Od Bacha do Chopina u dahu

Dvadeset i četvrtoga ožujka nastupio je u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu mladi glasovirač Julijan Martinčević, rođen u Varaždinu 1997.

Martinčević je učenik druge godine varaždinske Srednje glazbene škole u razredu Predraga Šanteka, a sviranje na glasoviru počeo je učiti s devet godina u razredu Lee Šantek. Već nakon šest godina učenja, 2011, predstavio se kao solist uz Varaždinski komorni orkestar, a zatim i uz pratnju Puhačkog orkestra Glazbene škole u Varaždinu. Usavršavao se kod mnogih uglednih pedagoga (Đorđe Stanetti, Ruben Dalibaltayan, Nina Patarčec), a sudjelovao je na brojnim državnim i međunarodnim natjecanjima osvojivši brojne nagrade u Zagrebu, Trstu, Bresci, Osijeku, Beogradu i Srijemskoj Mitrovici. Osvojio je prvo mjesto, zlatnu nagradu i posebnu nagradu za perspektivnoga mladog glazbenika 2013. na Koroškom klavirskom tekmovanju u Sloveniji te prvu nagradu 2013. na Međunarodnom natjecanju grada San Dona di Piave u Italiji. Intenzivno nastupa i u raznim komornim sastavima (glasovirski duo, glasovir šesteroručno i osmeroručno), s kojima je postigao zapažene rezultate. Godine 2012. osvojio je prvu nagradu na regionalnom te drugu nagradu na državnom natjecanju u disciplini solfeggia. Uz glasovir svira saksofon, a bavi se i skladanjem i glumom. Zanimljivo je da je mladi glazbenik i dvostruki državni prvak iz robotike.

Julijan Martinčević sazdao je program svojeg recitala uokvirivši preludij i fugu u fis-molu iz Dobro ugođenoga glasovira, knjiga II Johanna Sebastiana Bacha, BWV 883 i Sonatu u C duru, op. 53, Waldstein, Ludwiga van Beethovena, s djelima Frederica Chopina. Bila je to na početku programa Chopinova Etida u E-duru, op. 10, br. 3 i na kraju Poloneza u fis-molu, op. 44.

Snimio Mirko Cvjetko

Odmah nakon Chopinove etide, i preludij i Bachova fuga, sve relativno kratka djela, izvedena su bez stanke i uobičajene geste izvođača koja bilježi kraj neke cjeline, što je stvorilo nedoumicu u publici oko odobravanja. Slijedila je zvukovljem poznata Waldstein-sonata, gdje je već u prvom stavku mladi Martinčević pokazao svu snagu izraza i doživljenosti, što se nastavilo do kraja vrlo poznate skladbe genija svjetske skladateljske povijesti. Raskošnom dinamikom započela je izvedba Chopinove Poloneze, a ta se napetost zadržala do kraja, s malim tehničkim nejasnoćama, no uz dubinu jasne i izražajne svirke. Impresivna izvedba nastavila se i nakon burna odobravanja s dvama dodacima, od kojih je jedan bio za pijaniste neizostavan Chopinov Valcer u a-molu.