Profinjeni obiteljski portret

Prošlogodišnji je uradak Prošlost šesti u opusu iranskoga filmskog autora ­Asghara Farhadija, ali i prvi snimljen izvan Irana. Farhadi je najpoznatiji po uratku Nader i Simin se rastaju (2011), zasluženo ovjenčanim Oscarom za najbolji strani film.

Tahar Rahim i Bérénice Bejo

Prošlost je iznimno filmsko ostvarenje, s jasnom tematskom nadgradnjom Farhadijeva svjetonazora i preokupacija te prepoznatljivim redateljskim stilom. Kao prava obiteljska drama taj film razabire prošlost, sadašnjost središnjih likova, a pokušava naznačiti i njihovu budućnost. Ipak, breme je prošlosti odveć teško i postaje utegom njihove egzistencije. Iranac Ahmad (Ali Mosaffa) pristiže u Francusku na poziv žene Marie (Bérénice Bejo) da bi ženi omogućio razvod braka. Marie je u novoj vezi sa Samirom (Tahar Rahim) i živi u bijednom pariškome predgrađu s dvjema kćerima iz prvoga braka Lucie (Pauline Burlet) i Leom (Jeanne Justin) te Samirovim sinom Fouadom (Alyes Eguis). Složenost odnosa likova postaje jasnija sa svakom sekvencom i postaje žarištem snažne gledateljeve percepcije. Usprkos novoj vezi, jasno je da Marien odnos s Ahmadom nije u potpunost razriješen emotivnih spona. S druge strane, starija kći Lucie ne odobrava nov majčin odnos s muškarcem, zasigurno i stoga što je Samirova prva supruga u komi zbog pokušaja samoubojstva. Fouad, potresen majčinim stanjem, ali i Ahmadovim dolaskom, ostaje neprilagođenim djetetom. Mariena trudnoća i kasnije otkrivanje uzroka pokušaja samoubojstva Samirove supruge upotpunjavaju višeslojnu mrežu odnosa protagonista, koji ne uspijevaju ostvariti svoje naume upravo zbog nasljeđa prošlosti.

Pritom, premda Marie predbacuje Ahmadu da se ne drži dogovora, taj se protagonist bez poteškoća snalazi u poslovima nužnim za održanje kućanstva. Postaje, dapače, učinkovitijim od Samira, koji ostaje rastrzan između dviju žena. Marie se pak pokazuje i kao vješta manipulatorica, koja ipak ne uspijeva održati brak ni trajniju vezu, a nije učinkovita ni kao majka. Upravo njezine nesuglasice s Lucie, čije ponašanje izmiče roditeljskom nadzoru, postaju otponcem preokreta u zapletu.

Zanimljivo je da Farhadi s lakoćom mijenja fokalizaciju s lika na lik, a da pritom nimalo ne šteti gledateljevoj recepciji. Naracija prvo dolazi s Ahmadova stanovišta, prelazi preko Mariena i završava sa Samirovim. Farhadijeva je sklonost kazalištu uočljiva, a psihologizacija i učinkovita karakterizacija likova višeslojna. U Prošlosti je snažna i prostorna kontekstualnost, koja postaje dramaturškim čimbenikom. Primjerice, u početnoj su aerodromskoj sekvenci Marie i Ahmad odijeljeni staklom i ne mogu se čuti. Iako se takva simbolika može učiniti arhetipskom u transparentnom iskazu razdvojenosti likova i nedostatku komunikacije, posve je suglasna dramaturškom razvoju u kojem i prostori unutrašnjosti automobila, ili pak smještenost protagonističine kuće u blizini željezničke pruge, imaju kontekstualnu vrijednost. Podjednako, i preuređenje protagonističina stana postaje iskazom neravnoteže odnosa u obitelji, u velikom neskladu s poslovnim prostorima ljekarne u kojoj radi Marie ili pak Samirove čistionice rublja, čije okružje pak otkriva bolni pokušaj ženina samoubojstva.

Iako je Prošlost ostvarenje temeljeno na dijalozima, njegova je slikovnost iznimna, a redateljski postupci izražene retoričnosti. Potpomognut učinkovitim snimateljskim radom Mahmouda Kalaraija, Farhadi se poslužio naizgled nenametljivim redateljskim postupcima. Izborom planova, očišta i stanja kamere ipak je jasno doveo gledateljevu recepciju predočenoga na snažniju emotivnu razinu u sagledavanju sudbine protagonista. Ne nastojeći nametnuti izraženiji autorski stav gledateljevoj percepciji, zamalo je u potpunosti ispustio primjenu glazbe kao snažna emocionalnoga vodiča u evokativnosti filma. Skladatelji Youli i Evgeni Galperine završnom su uporabom glazbe dosegnuli izniman ugođaj tjeskobnoga filmskoga svršetka kojemu je prethodio kadar dugoga trajanja u Samirovu pokušaju da izvuče ženu iz kome. Snažan je to vrhunac ovoga ostvarenje u kojemu ipak nema i pročišćenja, odnosno ispunjenja Samirove čežnje.

U ovom izvrsnom filmu redom svi glumci ostvarili su sjajne likove. Ne odnosi se to tek na troje odraslih protagonista, već i na uloge djece, kao i na tek nekoliko sporednih likova. Zasluženo nagrađena kao najbolja glumica prošlogodišnjega filmskoga festivala u Cannesu, Berenice Bejo u sjajnome je glumačkom tumačenju oslikala Marie, a ni Tahar Rahim ni Ali Mosaffa ne zaostaju mnogo za njom. Među glumcima mlađega naraštaja izvrsna je Pauline Burlet, a pogotovu Elyes Aguis, čijih je nekoliko scena vrlo dojmljivo, dok je Jeanne Justin možda i ponestalo prostora u snažnijoj karakterizaciji lika Lee.

Naposljetku, film Prošlost uspješno nastavlja stvaralački opus Asghara Farhadija i ispunjava očekivanja postavljena prethodnim naslovima. Posrijedi je jedno od najboljih filmskih djela na kinoprogramu, koje se može gledati i više puta, a ostavlja dojam što ne jenjava ni nakon nekoliko dana od prvotnoga susreta.