Razdor pjesnikove duše

Mladi, 26-godišnji bas-bariton Marko Mimica debitirao je 2008. kao Papageno u Čarobnoj fruli u HNK-u u Zagrebu. Rođen u Splitu, u rodnom gradu završio je srednju glazbenu školu. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i osvojio nagrade na nekoliko pjevačkih natjecanja. Već treću sezonu solist je Njemačke opere u Berlinu, u kojoj je ostvario petnaestak uloga. Vrtoglav je to uspon mladoga bas-baritona koji će još desetak godina pripadati u kategoriju mladih pjevača! Uspon zahvaljuje nesvakidašnjem glasovnom potencijalu snažnoga, tamno obojena glasa prekrasne boje, velika i ujednačena opsega, ali i – pokazao je to njegov recital u ciklusu Molto cantabile 2, 12. travnja – studioznom radu te ozbiljnom pristupu glazbi i pjevačkoj umjetnosti.

Marko Mimica

Koncert posvećen Božidaru Kuncu, uz 50. obljetnicu skladateljeve smrti, imao je naslov Duša je tamno golo jezero, prema stihu iz Kuncove pjesme Zima. Marko Mimica odabrao je sadržajno taman program i izveo ga napamet, što nije često u tom ciklusu. Počeo je s izborom od deset među šesnaest pjesama ciklusa Pjesnikova ljubav, op . 48 Roberta Schumanna. Počeo je krajnje reduciranim vokalnim intenzitetom u prvih nekoliko pjesama, dočaravajući treptaje ljubavne čežnje koja se rađa, da bi neuzvraćena razdirala pjesnikovu dušu. U središnjem dijelu povećavao je glasovni intenzitet i dramatiku, s vrhuncem u pjesmi Ich grolle nicht, da bi konačnu rezignaciju nesreće ostvario u zadnjoj pjesmi Hör ich das Liedchen klingen, sa završnim taktovima klavira. Slijedile su, također tamno obojene i sjetne, Tri pjesme na stihove Michelangela Buonarrotija Huga Wolfa.

Tri pjesme, op. 29 Božidara Kunca nastale su u zagrebačkom razdoblju njegova djelovanja, Smrt karnevala na stihove Miroslava Krleže, a Zima i Napitnica na stihove A. B. Šimića. Asocijativnost pjesničke riječi poetskih predložaka iz hrvatskoga književnog ekspresionizma Kunc zaodijeva u teške, zasićene harmonije klavirskoga kolorizma. Marko Mimica i njegov pratitelj, ugledan i vrstan njemački korepetitor i dirigent Cornelis Witthoefft, delikatno su, u prisnoj međusobnoj suradnji, protumačili njihov pesimizam. Bio je to još jedan vrijedan prilog predstavljanju i revalorizaciji hrvatske umjetničke popijevke ciklusa Molto cantabile.

Drugi dio koncerta prošao je u talijanskom stilu, najprije s Tri popularne arijete Vincenza Bellinija (Il fervido desiderio, Dolente immagine, Vaga luna). U velikom prizoru i duetu Marije i Talbota iz Donizettijeve opere Maria Stuarda Marko Mimica pozvao je u goste sopranisticu Moniku Cerovčec, a završio je velikom arijom Pagana iz Verdijeve opere Lombardijci. Operni ulomci pružili su priliku za srčanu raspjevanost, iako prizor iz Marije Stuarde nije postigao veću svrhu. Gledano strogo koncertno i uz klavirsku pratnju, dionica Talbota, jedne od Mimičinih uloga u Njemačkoj operi u Berlinu, tek sekundira ulozi Marije, u ne mnogo više negoli korektnoj izvedbi Monike Cerovčec. Možda je taj prostor mogao bolje iskoristiti za cjelovit ciklus Pjesnikova ljubav, no u cjelini bio je to recital koji će se dugo pamtiti.