Satirična posveta Srednjoj Europi

Daroviti Wes Anderson, scenarist i redatelj koji se osim recentnim Srebrnim medvjedom kojim je ovjenčana sjajna farsična pustolovna krimi-komedija Hotel Grand Budapest zasad može pohvaliti i trima nominacijama za Oscar i nagradu BAFTA te Malim Zlatnim lavom osvojenim za crnohumornu pustolovnu dramu Darjeeling d.o.o., filmaš je koji još od svog drugog dugometražnog ostvarenja, satirične humorne drame Rushmore iz 1998, u dobroj mjeri polarizira publiku, a dijelom i kritiku. Jednima se tako iznimno sviđaju njegov osebujan redateljski stil i prepoznatljiv vizualni postupak te oni cijene naglašene stilizacije, iznimnu brižnost i pedantnost u komponiranju svakoga kadra, sjajno ekvilibriranje emocijama i staromodnost u pristupu, afirmaciju slikovitih i bizarnih likova i njihovih odnosa, kao i podjednako efektno pomaknutih i čudnih situacija u kojima se drama isprepleće sa satiričnom komikom, groteskom i burleskom uz umetanje makabričnih detalja. Drugima, a oni su ipak srećom u manjini, smetaju upravo spomenuta pedanterija i sklonost pretjeranim stilizacijama i bizarnostima, koje tumače kao artificijelnost, pretencioznost i larpurlartizam.

Poput ostalih filmova Wesa Andersona i Grand hotel Budapest odlikuje kamera u visokom ključu

S iznimkom impresivne animirane pustolovne krimi-komedije Fantastični gospodin Lisac iz 2009, odličnom stop-animacijom realizirane ekranizacije istoimenoga romana Roalda Dahla s pričom o doživljajima šarmantnoga kradljivca pilića gospodina Lisca i njegove obitelji, Andersonovi filmovi uvijek su inteligentno koncipirana, šarmantna i zabavna te duhovita ansambl-ostvarenja u kojima autor ponekad daje posvete određenim ljudima, bilo umjetnicima (pored spomenutog Roalda Dahla tu je Stefan Zweig, čijom je prozom nadahnut Hotel Grand Budapest), bilo pojedincima kakav je glasoviti pokojni oceanograf Jacques Cousteau, kojem je posvećena donekle razvučena, no svakako vrlo uspjela humorna pustolovna drama Panika pod morem. Ako ponekad i realizira manje dojmljiv naslov kakav je primjerice neujednačen i emotivno hladan Darjeeling d.o.o., Anderson i tada poput ranoga Tima Burtona i braće Coen iz 80-ih i 90-ih ostaje čudak koji se u Hollywoodu uspio izboriti za slobodu kreiranja začudnih, empatičnim humorom i neobičnom sjetom natopljenih te zanimljivim tretiranjem egzistencijalnih motiva prožetih priča o predivnim čudacima redovito s ruba društva, ljudima koji su svoju marginalnost i čudaštvo skladno uklopili u podjednako izglobljene mikrozajednice. Nakon što je jednu takvu zajednicu prikazao u remek-djelu Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca, Anderson na nešto širem planu i u Hotelu Grand Budapest stvara sličnu galeriju živopisnih likova i njihovih međuodnosa.

Dramaturški koncipiran kao priča u priči u priči koju okvirno mlada djevojka u današnje vrijeme čita u romanu glasovitog pisca (Tom Wilkinson) ispred njegova spomenika u glavnom gradu nekadašnje republike Zubrowke, pri čemu se zbivanja odvijaju na četiri vremenske razine, Hotel Grand Budapest nostalgijom je za izgubljenim srednjoeuropskim duhom i za Andersona praktički mitskom Mitteleuropom prožeta storija o nevjerojatnim događajima oko znamenitoga hotela i u njemu koji su se odigrali davne 1932. Tu je storiju tada mladu piscu (Jude Law) 1965. ispripovijedao gospodin Moustafa (F. Murray Abraham), u to doba vlasnik i često jedini gost hotela, objekta za koji je bilo jasno da je osuđen na polagano propadanje, no kojem je gospodin Moustafa iz ključnih intimnih razloga koje ćemo doznati u završnici odlučio osigurati propadanje sa stilom. Spomenute 1932. on je pod nadimkom Zero (Tony Revolori) radio kao potrčko u predvorju hotela, a nadređeni mu je bio sposoban, učinkovit i pouzdan glavni poslužitelj Gustave H. (Ralph Fiennes), ekscentričan čovjek autoritativan prema podređenima, a posebna stila i načina ophođenja s gostima, osobito s dobrostojećim plavušama neovisno o njihovoj dobi, s kojima je redom odlazio u krevet. Plahi Zero, koji je nadimak dobio jer nije imao nikoga – nula, zero – od rodbine, pod Gustaveom je usavršio vještinu vrhunskoga potrčka, nekoga tko je uvijek tu, a kao da ga nema, tko sve vidi i čuje, a ipak ništa ne zna, tko je sposoban želje gostiju točno predvidjeti i prije no što ih oni izraze, i tko je u stanju za dobrobit gostiju i hotela na kocku staviti sve, možda i vlastiti život. To će se po prilici i dogoditi nakon što stara gospođa D. (Tilda Swinton u cameo-roli koja je prvobitno bila namijenjena Angeli Lansbury), bogata grofica Desgoffe-und-Taxis u svom dvorcu Lutz iznenada premine pod zagonetnim okolnostima, kad se pri čitanju oporuke otkrije da je neprocjenjivo vrijednu sliku Dječak s jabukom ostavila upravo Gustaveu te kad policija predvođena odlučnim, ali zbog razloga iz prošlosti Gustaveu zahvalnim Henckelsom (Edward Norton), njega osumnjiči za ubojstvo.

Wes Anderson – „holivudski čudak”

U dramaturški najkompaktnijem i narativno najdinamičnijem Andersonovu filmu zbivanja se tada ubrzavaju i upadljivo odmiču prema groteski, burleski i apsurdu s morbidnim detaljima kakva je scena s odsijecanjem prstiju gospodina Kovácsa (Jeff Goldblum), sa zgodnim i namjerno staromodnim i „jeftinim“ vizualnim efektima poput onih u urnebesno duhovitim sekvencama potjere u kojoj Gustave i Zero na sanjkama po stazama olimpijskog borilišta progone pravoga ubojicu Joplinga (Willem Dafoe u odličnoj autoironičnoj ulozi). Jopling je pak plaćenik prijetvornoga Dmitrija (Adrien Brody), pokojničina bezobzirnog i agresivnog sina koji je i organizirao majčino ubojstvo da bi se zajedno s trima šutljivim i uvijek gotovo međusobno slijepljenim sestrama dokopao nasljedstva.

U impresivno režiranu te stilski i vizualno maestralno uobličenoj cjelini, u kojoj je svaki kadar iznimno precizno i skladno komponiran s pravilnim rasporedom geometrijskih oblika i koloritom međusobno usklađenih ploha, Anderson daje posvetu davno prohujalim vremenima i srednjoj Europi kakva je nekad bila, nizom detalja oslikavajući njezinu kulturnu, političku i povijesnu pozadinu s prekrasno dizajniranim licitarskim delicijama, molitvi predanim kapucinima, ljupkom arhitekturom i malim uspinjačama, s ljudima do postizanja savršenstva predanima svom poslu zahvaljujući kojima je takva Europa i opstajala, ali i s onima dekadentnima i opakima zbog kojih je, kao i zbog primitivne i agresivne vojske uvijek spremne na puč, naposljetku i nestala. No dok s jasnom naklonošću pa gotovo i ljubavlju opisuje tu Mitteleuropu, Anderson je istodobno i ironizira, ne samo u pomaknutom prikazu blazirane, licemjerne i do (auto)destrukcije pohlepne aristokracije nego i stalnim satiričnim, nadrealnim i crnohumornim odmakom kojim gledateljima neprekidno govori da je ono što gledaju konstrukcija nečega što je baš zbog svojih osobina bilo osuđeno na propast.

Kao i u većini svojih filmova, Anderson je i ovdje u konačnici na strani mladih, konkretno na strani Zera i njegove voljene Agathe (Saoirse Ronan), vrhunske licitarke s kojom će mladić proživjeti samo dvije sretne godine, da bi nakon njezine smrti čitavoga života ostao metaforički živjeti u tim godinama, na način da održavanjem hotela i životom u njemu čuva tradiciju te kao melankoličan i zagonetan stari gospodin znatiželjnim gostima kakav je pisac pripovijeda o njoj, o dijelu svog života i o gospodinu Gustaveu. Njega pak sjajno utjelovljuje Ralph Fiennes, glumac majstorskog osjećaja za tajming i iznimna komičarskog potencijala, koji je u tom smislu dosad bio posve neiskorišten, a kojem je ovo, ako ne najbolja, a ono svakako pored Oscarom ovjenčane uloge Amona Goetha u Spielbergovoj Schindlerovoj listi najvažnija rola u dosadašnjoj karijeri. Ona se odlično poklopila s nadahnućem i kreativnom vibrom Wesa Andersona, kojem je promišljeni i fascinantno estetiziran Hotel Grand Budapest najzreliji i najbolji film.