Kobzar

UREKNUTA

 

(Uvod u baladu)

 

Široki Dnjepar urla, stenje,

Srditi vjetar zavija,

Valove diže kao stijenje,

Visoke vrbe savija.

I blijedi mjesec iz oblaka

Sad tu, sad tamo proviri

Kao na plavom moru barka

Što zaroni pa izroni.

Još treći pijetli ne pjevaju,

Čovječjeg glasa niotkud,

Tek ćuk se ćuku katkad javi,

Jasen zaškripi odnekud.

 

                                          1837.

 

 

GOGOLJU

 

Misao za mišlju, sve lete u roju,

Jedna davi srce, druga dušu moju,

A trećoj sûzā nikad dosta nije,               

Pa ni sam Bog ne zna koliko ih lije.

 

Komu ću ih pokazati?    

Tko će misli moje  

Kao svoje prepoznati,

Da istini služe?

Nikog nema, svi su gluhi,

Okovani, pogrbljeni...

Ti se smiješ, a ja plačem,

Veliki moj druže.

Može l’ taj plač što donijeti?

 

Samo travu otrovnicu...

Neće grmjet’ Ukrajinom

Topovi slobode.

Neće zaklat’ otac sina,

Svoje dijete milo,

 

Za čast, slavu, za slobodu,

Bratstvo Ukrajine.

Neće zaklat’, već uzgojit’

Pa prodat za klanje

Moskalju. Jer to je

Udovičin novčić

Za prijestolje-domovinu

I Nijemcima plaća.

Neka, brate. A za nas će

Bit’ smijeha i plača.

 

                                          1844.

 

 

OPORUKA

 

Kad umrem, pokopajte me

Sred prostranih stepa,

Oko mene da se širi

Ukrajina lijepa,

Da iz groba mogu gledat’

Livade i polja

I slušati bučni Dnjepar

Koliko me volja.

Pa kad on iz Ukrajine

Do u sinje more

Krv dušmansku ljutu spere,

Polja ću i gore –

Sve napustit’ i odletjet’

Do samoga Boga

Da se molim... A sve dotle

Ne priznajem Boga.

Ustajte pokopavši me,

Okove slomite

I slobodu tad dušmanskom

Krvlju poškropite.

I u novoj porodici,

Slobodnoj, bez sjene,

Kojom dobrom, blagom riječju

Spomenite mene.

 

                                          1845.

 

 

 

 

KAVKAZ

 

Iskreno mome Jakovu de Balmenu

 

(Ulomak)

 

Za gorama gore maglom povijene,

Zasijane tugom, krvlju zalivene.

Prometeja vječno tamo

Orao kažnjava,

 

Svaki božji dan mu rebra

 

Pa i srce slama.

Slama ga, ali ne pije

Srcu živu krvcu,

 

U život se srce vraća

 

I opet se smije.

Ne umire duša naša,

Ne umire volja.

Nezasitni neće orat’

Polje na dnu mora,

Nіt’ okovat’ dušu neće,

Niti žive riječi.

Neće dostić’ slavu Boga,

Velikoga Boga.

.....................................

 

Za gorama gore maglom povijene,

Zasijane tugom, krvlju zalivene.

 

I tamo smo Mi Milostivi

Neishranjenu i golu

Uhvatili tu jadnu slobodu

I progonimo je. Tu je nemalo

Ljúdī život izmučeni dalo.

A sûzā, krvi? Njima napojit’

Možeš sve careve svijeta

I dično potomstvo, utopit’

Udovičjim suzama. A očiju

Djevojačkih, isplakanih u noći!

A vrelih sûzā materinskih,                  

A krvavih, starih, očinskih,

Ne rijeke – more se razlilo.

Ognjeno more! Slava! Slava!

Hrtovima, lovačkima, psetarima

 

I ljubljenim nam carevima

Slava!

I vama slava, planine plave,

Ledom okovane!

I vama, vitezovi pravi,

Jer na vas misli Bog.

Borite se, pobijedit ćete

Jer vam pomaže Bog.

Vaša je pravda, vaša je slava

I sloboda sveta!

 

.....................................

 

Za koga si Ti razapet,

Kriste, Božji sine?

Za nas dobre, ili za riječ

 

Istine... il’ možda zato

Da Ti se smijemo?

I dogodilo se tako.

Crkve, kapele, ikone,

I svijeće, i tamjana dim,

I tu pred svijetlim

Tvojim likom

Bezbrojni silni pokloni.

Mole zbog krađe, krvi, rata,

Mole da bratsku krv proliju,

Pa Ti donesu na dar pokrov,

Ukraden ravno s požara!!

Prosvijetlismo se! Al’ hoćemo

I druge još prosvijetliti

I sunce pravde pokazati

Znaš komu? – slijepoj dječici.

Sve ćemo vam pokazati

– Samo nam se pokorite –

Kako zatvore zidati,

Kako okove kovati

I nositi!... I kako plesti

Kvrgave, oštre bičeve –

Sve ćemo vas naučiti,

Al’ dajte preostale gore

Jer smo vam već oduzeli

I polje i more.

 

I tebe prognaše, druže moj jedini,

Jakove moj dobri! Ne za Ukrajinu,   

Za krvnika njena trebalo je prolit’

Krv dobru, nevinu. Trebalo je ispit’

Sav moskovski otrov iz moskovske čaše.

Prijatelju dobri i nezaboravni!

Poleti što brže Ukrajini slavnoj,

Iznad svih obala leti s kozacima,

Mogile u stepi raskrivene gledaj

I suzama gorkim plači s kozacima

Pa mene uznika u stepi dočekaj.

A do tada moje misli,

Ljute jade moje,

Ja ću sijat – neka rastu

I s vjetrom nek’ zbore.

Tihi vjetar s Ukrajine

S rosom će prenijeti

Moje misli sve do tebe!...

Suzom ćeš ih, prijatelju,

Bratskom dočekati,

Tiho pročitati...

I mogilā, stepā, mora,

Mene se sjetiti.

 

                                          1845.

 

 

U SAMICI

 

(Posvećujem svojim suuznicima)

 

                    III.

 

Svejedno mi je da l’ ću živjet’

Ili pak ne u Ukrajini,

Da l’ će me pamtit’ tko il’ neće

Tamo u snijegu u tuđini,

Sasvim mi je svejedno to.

S tuđincima u ropstvu rastoh,

I, kad mi dođe smrtni dan,

U ropstvu ću i umrijet’ plačuć’

Sam, napušten, neoplakan.

I sve ću sa sobom odnijeti

I neću ostaviti traga

U našoj divnoj Ukrajini,

U našoj, al’ ne svojoj zemlji.

I neće reći otac sinu:

»Moli se za njeg’, moli, sine,

Jer pao je za Ukrajinu.«

Svejedno mi je, hoće li se

Taj sin pomolit’ ili neće,

Al’ nije mi svejedno, nije,

Što će zli ljudi Ukrajinu

Uspavat’ pa u ognju okrast’

I onda tek probuditi...

Oh, nije mi svejedno, nije!

 

                                          1847.

 

 

PROROK

Bog je k’o dobru djecu svoju

Sve ljude jako volio:

Proroka im uputio

Da svoju ljubav obznani

I svetu pravdu objavi.

Riječi su prorokove tekle

K’o vode Dnjepra širokoga

I punile su srca ljudi,

Grijuć’ toplinom plama svoga

Zamrzle duše. Zavoljeli

Tog proroka, slijedili svuda,

Ronili suze mudri ljudi,

Ali i lukavci i ludi.

Oskvrnuvši Gospodnju slavu,

Tuđim su bogovima stali

Prinosit’ žrtve! Oh, sramote!

 

A muža svetog... jao, jao! –

Pred svima kamenovali.

Tada je Gospod naš pravedni

Kao za divlje, ljute zvijeri

Okove za njih skovat’ dao

Pa ih u zatvor zakopao.

I, rode ljuti, nesmiljeni,

Evo od Boga tebi dara:

Mjesto proroka imaš cara!

 

                                          1848.

MOLITVA

 

Carevima, svjetskim krčmarima,

I dukate, i talire,

I kovane lance pošalji.

 

Radnim glavama i rukama

Na ovoj opljačkanoj zemlji

Svu snagu svoju daj.

 

Meni, dok sam na zemlji toj,

Ljubav pošalji, srcu raj!

I ništa drugo mi ne daj!

 

                  ***

 

Careve, krvave krčmare,

Okuj u lance željezne,

U crni podrum zazidaj!

 

Ljudima radnim, Bože moj,

Na opljačkanoj zemlji toj

Presvetu snagu svoju daj.

 

Ljudima čista srca tad

Pošalji svoje anđele,

Da im čistoću čuvaju.

 

Meni odredi, Gospode,

Da ljubim pravdu, istinu,

I druga vjernoga mi daj!

 

                  ***

 

One što loše počeše

Zaustavi, ne zazidaj,

U crni podrum ne bacaj.

 

A vrijednim radnim rukama

Pokaži sve, pomozi im,

Svoju im svetu snagu daj.

 

Onima čista srca ti

Pošalji svoje anđele

Pa im čistoću očuvaj.

 

A mi što smo na zemlji svi

Daj da jednako mislimo

I brat da brata zavoli.

 

                                          1860.

 

 

 

Dolazi dan, dolazi noć

 

Dolazi dan, dolazi noć,

Umornu glavu drže ruke,

Čudiš se, zašto ne dolazi

Apostol pravde i nauke!

 

                                          1860.

 

 

Možda bi sada dobro bilo

 

Možda bi sada dobro bilo,

Susjedo moja uboga,

Stihove glupe ostaviti

 

I počet’ lijepo graditi

Kola za dalek, dalek put.

Taj put će odvest’ nas do Boga

 

Da počinemo napokon!

Nahodasmo se, umorismo

I pameti se nakupismo.

Bit će već dosta! Hajdmo spati,

U kući sad se odmarati.

 

Kuća je vesela, zar ne?...

 

.....................................

 

                                          1861.

 

prevela Antica Menac

 

 

 

U izdanju Matice hrvatske sljedećega mjeseca izlaze Izabrane pjesme Tarasa Ševčenka u prijevodu Antice Menac