Školstvo kao političko sredstvo

Krilaticom prosvjetnoga djelovanja Stjepana Radića, ministra prosvjete u Kraljevini SHS, „Prosvjetom prema slobodi“, može se opisati i hrvatsko školstvo u 20. stoljeću. S proživljenih pet država (različitih oblika vlasti) i tri dugogodišnja rata, ono je unatoč stalnim političkim zatiranjima uvijek težilo slobodnom prosvjetnom odgoju. O tome se u Matici hrvatskoj 11. i 12. travnja govorilo na dvodnevnom znanstvenom skupu Hrvatsko školstvo u 20. stoljeću, na kojem je tridesetak izlagača predstavilo kompleksnost toga vremena i tadašnje školstvo u Hrvatskoj.

Naslovnica priručnika za učitelje iz 1933. prikazuje staru (lijevo)
i novu pedagogiju, usmjerenu na učenika (desno) / Hrvatski školski muzej

O važnosti koja se školstvu pridaje od kraja 19. stoljeća govorio je Dinko Župan istaknuvši kako je upravo Mažuranićeva obrazovna reforma iz 1874. bila temelj modernoga osnovnog obrazovanja, čime je omogućen nastanak modernog društva i njegovih institucija, a školstvo je postalo važan društveni podsustav. Tema Štefke Batinić bila je također reforma, ali ona pedagoška, koja se dogodila između dva rata pod raznim društveno-političkim utjecajima. Tada dolazi do nove struje u pedagogiji – usmjerenosti na dijete (odgajanik više nije objekt nego subjekt odgoja), a očituje se i boljim obrazovanjem žena te organiziranijim djelovanjem učitelja. O tome kako je prosvjeta postala jedno od primarnih političkih sredstava u Kraljevini SHS govorio je Egon Kraljević, istaknuvši kako je od početnoga državnog jedinstva i troplemenog naroda, nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra, u prosvjeti izrazita ideologija unitarizma, što se očituje u svim aspektima prosvjetne politike, a posebno uvođenjem narodnog (srpskog) jezika u školstvo. Da je bilo onih koji su se istinski zalagali za unapređenje školstva u Hrvatskoj, pokazala je Ljerka Vuk izloživši misli, rad i uspjehe Stjepana Radića koji se, i prije po­litičke karijere, aktivno zalagao za obrazovanje puka i građanstava. Tatjana Šarić podsjetila je na stvaranje socijalističke inteligencije putem ideološkog usmjeravanja studenata u NRH te ulogu omladinskih organizacija u tom procesu, kao i na uvjete studentskoga života, poput loših studentskih domova, neopremljenih restorana, preopširnih i neprimjerenih nastavnih programa.

O položaju katoličkog vjeronauka u drugoj Jugosalviji govorila je Slađana Josipović Batorek, kazavši kako se njegov utjecaj pokušavao svesti na najmanju mjeru negativnim prikazivanjem Crkve kao i donošenjem različitih odredbi koje su marginalizirale i onemogućavale njegovu nastavu. Specifičnost hrvatskoga življa u Istri, koje je unatoč stalnoj talijanizaciji tijekom povijesti uvijek iskazivalo težnju za obrazovanjem na hrvatskom jeziku, prikazala je Tamara Jurkić Sviben radom u kojem se osvrnula na prvu eksperimentalnu Osnovnu školu Nevena Kirca u Puli, ustanovljenu u svrhu stvaranja i testiranja nastavnih modela za unapređenje osnovnog obrazovanja u SRH. Ivana Milković izlaganjem o sadržaju čitanki nakon 90-ih prošlog stoljeća evocirala je bližu povijest dajući uvid u promjenu sadržaja čitanki i udžbenika hrvatskog jezika pod utjecajem ratnih zbivanja, koja se očituje u brojnijim tekstovima domoljubne tematike, kao i izostanku srpske književnosti.

Od Mažuranićeve reforme kao temelja za osnovno školstvo i korištenja obrazovanja u političke svrhe u Kraljevini SHS, zaključeno je u Matici, preko socijalističkog stvaranja jugoslavenske inteligencije, do pomnog izbora sadržaja učeničkih knjiga, školstvo je uvijek bilo pod utjecajem politike i njegovih alata opresije. Posebno u 20. stoljeću, prepunu društvenih i političkih previranja koja su ostavila neizbrisiv trag na školstvo, ali i na nas same kao sudionike tog vremena. Stoga si s pravom možemo postaviti pitanje: jesmo li naučili kako učiti?