Sloboda bez istine je pakao

Svećenik dominikanac, teolog i intelektualac fra Frano Prcela, koji sada živi u Njemačkoj, četrnaest godina u Zagrebu na Pepelnicu organizira tribinu na kojoj umjetnici i teolozi govore o umjetnosti i duhovnosti, odnosno transcendentnosti. Ovogodišnja Pepelnica umjetnika s temom Umjetnost u krizi s motom, mišlju Heinera Müllera; „Jedino što umjetnost može jest probuditi čežnju za novim stanjem svijeta“, održana 5. ožujka u ZKM-u i skori Uskrs povod su razgovoru s njim.

Fra Prcela, koliko se razlikuje duhovna i kulturna situacija našega doba od one koju je konstatirao Drugi vatikanski koncil, koji je završio 7. prosinca 1965?

Čovjek je biće usporedbe i gotovo nije moguće misliti, a kamoli povući neki zaključak bez uspoređivanja. No to nas ne oslobađa od uvažavanja relevantne spoznaje da u usporedbama – ne samo nekih vremena – nije ključno konstatirati koliko se nešto od nečega ili netko od nekoga razlikuje. Nisam pobornik takvih diskursa.

Zašto niste?

Mislim da to nije baš ni odgovoran kršćanski pristup. Da bih mogao učiniti koliko-toliko održivu i odgovornu usporedbu, trebalo bi nam jako puno prostora.

Ipak pokušajte.

Ako baš želite, mogu vam za početak ponuditi jednu primjedbu i jedan pojednostavnjen odgovor. Najprije primjedba: usporedbe s prijašnjim vremenima kod nas su uglavnom ili pozitivne ili negativne nostalgije. A nostalgije nisu baš kreativni ni mostograditeljski pothvati, nego puno više „gradnja rovova“. Zato mi u Hrvatskoj imamo previše graditelja rovova...

Biste li mi sada pojednostavnjeno odgovorili na pitanje?

Ovo naše vrijeme, možda vam zvuči kao floskula, najbolje je vrijeme! Nemamo drugih vremena na raspolaganju i nešto suvislo, korisno, sad nam je učiniti. Nostalgije ostavimo književnicima, filmskim i drugim umjetnicima, jer oni će ih možda bolje „obraditi“ nego mi.

Koliko duhovnost znači umjetnosti, je li ona dio umjetničkoga talenta?

Vrlo zanimljiva pitanja o kojima se koplja lome barem posljednja dva stoljeća. Osobno imam dojam da u kontekstu umjetničkog izričaja u Hrvatskoj duhovnost kod umjetnosti uglavnom dobiva na značenju kad se više nema kamo, dakle kad stojimo pred zidom zadnjega pitanja života (kamo idemo?), dočim prvo pitanje (otkud dolazimo?) uglavnom ostaje postrani. Imamo doduše i dobar broj umjetnika koji sebe u prvom redu žele vidjeti kao osobe koje vjeruju i onda, nekada više, a nekada manje s(p)retno, iz toga vjerničkoga naboja stvaraju svoju umjetnost. Istinski umjetnički talent uvijek ima poveznicu s duhovnošću: nipošto samo u jednom smjeru, da duhovnost, ili ako hoćete vjera, hrani odnosno uzdiže umjetnost. Događa se i obrnuto.

U nas se dosta govori o duhovnoj obnovi, zanima li ona današnjega čovjeka?

Budući da se o potrebi duhovne obnove uglavnom priča i priča, taj govor ne nailazi na plodno tlo.

Zašto?

Zato što mnogima nije razvidno što zapravo tražimo kad kažemo duhovna obnova. Tko je taj koga bi trebalo obnoviti? Je li to obnova duhovnosti i/ili duha? Mislimo li na religijski, vjerski ili intelektualni pothvat? U kojoj je mjeri pritom riječ o obnovi, preobrazbi ili čak, teološki rečeno, obraćenju – sve to nije od sporedne važnosti. Odakle i s kim započeti? No dvije su činjenice točne: prvo, kako obnove tako i obraćenja potrebujemo svi, zanimalo to nas ili ne, i drugo, ljudi su danas, slikovito rečeno, „gladniji Boga“ možda kao nikada dosad. A zašto današnjega čovjeka duhovna obnova ne zanima, to je pak ništa manje opravdan upit i „nositeljima“ govora o potrebi duhovne obnove.

S obzirom da živimo u „civilizaciji smeća“ i „kulturi smrti“, koliko na tu kulturu mogu utjecati istina i vjera u Boga? I znači li to da se kultura istine i vjere jedina može oduprijeti laži i zlu koji su danas sve dominantniji u čovjekovu životu?

Nisam baš siguran da pod pojmom kulture mislimo isto. No, bez obzira na to, svi smo rođeni bez kulture. Dakle, kultura je nadogradnja koja se ostvaruje putem odgoja, obrazovanja, izobrazbe… i u tom procesu, nazovimo ga tako, „kultiviranja čovjeka“ ne igraju istu ulogu istina i vjera.

Koja je razlika?

Istina je ključna, pače presudna za autentičan razvoj čovjeka u osobu. A vjera bi bila, opet pojednostavnjeno rečeno, nešto što na neki način od osobe stvara nešto posebno, osobnost. I nije kultura ta koja će nas spasiti od laži ili zla, nego čovjek – pristojan, svjestan prvog i zadnjeg pitanja života, pismena osoba, dakle svjesna svoga poslanja, ne samo u intelektualnom smislu riječi nego i osoba pismena srca!

Teolog Tonči Matulić tvrdi da sloboda bez istine nije sloboda, nego strašna utvara relativizma. Je li taj relativizam doveo do postmoderne?

Nadovezujući se na tu misao usudio bih se reći da je sloboda bez istine kaos, anarhija, kraj zajedništva – vjerskim rječnikom rečeno pakao. Postmoderna nije per se nešto negativno, a nije ni primarno rezultat „utvare relativizma“. Poodavno se mi nalazimo već u postpostmoderni.

Cvjetko Milanja, hrvatski književni povjesničar i kritičar, tvrdi da je intelektualac u postmodernom dobu nepotreban, jer je postmoderni „sve jednako vrijedno“. Što vi kao teolog mislite o intelektualcu u doba postmoderne?

Ta nije postmoderna neki nedokučivi fantom, s kojim, ako bismo se uhvatili ukoštac ili čak „družili“, možemo samo nastradati. Po navedenoj logici trebali bismo izbjegavati postmodernu. A kamo možemo emigrirati kako bi se spasili od „postmodernog vremena“?

Možemo možda pobjeći u nešto što nije „sve jednako vrijedno“?

Za stvaranje i življenje „veće vrijednosti“ neće nam pomoći bijeg, nego možda stanovito povlačenje, kreativni mir razlučivanja. U tom kontekstu djelatno nam je čeznuti i za novim intelektualcem (ne samo u trećem licu jednine!), bez obzira u kojim, odnosno kakvim vremenima živjeli. Poslanje intelektualca uvijek je jednako.

Sigurni ste?

Istinski intelektualac nije i ne smije biti podložan mijenama vremena, promjenama sustava i kakvim već globalističkim „zavjerama“. Primjerice, iz vremena komunističkoga režima sažeto bi se o intelektualcima moglo reći: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) „zabranjeno“. No danas intelektualni habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme.

Zašto ga to ne definira?

Zato što bi tada bili više stručnjaci, odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci su pak posebni upravo po autonomnosti djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose stav kalkulirajući pritom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami na neki su način (opće)društveni presedan! Ali ni strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga „sekularnog duhovnika“ – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca.

Što je onda intelektualac?

Intelektualac je sve spomenuto plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi. Dakle, velika je zadaća, a još zahtjevnije poslanje intelektualaca danas.

Imamo li takvih intelektualaca?

Tih i takvih intelektualaca u Hrvatskoj je jako, jako teško, gotovo pa nemoguće sresti... Nažalost!

Kada iz poizdaljega, primjerice iz Njemačke, promatrate hrvatske intelektualce, jesu li odveć šutljivi i odveć poslušni prema utjecaju i moći vlasti?

Prije desetak godina malo sam se intenzivnije pokušao baviti pitanjem aktualnih hrvatskih intelektualaca. Ako mi dopustite citirat ću vam neke misli iz eseja koji je objavljen u mojoj netom izašloj knjizi znakovita naslova Bogozaborav: „Bivši ‘zabranjeni intelektualci’ mahom završiše u politici, profesorske katedre zauzeše ili sačuvaše mnogi sumnjiva nivoa, ali podobni, bez ikakva ili nedovoljno naglašena osjećaja odgovornosti prema općem dobru; akademici pak neprestano mahaše zaslugama (iz) prošlosti; pisci su se sukobili sa stvarnošću i emigrirali; a nadolazeći postmoderni intelektualni kapaciteti mladosti uputiše se u ispunjenje doživljaja bez povratka na pozornicu zajedničkoga dobra... Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje ‘savjesti nacije’ odnosno ‘savjesti društva’!« Dakle, hrvatski intelektualci kao da jedino postoje u svekolikom egzilu, bilo to u bijegu iz kulturne javnosti odnosno društva po kojemu se legitimiraju, bilo u egzilu šutnje.

Zbog politike?!

Promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi da jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o realnosti, objektivnom traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga... Oni se „snalažljiviji“ pak kongenijalno angažiraju upravo prilagođavanjem takvoj situaciji. Da, frustrirani intelektualci angažirali su se u politici i čini se da nema toga kompromisa na koji neće pristati.

A što je s istinskim intelektualcima?

Istinski su intelektualci postali žrtve razorne moći politikantstva vlastite sredine. Stoga se bilo koji načelan govor o stanju društva osuđuje kao reakcionaran i nacionalistički nastup. Nije nikakvo čudo da je izvjesna preostala grupa tih „boraca protiv vjetrenjača“ učinila zaokret udesno. To se (nažalost!) događa svagdje i uvijek kada su ugrožene temeljne sastavnice identiteta. A establišment, ne samo onaj politički, ponižava ih i ignoriranjem progoni. No čitav taj proces nije završen, on i dalje „kuha“. Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca.

Kakav je on?

Takav se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše – jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode... Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitno da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova tzv. autonomija sastoji se od toga da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti.

Koje je rješenje?

Rješenje? Zaključna misao spomenutog eseja glasi: „Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!“

Bojim se da je danas situacija po pitanju intelektualaca u Hrvatskoj postala još gora. Bojim se!

Je li nemoć intelektualca pred političkim totalitarizmima 20. stoljeća bio jedan od razloga zbog kojih su pobjegli u destrukciju filozofije i koliko je to utjecalo na teologiju?

Ne bih se baš složio s vašom tvrdnjom.

Zašto?

Imam dojam da je glas intelektualaca u vremenima njihove gotovo potpune ušutkanosti u totalitarizmima bio itekako snažan. Zvuči možda kontradiktorno. Intelektualci na koje mislim uvijek su pojedinci, i nisu bili – kako nekoć tako ni danas – organizirani. Upravo ta samostalnost i uglavnom nepovezanost s institucijama u političkim totalitarizmima omogućavala im je lakše djelovanje ili uopće mogućnost djelovanja.

Zasigurno je drukčija situacija bila s intelektualcima na Zapadu. Oni su sami mogli odlučiti koliko će se u javnosti zauzeti za opće dobro, pa i ono dobro povrh vlastitih nacionalnih ili državnih interesnih okvira. A po pitanju njihovih bjegova u „filozofiranje“: ne bih se složio da su to bili beskorisni prinosi (npr. Frankfurtska škola i dr.), naprotiv. Mi Hrvati mnoge zapadnjačke filozofske škole iz 20. stoljeća ili posvema odbacujemo (pa i iz pozicije nacionalnih, državnih interesa) ili potpuno nekritično dižemo do nebesa.

Koliko je filozofija bila od koristi teologiji?

Što se tiče utjecaja filozofije na teološke prinose u spomenutim vremenima nisam kompetentan podastrijeti sustavan odgovor. Osobno imam dojam da je utjecaj filozofije u tim vremenima bio snažniji nego što je to i približno danas slučaj. Utjecaj na koji mislim nije nipošto primarno ideološke naravi, naprotiv. Osobno bih volio i čini mi se žurno potrebnim da današnji teolozi intenzivnije studiraju filozofiju.

Ne bojite se da bi to štetilo?

Nipošto! To ne znači da bismo preuzeli njihove teze ili svjetonazore, nego da bismo razumjeli njihov svijet i njihove sustave promišljanja te se tako osposobili za shvaćanje svijeta u kojem živimo, na koji ti filozofi izravno ili neizravno snažno utječu.

Je li religija spas od ispraznosti materijalizma i bijeg od moći tehnologije?

Nije upitno da religija i vjera nude kontrast materijalizmu, pa i stanovitom robovanju tehnološkim iznašašćima. No ako se od vjere očekuje samo utočište u bijegu od nečega, onda će se promašiti bit vjere. Po sebi bi odmak od nečega trebao voditi prema nekom višem cilju, barem u religijskom kontekstu. Stoga vjernici ne bi smjeli upasti u napast: vjera ili materijalno, religija ili tehnologija. Vjera može pomoći drukčije se odnositi prema materijalnim dobrima kao i prema tehničkim mogućnostima. Kod vjere je zapravo ključno određivanje prema životu kao takvu, prema smislu života!

Je li vjernik spreman na veću žrtvu od nevjernika?

Pretpostavljam da mi ovo pitanje postavljate ne samo kao vjerniku nego i kao službeniku Crkve. Forma pitanja je takva da bih mogao vrlo kratko odgovoriti – i slutim da od mene očekujete kratak i jasan potvrdan odgovor. Ali kad bi tako postupio, ne bih se baš kršćanski ponašao.

Zašto?

Nama kršćanima zazirati je od govora, pa tako i od odgovora koji ističu nas da smo bolji nego drugi. Životom nam je pokazati tko smo i kakvi smo. Sve drugo prilično je isprazan govor. Zato se od vjernika s pravom smije očekivati više spremnosti na požrtvovnost za drugoga, više odricanja za dobro brata čovjeka i uopće svijeta u kojem živimo.

Ne stavlja li se vjernik zato u inferiorniju poziciju?

Nikako! Naprotiv! To je snaga kršćanstva, to je u konačnici kvasac koji mijenja odnose među ljudima i uopće lice ovog svijeta.

Vjeruje li čovjek, pa i nereligiozni, više nego što to priznaje?

Tko je vjernik, a tko ne vjeruje, to je vrlo kompleksno pitanje. Najlakše je odgovoriti na formalnoj razini. Vjerske, odnosno religijske institucije imaju svoje kriterije koji trebaju bit ispunjeni da bi se netko prema njihovu shvaćanju mogao zvati njihovoj instituciji pripadan vjernik. Zatim, imamo religija koje svoje pripadnike nazivaju vjernicima, a svi drugi su prema njihovu tumačenju nevjernici. Za mene je vjera u prvom redu dar! Stoga, nadovezujući se na misao pape Franje najradije bih na vaše pitanje odgovorio protupitanjem: a tko sam ja da prosuđujem kolika je čija vjera?!

U svakom slučaju u kontekstu Hrvatske nemam dojam da ljudi danas više vjeruju, naprotiv. Kad razgovarate s običnim ljudima vrlo brzo dolazite do barem dvije spoznaje: više ih je koji su nesretni nego sretni, i drugo, većina živi u obiteljima gdje su međuljudski odnosi narušeni. Je li to plod veće vjere, koju bi čak imali potrebu „skrivati“? Ne.

Vjerojatno je posljedica moćnih ideologija 20. stoljeća koje su radikalno obračunale s Bogom i na njegovo mjesto ustoličile Čovjeka, i zbog tobožnje veće autonomije Čovjeka!?

Nije mi poznata nijedna važnija ideologija koja je istinski, kako kažete, ustoličila čovjeka.

Mislim na totalitarističke ideologije.

Pojedinac i uopće čovjek kao takav svim je ideologijama samo sredstvo – no nije mu konačni cilj sreća ili čak ispunjenje čovjeka. Da budemo načistu: današnji čovjek, nipošto samo slijedom nekih ideoloških indoktrinacija, želi slobodu, hoće više i više slobode.

Što je vama sloboda?

Kad osobno mislim na slobodu i želim živjeti slobodu, onda u prvom redu razmišljam o slobodi kao nečem pozitivnom. Ta i takva čežnja za slobodom čini me kreativnim, pokreće me na djelovanje, postajem priopćiv, tražim drugoga. Iz teološke perspektive promatrano prvu želju za čovjekovom slobodom nije artikulirao, a nije ni ostvario čovjek samoincijativno, nego je sloboda od sama početka dar Božji.

No autonomnu slobodu današnji neoliberalizam čovjeku nudi kao izlaz iz problema svake vrste?

Traženje ili čak ustrajavanje na autonomnosti čovjeka jest nešto sasvim suprotno od čežnje za slobodom o kojoj sam prethodno govorio: ne mislim to samo u teološkom smislu riječi. Naime, suvremeni neoliberalizam, onaj političke provenijencije, doživio je slom diljem svijeta. Potom je pokušao preživjeti na planu ekonomije i svijeta financija te je i tu nakon dva dobra desetljeća došao do svojih granica.

Ipak se itekako ponaša moćno?

Trenutno se razmahao u zahtjevima određenih lobija, zakulisnih centara moći i uz nevjerojatnu potporu medija – ne samo kod nas u Hrvatskoj – doslovce urušava temelje na kojima je dosad počivala zapadna civilizacija, redefinira kulturu, prirodne evidentnosti...

Kako mu se oduprijeti?

Ostajati kod tih konstatacija i iščuđavati se što nam se događa znači kapitulirati. Na potezu je većina koja ipak uglavnom šuti ili pak strastveno jadikuje. Angažman, angažman, aktivno se uključiti u spomenutu „utakmicu“ – u medijima, u političkom životu jest zadaća trenutka.  

S obzirom na rečeno, nisu li totalitarizmi možda pomogli religiji, a time i duhovnosti?

U svakom slučaju totalitarizmi ne potiču čovjeka na istinsku blizinu prema Bogu, naprotiv. Da su možda neizravno pomogli religiji odnosno duhovnosti ne treba isključiti – pogotovo u kontekstu institucija religije (što su više bile proganjane, to je npr. crkvenim institucijama ugled bio veći, uz pretpostavku da su uopće smjele postojati). U kontekstu npr. komunističkoga totalitarizma u bivšoj Jugoslaviji, koji je iza sebe ostavio antropološku katastrofu, nemam dojam da su ljudi izišli s bogatijom duhovnošću.

Je li duhovnost hrvatskoga naroda u komunizmu bila snažnija nego danas?

Aktualna situacija u Hrvatskoj pokazuje suprotno..., a tek je naša hrvatska država postala punoljetnom. Istinske vjerničke vrijednosti i snaga bogatstva duhovnosti ne mogu tako brzo i jednostavno nestati ili ustuknuti pred novonastalim prilikama.

Možda je izlaz u kršćanskom intelektualcu? Osobito u današnjem neoliberalno-konzumerističkom dobu, koje ustrajava na autonomnom, a ne teonomnom čovjeku.

Smiljana Rendić (Berith) 1971. objavila je možda jedan od najvažnijih tekstova Hrvatskog proljeća u časopisu Matice hrvatske Kritika pod naslovom Izlazak iz genitiva. Nama je danas, u kontekstu vašeg pitanja, izgleda potrebno sustavno razmišljanje koje bih rado nazvao Izlazak iz pridjeva. Drugim riječima rečeno rješenje nije u kršćanskom intelektualcu: nama trebaju između ostalog kršćani koji su intelektualci i intelektualci koji dosljedno žive svoju vjeru. Obrnuto mi miriše na zbijanje kršćanskih, odnosno katoličkih redova. Dakle, slikovito rečeno: odmak od suvišnog pridjeva i povratak u imenicu!

Njemački sociolog Max Weber tvrdio je da je društvo sve manje zajednica i da sve više postaje globalističko-potrošački resurs s etikom reda i rada. U kontekstu toga koja je šansa solidarnosti i brige za maloga čovjeka, što zagovara papa Franjo?

Veseli me da spominjete papu Franju, ne samo zbog toga jer sam vjernik, redovnik odnosno svećenik, nego i stoga jer svijet (ne samo katolici!) papi Franji vjeruje. Raduje me činjenica da čovječanstvo računa na poslanje i ulogu pape Franje u ovom svijetu kojemu nedostaju ne samo moralni autoriteti. Naveli ste upravo ključni pojam u njegovu dosadašnjem radu: solidarnost. Solidarnost za papu nisu mrvice sa stola i nije djelo nastalo iz prevelike grižnje savjesti, pa se onda za smirivanje savjesti daruju milodari.

Što je bit solidarnosti kakvu zagovara papa?

Solidarnost je za papu odgovornost za drugoga, posebice siromašnog, ugroženoga, pogaženoga. To je vrlo jednostavan a tako presudan pothvat za budućnost odnosa među ljudima i uopće budućnost svijeta kao takva. Imam dojam da papine osobne geste solidarnosti i njegovo trajno poticanje na prakticiranje solidarnosti nailazi na plodno tlo – ne samo u smislu odobravanja nego i u kontekstu prakticiranja solidarnosti. No velike se promjene ne mogu odmah dogodit. Potrebna je strpljiva upornost i kreativna dosljednost.

Može li brzinu mijenjanja svijeta pratiti tromost univerzalne i globalizirane Katoličke crkve?

Ako pod glagolom pratiti mislite da bi Crkva trebala trčati kao što i sam svijet žuri, onda se Crkva ne treba upuštati u taj maraton. Crkvi je itekako hoditi sa svijetom, s konkretnim nadama i tjeskobama današnjeg čovjeka. Stoga je Crkvi kao globalnom igraču od samih svojih početaka biti u ovom svijetu. Ne smije Crkva nasjedati na svaku mijenu ovoga svijeta misleći da bi to bila ujedno i promjena na bolje. Crkva možda odaje izvjesnu tromost kao institucija – uvijek je tako sa snažnim institucijama – ali sadržaj je kršćanstva svevremenski i ako ga svojim životima svjedočimo i živimo, nećemo nikamo zakasniti ili tobože kaskati za ovim svijetom.

Treba i dalje djelovati mimo ritma svijeta?

Crkva se ne treba i ne smije prilagođavati ovom svijetu da bi tako izazvala odobravanje, sviđanje ili čak aplauz svijeta. To bi bilo podilaženje i ujedno samodokidanje vlastitog poslanja. Crkvi je živjeti „kontrastno društvo“, biti protuznak logici ovog svijeta. I ako Crkva u ovom našem svijetu uistinu nekamo kasni – ne uspijeva svoje djelovanje, svoje navještenje prilagoditi potrebama današnjega čovjeka – onda je to u teološkom tumačenju fenomena današnjega svijeta i uopće čovjeka kao takva. Sve to ima za posljedicu, pogotovo u našim hrvatskim (ne)prilikama, teološki predvidiv govor, a samim time i apriori nepoželjan.

Samokritika Crkve ipak je nužna. Na to poziva i papa Franjo jer misli da je samokritika zapravo služenje istini.

Vjernik pojedinac bez samokritike ne može autentično živjeti vjeru. Samokritika je npr. ulaznica za svako euharistijsko slavlje, dakle prvi korak svete mise, kad nam je priznati svoje propuste, manjkavosti, grijehe.

Unatoč tomu, kao institucija Crkva je dugo zazirala od javne samokritike?

Osobno mi se čini čak i predugo. Hvala Bogu, veliki je zamašnjak učinjen kad je papa Ivan Pavao II. u jubilarnoj 2000. izrekao snažni mea culpa za sve nepravde, pa i zla koja su učinjena u ime Crkve (progoni znanstvenika, križarski ratovi, antisemitizam…) u protekla dva tisućljeća. Samokritika nije samo u službi istine, ona je preduvjet da bi današnji svijet Crkvi kao instituciji uopće vjerovao. Bez vjerodostojnosti Crkva je bespomoćna! Poziv, a posebice sasvim konkretni koraci pape Franje, ohrabruje nadu za možda važniji zamašnjak unutarcrkvene samokritike. Nadam se.

Pred Uskrsom smo, što reći o uskrsnuću u vremenu kada se ljudi osjećaju napuštenima i osamljenima?

Član sam Reda propovjednika (Ordo praedicatorum), dakle dominikanac sam. I kod ovog vašeg pitanja lako bi mogao nesvjesno upasti u zamku: vi imate pitanje, a ja, kao redovnik propovjednik, imam odgovor; svijet ima problem, a ja ću mu elokventno ponuditi rješenje. To je kriv pristup. Sv. Franjo svojoj je redovničkoj subraći dao savjet: Naviještajte Evanđelje, a ako bi bilo nužno, onda i riječima. Propovijedati Radosnu vijest ne znači u prvom redu govoriti. Baviti se teologijom u prvome redu znači raditi, a ne govoriti – između ostalog upravo i u tome teologija se bitno razlikuje od drugih (i humanističkih) disciplina. Teološkom govoru, naime, uvijek treba prethoditi praksa, a teologija smije i može uslijediti tek kao neki drugi korak, jer je njezin prvi čin „djelo“, iz kojega onda progovara. Teologija dakle nije ni primarni ni finalni, nego sekundarni čin. Specifična teološka etika koja iz toga proizlazi, za razliku od drugih znanstvenih disciplina, postavlja poseban zahtjev konzistencije između riječi i djela.

Stoga, zazirući od bilo kakvih floskula (pa i onih prigodnih „uskrsnih“), savjetovao bih vama i sebi: napušteni i osamljeni ne trebaju u prvom redu uskrsno naučavanje, nego „uskrsno oko“ koje će ih zapaziti, posjetiti, pogledati, poslušati – a to je već predokus uskrsnuća, ne samo njihova nego i našega.