke izvedbe. Logičnim slijedom od devet cjelina upoznaje nas s gramatikom morfologije, likovnim kazivanjem i svjetonazorskim ispovijedanjem Hrvoja Šercara. Tematski i kronološki znalački zahvaća, ali i mirno isprepleće stručni povijesno-umjetnički segment s onim prisnijim i osobnim tumačenjem koje neosporno otkriva trajnu povezanost kako s radom tako i sa samim umjetnikom.

Golubica Svetog Stjepana
i riba Svetog Jakova, 1979.

Opsežna valorizacija Šercarova stvaralaštva očituje se u sadržajnoj i grafičkoj kvaliteti monografije. Tekst prate kvalitetne reprodukcije djela, kao i fotografije iz Šercarova života, koje pridonose autentičnom doživljaju umjetnikova opusa, ali i biografskih dionica. Uz tekst na hrvatskom jeziku objavljena je i cjelovita engleska inačica, što će zasigurno pridonijeti širem poznavanju umjetnikova opusa i u međunarodnim okvirima. Uz monografiju priložen je i videomaterijal koji je dokumentaristički obogaćuje, pa je tako primjerice između ostalog zastupljena snimka najranijeg hepeninga u Hrvatskoj Naš – happ iz 1967, čijim je sudionikom uz Tomislava Gotovca i Ivu Lukasa bio i Hrvoje Šercar.

Iz stranice u stranicu monografije jasnoćom napisane riječi Tonka Maroevića i snagom duktusa Hrvoja Šercara razotkrivamo i pronalazimo tragove neke naslućene prošlosti. Susrećemo se tako s figurativnim univerzumom, crtežima gole predmetnosti, fantastičnom zoologijom i bestijarijem, erotskom poetikom, motivima antičke i poganske mitologije, srednjovjekovnim i starozavjetnim temama, dijalozima s tradicijom kršćanstva te općenito duhovnom baštinom predaka koja je njegovo nepresušno uporište. Nikako ne tek puki ilustrator ideja ili izvođač literarnih sadržaja, već uvijek iznova reinterpretator viđenog i zapamćenog, ostaje vjeran ikoničkim znakovima, metaforama i motivima, najčešće ostvarujući ih na koži ili drvu.

Dijalog s tradicijom, pozivanje na uzore i arhetipove te traženje ishodišta otvara mu nove prostore za slobodu kretanja vremenom i prostorima. Konstruira i projektira, posjećuje i živi u svojim gradovima crpeći inspiraciju iz dragocjene baštine romaničkih i gotičkih građevina, ili pak iz renesansnog ili baroknoga karaktera ambijenata i cjelina. Dalmatinske i istarske gradiće, slavonske gradine i dvorce, zagorske crkve i cinktorije pretvara u nesvakidašnje gradske morfologije čudesnoga likovnog svijeta. Slikovitost starih gradova, panorama i vizura baštine i domovine, dvaju nepresušnih vrela za Šercara, uvijek iznova gradi i rekonstruira. Poštujući njihov integritet, neizostavno dodaje nešto svoje te s pravom možemo govoriti o autentičnim Šercarovim gradovima. Ne teži doslovnosti deskripcije te njegovi gradovi uglavnom lebde bez temelja i gravitacijskog uporišta na leđima raznovrsnih životinja (najčešće riba i ptica) simboličkih značenja. Šercarov je to svijet ikonografije vlastitih čudesnih gradova kao otjelotvorenje nesvakidašnjih viđenja.

Zastupljena slojevita analiza Šercarova likovno konstituirana univerzuma potvrdila je njegovu gotovo nagonsku sposobnost stvaranja, gdje već uhodanoj ikonografiji i ustaljenoj motivici uvijek daje vlastiti pečat. Jednako tako, podvukla je njegovu moć da oblikuje originalna rješenja mimo i izvan složenih ikonografskih predložaka. Tonko Maroević zavodljivim stilom poete i znalca otvara sasvim vlastiti prostor i mogućnost za shvaćanje ovog umjetnika u kojemu rekonstruira faze stvaralaštva, tumači samu izvedbu kao i složenost simboličkih slojeva. Mogli bismo reći da Šercar s jedne, a Maroević s druge strane stvaraju neodvojive svjetove. Njihovo prožimanje, u kojemu vizualno potiče na tekstualno, a tekstualno nadograđuje vizualno, skladno se nadopunjuje.

Virtuoznim pripovijedanjem i znalačkim prebiranjem po građi Šercarove morfologije i ikonologije, tumačenjem i gotovo psihoanalitičkim čitanjem njegova simbolizma, analizom faze po faze, motiva po motiva, Tonko Maroević obuhvatio je velik dio umjetnikova stvaralaštva. No ova slojevita monografija nikako nije kraj tumačenja ovog umjetničkog opusa, što ide u prilog tomu da pojedini mediji stvaralaštva nisu zastupljeni (kazališni plakati, lutkarska scenografija, animirani film…). Primajući u ruke zasigurno jednu od najzahtjevnijih nakladničkih formi – monografiju – svjedočimo o životu jednoga likovnog univerzuma, onoga Hrvoja Šercara, ovaj put prožeta erudicijom Tonka Maroevića.