Opera ima budućnost

Nada Matošević Orešković, rođena Riječanka, diplomirala je i magistrirala dirigiranje u Ljubljani kod Antona Nanuta. Iako je u svijetu sve više dirigentica, Nada Matošević Orešković kod nas je i dalje jedna od rijetkih umjetnica s dirigentskim štapićem, a svakako najistaknutija jer se od 2007. nalazi na čelu riječkoga HNK-a. Ovoga je mjeseca dirigirala najnovijom premijerom riječke opere, Faustom Charlesa Gounoda, što je povod ovome razgovoru.

Već ste sedam godina intendantica HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Dokazuju li vaša dva intendantska mandata da nacionalno kazalište može uspješno voditi umjetnik iz glazbenoga kazališta?

Intendanti naših kazališta očigledno su češće umjetnici koji dolaze iz krugova dramskoga kazališta, iako po mom sudu to, pripada li intendant glazbenom ili dramskom kazalištu, nije presudno. Ono što mi se čini važnim za intendanta, bez obzira kojem umjetničkom području pripada, osim dakako znanja i senzibiliteta, jest prethodno iskustvo rada u hrvatskom narodnom kazalištu. Naime, hrvatska su narodna kazališta, iako bi njihovu strukturu trebalo modernizirati, doista iznimno složeni mehanizmi, zbog čega može biti dragocjeno upravo poznavanje organizacijske sheme i mehanizma funkcioniranja.

Držite li da valja i dalje podupirati praksu naših opernih ansambala u razvijanju zasebnih repertoara ili bi bilo korisnije realizirati više koprodukcijskih ostvarenja koja bi polučila atraktivnije predstave koje bi mogla vidjeti publika u cijeloj Hrvatskoj?

Važno je i jedno i drugo, odnosno graditi operni program na obama principima. Time želim reći da u jednom dijelu programa treba zadržati prepoznatljiv repertoar, prilagođen sredini u kojoj se djeluje, ponajprije publici. Tradicija te afiniteti i očekivanja publike u različitim sredinama nisu isti i o tome valja voditi računa. Jer bez publike nema ni kazališta. S druge strane, koprodukcije i suradnje, razmjene predstava naša su višegodišnja praksa koja je pokazala višestruke dobre strane, i u umjetničkom i u organizacijskom smislu. A kada govorimo o opernom repertoaru, mišljenja sam da njegovu osnovu treba činiti takozvani željezni repertoar, uz neizostavne hrvatske autore. U Rijeci se osobito putem tradicionalne glazbenoscenske manifestacije Zajčevi dani čuva, revitalizira, propituje, interpretira i afirmira hrvatska glazba uopće. Ostatak repertoara trebali bi činiti takozvani odmaci od općepoznatog i prihvaćenog, a to su manje poznata i popularna te novija operna djela, koja također treba predstaviti publici.

Uz moguće koprodukcije, valja li razmišljati i o gostovanjima? Zašto ne biste u tjedan dana gostovanja u Zagrebu 4–5 puta izveli Fausta i tako omogućili zagrebačkoj publici da vidi izvrsnu operu koja se u Zagrebu ne igra?

Operna su gostovanja skupa i u trenutnoj situaciji teško bi ih bilo realizirati. S druge strane, organizirani dolazak publike iz drugih sredina ostvariva je ideja. U Riječkoj operi bilježimo dosta takvih dolazaka, pojedinačnih ili organiziranih.

Čini se da je u novije vrijeme najslabija karika opere u nas – režija. Imamo premalo domaćih redatelja, zovemo u goste strance koji nam ne daju ono što mi sami nemamo.

Istina je da nemamo mnogo domaćih opernih redatelja, ali oni koje imamo doista su izvrsni, kao, primjerice, Ozren Prohić, Krešimir Dolenčić ili Dora Ruždjak Podolski.

No operne redatelje, kao ni kazališne, uopće ne bih dijelila na domaće i strane. Operna režija doduše, tko god se njome bavio, ima svoje specifičnosti i zadanosti. Ali u današnje vrijeme treba prihvatiti da se operna režija odmiče od tzv. klasične i pokušava se okrenuti suvremenosti.

Jeste li suglasni s tim novim opernim režijskim tendencijama? Osuvremenjivanjima radnje, sadržaja, po svaku cijenu?

Nisam pobornica osuvremenjivanja po svaku cijenu, osuvremenjivanja radi osuvremenjivanja i drukčijosti. I klasična i suvremena režija podjednako mogu i ne moraju biti dobre i uspješne. Važno je da u režiji prepoznajemo ideju i viziju, da je režija dosljedna i uvjerljiva i da pritom ne iznevjeri osnovni duh i ideju izvornika, odnosno njegova autora. Iste stvari naprosto možemo izraziti na različite, ponekad vremenu bliže načine, zašto ne? No i ovdje bih se vratila publici kao vrlo važnu čimbeniku što čini kazalište. Jer i publiku valja pripremiti.

Pitanje o režiji proizlazi iz iskustva s predstavama s kojima uglavnom nije zadovoljna ni publika, a još manje kritika? Koja je svrha kritike ako se malo iskritiziranog uvažava?

Kazališna kritika danas doista je tema dostatna za okrugli stol. Od toga kako biva tretirana u medijima odnosno kako je iz pojedinih medija istisnuta i izbrisana pa do toga kakvim se načinom i stilom sve češće piše. Da bi se moglo prosuđivati i ocjenjivati što netko drugi radi, potrebno je imati doista veliko znanje o tome. A to nije uvijek slučaj.

Je li točna ocjena da je operna publika najvjerniji auditorij u našim nacionalnim kazalištima?

Prema mome iskustvu, operna je publika vjerna, jednako kao i ona koja prati klasični balet.

Jeste li zadovoljni posjetom publike opernim predstavama u riječkom HNK-u?

Općenito govoreći, da. Premda treba priznati da tu publiku čini uglavnom starija populacija, dok mladi često a priori imaju negativan odnos prema operi. Stoga je iznimno važno kako tu publiku dovesti u kazalište i na koji im način prezentirati operu. Trenutno postoji generacijski prazan prostor kod operne publike. Od početka mandata tomu sam se problemu posvetila putem osmišljavanja sustavnih edukacijskih programa, od tematskih edukacijskih koncerata do scenske realizacije dviju predstava za djecu, Pčelice Maje Brune Bjelinskog i Šume Striborove Ivana Josipa Skendera. Time smo polučili iznimne rezultate, na tisuće malih posjetitelja ušlo je u svijet opere na njima primjeren i prihvatljiv način. Sigurna sam da će ta nastojanja uroditi plodom, odnosno stasanjem nove operne publike.

U novije vrijeme iz naše sredine proizašlo je dosta mladih pjevača, od kojih je veći broj već angažiran u inozemstvu. Ima li nade da će se neki od njih moći češće angažirati?

Naravno da ima. U Riječkoj operi često dajemo priliku mladim pjevačima, kako onima iz ansambla, tako i gostima, a tu ćemo praksu nastaviti i dalje. Osobno me iznimno veseli što, kada je riječ o opernim pjevačima, budućnost opere u Hrvatskoj itekako postoji.

Riječki HNK ima razvijen i baletni program. Je li točno da je riječki balet usmjereniji suvremenom nego klasičnom baletu?

Riječki baletni ansambl u posljednje se vrijeme intenzivno bavi i suvremenim i klasičnim i neoklasičnim baletnim izričajem. Kada je riječ o riječkom baletnom ansamblu, valja znati da je ansambl nevelik, da ga čini malen broj plesača, što je pak čimbenik ograničenja kada je u pitanju klasični repertoar, odnosno veliki bijeli baleti. Stoga treba pomno tražiti i prilagođavati mu klasične naslove, dok, s druge strane, usmjerenost modernom izrazu čini njihov repertoar bogatijim i raznolikijim. Za njih je izazov tim veći, a njihov program okrenut širem krugu publike, posebice mladoj.

Uz operni program angažirano radite i na simfonijskom programu. Nailazite li na pravi odaziv?

Jako smo ponosni što smo jedino kazalište koje intenzivno njeguje simfonijsku djelatnost i ima bogatu koncertnu sezonu. A što se tiče odaziva, upravo nas je odaziv publike potaknuo da sezonu i programski i brojem izvedbi obogaćujemo i širimo. Kao jedan od razloga tomu, uz orkestar Opere, svakako je i djelovanje Riječke filharmonije, koja je od svog osnutka 2001. bitno obogatila riječki glazbeni, odnosno koncertni život. Uz visoke ocjene kritike i, prije svega, zbog brojne i vjerne publike, svojim smo radom i djelovanjem dosegnuli razinu zbog koje se riječki orkestar u stručnim krugovima često ocjenjuje kao najbolji u Hrvatskoj.

Nedavno ste prikazali Gounodova Fausta. Koje su bitne odrednice realizacije te opere, koje su u vašim dirigentskim rukama?

Riječ je o vrlo zahtjevnu djelu vrlo lijepe, blistavo napisane glazbe. Okupili smo ekipu zaista sjajnih umjetnika na čelu s Giorgiom Surianom u ulozi Mefista, mladim Stefanom Popom u naslovnoj ulozi te Valentinom Fijačko u ulozi Margarete. A premijerna je izvedba uspjehom nadišla sva moja očekivanja, takvu reakciju publike i izraze oduševljenja ne pamtimo već dugo. Ukratko, predstava je uspjela u svim svojim segmentima, od glazbe, režije pa do vizualne komponente, koji doista tvore jedinstvenu, istodobno skladnu i vrlo slojevitu cjelinu.