Mirmidonci

OSAMDESETA

 

Živiš osamdesetu:

otimlješ što je njezino.

 

Ne će ti oprostiti smrt.

 

 

 

ČRNOMEREC

 

Palo malo sunca po krovovima i pročeljima

na Črnomercu.

 

Črnomerec se zabijelio i zacrvenio,

a ti črn, črn.

 

Oblak ti ne slazi s lica.

 

 

 

SOVULJAGA

 

Šest, mrak. Ispod tebe svijetle i prolaze

vlakovi.

 

Ti si sova što gleda iz svoje duplje,

iz svoga visokog duba.

 

Dok ne òdānī.

 

A kad òdānī, ti ćeš se povući dublje

u svoju duplju, u svoj dub.

 

U dubini svoje duplje provoditi dan.

 

 

 

KRILATI VUK

 

Ima li krilatih vukova?

Bio sam krilati vuk.

 

Letio za jarebicama.

Letjelo perje.

 

Poklao Pejakovića koze,

uskakao se uz konje.

 

Meke su konjske nozdrve,

mirisna konjska usta.

 

(Konjski bosiljak

i konjska duša.)

 

Do zore projahao

kroz sedam krških sela.

 

Predanio u ovčjim jaslama,

čekao da se ojanji ovca.

 

Udahnuo janje.

 

Pa preko Svilaje u Dinaru,

na vučju večeru.

 

Na vučju ponoćnu misu.

 

 

 

BIO SI BAJAM

 

Bio si bajam u Dalmatinskoj

zagori.

 

Gdje se dugo pupi i mrzne,

kratko cvate.

 

Procvao usred zime.

Spalila te bura.

 

Hodao noću, obasjavao

Bilice, Konjevrate, Danilo.

 

Zamišljao djevojke,

izmišljao pčele.

 

U bajamove plodove zakivao

svoje dječačke pjesme.

 

 

 

 

 

DIVLJE I VJETROVITE

 

Ostale ti samo kiša

i divlja kruška.

 

Kiša da ti govori, pjeva.

Divlja kruška da s tobom spava.

 

I da ti rađa po kršu

divlje i vjetrovite kćeri.

 

Koje ne ćeš vidjeti. Samo ćeš čuti

kako kriče s jarebicama.

 

I cijepaju ti srce.

 

 

 

U NENAPISANIM PJESMAMA

 

Mogao si u dvadeset i prvoj

ili u dvadesetoj.

 

Vinuti se iznad rascvalih bajama

u ožujku.

 

Iznad jadranskih brda u travnju.

Dok si još znao letjeti.

 

Ostaviti u zemlji mlado tijelo,

zauvijek ostati mlad.

 

Pa bi ti iz očiju nicala trava, 

iz usta cvjetala divlja ruža.

 

Duša letjela s djevojkama

i spavala s pticama.

 

U svojim nenapisanim pjesmama.

 

 

 

MOŽDA ĆEŠ I UMRIJETI

 

Uhvatio sam te za ruku dok si letjela,

kad si bila vila.

 

Držao sam u rukama miholjsku paučinu,

vilinski zrak.

 

Pa si otišla krupnjati, starjeti,

rađati djecu.

 

Činiti sve što čine trošne i smrtne

žene.

 

Možda ćeš i umrijeti.

 

 

 

TKO TE JE NAUČIO UMIRATI

 

Ružo, tko te je naučio mirisati?

Ptico, tko te je naučio letjeti?

 

I viti gnijezdo.

Tko te je naučio pjevati?

 

Drvo, tko te je naučio rasti?

 

U ožujku listati,

u listopadu opadati.

 

Travo, tko te je naučio nicati?

Pšenico, tko te je naučio klasati?

 

Što si u proljeće zelena,

a čim nastupi ljeto, požutiš?

 

Čovječe, tko te je naučio sanjati?

 

Pisati pjesme, gledati s planina,

voljeti.

 

Tko te je naučio umirati?

 

 

 

SLETE I ODLETE

 

Na papiriću iz tko zna kojega vremena, s tko zna kojega tvoga hodanja po otocima, našao šest izblijedjelih riječi. Šest stupova za nenapisanu pjesmu, za nesagrađen most:

 

               Južnost. Korčula. More.

               Propovjednik.

               Južno znakovlje.

               Pečati.

 

Pjesma bila sletjela na tvoj papirić, na tvoj mozak, na tvoj dlan.

Načas stala, odmorila se, kao ptica selica na dugu prekomorskom letu, i uzmahnula krilima, odletjela preko sedam gora i mora, da se više ne vrati nikad.

 

Ostalo samo stupovlje, znakovlje, koje ne nosi, ne znači i ne kazuje ništa.

 

Ili možda kaže sve.

 

Da nije trebalo pjesme ni mosta, nego ovako kao što jest: šest usamljenih riječi kraj mora ili u moru, na koje će slijetati i odlijetati ptice. One što jednom slete, odlete i ne vrate se nikad.

 

 

 

BITI TVOJIM SINOM

 

Ti, koja si puna svjetlosti,

puna mrsa.

 

Po danu puna milosti,

po noći zvijezda.

 

Pri tebi pisao Platon,

pod tobom molio Isus.

 

Hraniteljice ubogih,

iscjeliteljice bonih.

 

Uljiš nam nebce,

srebriš nam nebo.

 

Dugo pamtiš.

Daleko vidiš.

 

Dobro bi bilo urasti u te,

tobom naliti oči.

 

U tebi čuvati riječi.

 

Zvati te svojom materom.

Biti tvojim sinom.

 

 

 

MUHAMED

 

Došao iz pustinje.

Nadahnut.

 

Opasan polumjesecom,

pripasao mač.

 

Slušale ga čete anđela

i čete razbojnika.

 

Po danu trgovao,

po noći razgovarao s Bogom.

 

Otvarala mu se nebesa:

klanjao na jagnjećoj koži.

 

Imao dva carstva:

na nebu i na zemlji.

 

U svoje nebesko carstvo

uzletio na konju.

 

Pod njim svijetlio Jeruzalem,

pred njim svijetlila riječ.

 

 

 

 

MIRMIDONCI

 

Bog voli Mirmidonce, ljude i mrave. Vodi računa o svakom čovjeku i mravu. U božjem su računalu svi mravi i svi ljudi. Svakom čovjeku i mravu Bog zna ime.

 

Ujutro i uvečer, Bog uđe u svaki mravinjak, u svaki grad. Svakom čovjeku i mravu uho prisloni na srce i pogleda u oči: je li bolestan, tužan, jadan i gladan, je li mu teško brıme.

 

Svakom dade zrno i slamku: neka se hrani i muči.

 

Pred Bogom su jednaci svi ljudi i mravi. Jednih i drugih ima crnih i bijelih, crljenih, žutih. Prosuli se iz božjeg računala i razlizli se po svijetu.

 

Bog čuva čovjeka i mrava. Mrava od konjskog kopita, praška protiv mravi, od mravojeda. Čovjeka od tenka, bespilotne letjelice, kemijskih i bioloških otrova.

 

Čuva mrava od mrava i čovjeka od čovjeka. Bog mirī i mírī mrave i ljude.

 

Velika je žalost na nebu kad umre čovjek, kad umre mrav. I velika radost kad se na rajskim vratima sastanu mravlja i ljudska duša.

 

U raj obično zajedno ulaze čovjek i mrav. Sveti Petar na jednom dlanu u raj unosi ljudsku, na drugom mravlju dušu.

 

Mravi i ljudi izlaze iz istog hrastova panja. S hrasta padaju kao mravi, na zemlju padnu kao ljudi. Jedan bude ratnik, drugi radnik, znanstvenik, pjesnik. Ahil, Homer, Alija Sirotanović, Nikola Tesla.

 

Krajem ljeta, krajem tisućljeća, okrilate mravi i ljudi. Polijeću, posjećuju se, razmjenjuju dare. Pšenicu, ječam, krušne mrvice, Ezopove i  Lafontaineove basne.

 

S darovima u rukama i čeljustima, od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, krilati ljudi i krilati mravi razletjeli su se između zvijezda.

 

Sam Bog zna gdje će im i hoće li im igdje – ikada biti kraj.

 

 

 

SVETI STJEPAN

 

Kamenovali te kamenjem

i riječima.

 

Tijelo pod gomilom, a duša

uzlijeće ovjenčana.

 

Kliče.

 

Rano proljeće u Palestini.

Otvaraju se bajami.

 

 

 

PROLETJETI

 

Proletjeti brže nego što proleti zvizda

u južnohrvatskim brdima

kroz divlju krušku.

 

Ni u čijim očima ne ostaviti

trag.