Opera bezimenih tijela

Ambiciozno najavljivana kao „barokna opera“, premda ne i na samoj kazališnoj cedulji, i premijerno uprizorena u varaždinskome HNK-u 11. travnja, No Logo Opera(tion) slojevita je predstava koja doista počiva i na libretu i na pjevačkim arijama već postojećih baroknih opera i na originalnoj glazbi i na pokretu. Nastala je u koprodukciji varaždinskoga izvedbenog kolektiva VRUM i njemačkoga kainkollektiva, a koncept, koreografiju i režiju zajednički potpisuju Sanja Tropp Frühwald, Mirjam Schmuck i Fabian Lettow. Posljednji je ujedno autor predloška nadahnuta utjecajnom studijom Naomi Klein o društvenim promjenama izazvanim informatizacijom i tržišnom ekonomijom usredištenoj na brendiranju i reklamiranju, jednim od uporišnih tekstova antiglobalizacijskoga pokreta.

Skidanje odjeće kao ljuštenje kulturnih naslaga /Snimio Petar Borovec

Radnja scenskog uprizorenja započinje u backstageu, namjerno neprecizno određenu prostoru pokrajnje sobe, zakulisja, garderobe, tvorničke svlačionice, dvorskih katakomba, podruma tvorničkih hala ili teško prispodobivih svemirskih prostranstava i svjetova Brueghelova Pada pobunjenih anđela. To je prostor izvan fokusa, u kojem nema mjesta za važna događanja, koje pogađa sve što se odigrava na pozornici svijeta. Njihova neodredljivost približava ih Augéovu određenju „nemjesta“ utisnutih na karti „supermoderniteta“. Nasuprot antropološkim mjestima za koja su karakteristična stvarna i simbolička izgradnja prostora u sprezi identiteta, odnosa i povijesti, nemjesta nastaju u preobilju vremena, prostora, događaja, proizvoda, informacija, istodobnim smanjivanjem udaljenosti na zemljovidu (razvojem prometa) i povećavanjem udaljenosti (otuđivanjem) među ljudima. Nemjesta nastanjuju obezličene figure, nestalne, uniformne, anonimne, spremne odigrati ulogu kakva se od njih očekuje ili im se nudi.

U scenskome poigravanju vidljivim i nevidljivim, pojačanim tekstom o konstelaciji proizvodnih odnosa, zanimljivo je povezivanje Varaždina kao marke „baroknoga grada“ i opere, koja se kao žanr temelji na reprodukciji, no ne i na stvaranju nove građe, osobito barokne opere koja se u Hrvatskoj gotovo i ne njeguje. Pojednostavnjeno, od „baroknoga grada“ i barokne opere ostaju samo marke kojima je nemoguće pridružiti pravi proizvod. Poveznica je između „grada baroka“ i globalističke ekonomije i gotovo ugasla tvornica Varteks, koja je prije preseljenja proizvodnje u države Trećega svijeta i podčinjavanja jeftine radne snage zapošljavala i prehranjivala približno pola grada, scenski potkrijepljeno animacijskim pretapanjem krojačkoga arka u plan grada iz 16. stoljeća, pa njegova rastakanja u kartu Europe i potom kartu svijeta. Od te je tvornice danas aktivan tek jedan pogon, a radnici, mahom žene, za normu šivaju brendirana odijela, koja pojedinačnom cijenom nadilaze cijela njihova mjesečna primanja. Tijela radnika, kao i tijela izvođača ili bilo kojega tijela iz zakulisja svijeta i sama postaju proizvodom, ulazeći u optok robe i ljudi.

U takvu scenskom imaginariju važan je prizor opsesivna skidanja i navlačenja odjeće. Na tragu Agambena, koliko god ljuštili i kulturne naslage i naslage identitetskih silnica, ne možemo pobjeći od vlastite kože. Prizor također upućuje na put koji roba prelazi od proizvođača do krajnjeg korisnika, na ono što druga tijela u kontaktu s proizvodom upisuju u njega, od kemijskih supstancija iz boje do znoja šivačica. Tim upisivanjem nevidljiva tijela iz zakulisja zakoračuju na ratno polje. Njihova je bitka možda unaprijed izgubljena, ali, kako predstava sugerira najavljujući kraj predstave kao početak spektakla, na nama je da tu bitku pokušamo izvojevati.

U stalnoj dekonstrukciji i rekonstrukciji scenskih slika raznorodni izvođači (Bruno Isaković, Ana Mrak, Till Frühwald, Florian Lauss, Kerstin Pohle, Ina Sladić, Jasmina Bojić, Katarina Kutnar, Paola Bralić i Sara Parađiković) skladno se dopunjuju u složenome scenskom mehanizmu. Posebno valja istaknuti dizajn scene Zdravke Ivandije Kirigin, koja je, unatoč nedostatnoj opremi, uspjela postići dubinu scenskog prostora, što je pokazatelj da pozornica varaždinskoga HNK može poslužiti i za zahtjevnije projekte.