(Uvod u baladu)
Široki Dnjepar urla, stenje,
Srditi vjetar zavija,
Valove diže kao stijenje,
Visoke vrbe savija.
I blijedi mjesec iz oblaka
Sad tu, sad tamo proviri
Kao na plavom moru barka
Što zaroni pa izroni.
Još treći pijetli ne pjevaju,
Čovječjeg glasa niotkud,
Tek ćuk se ćuku katkad javi,
Jasen zaškripi odnekud.
1837.
Misao za mišlju, sve lete u roju,
Jedna davi srce, druga dušu moju,
A trećoj sûzā nikad dosta nije,
Pa ni sam Bog ne zna koliko ih lije.
Komu ću ih pokazati?
Tko će misli moje
Kao svoje prepoznati,
Da istini služe?
Nikog nema, svi su gluhi,
Okovani, pogrbljeni...
Ti se smiješ, a ja plačem,
Veliki moj druže.
Može l’ taj plač što donijeti?
Samo travu otrovnicu...
Neće grmjet’ Ukrajinom
Topovi slobode.
Neće zaklat’ otac sina,
Svoje dijete milo,
Za čast, slavu, za slobodu,
Bratstvo Ukrajine.
Neće zaklat’, već uzgojit’
Pa prodat za klanje
Moskalju. Jer to je
Udovičin novčić
Za prijestolje-domovinu
I Nijemcima plaća.
Neka, brate. A za nas će
Bit’ smijeha i plača.
1844.
Kad umrem, pokopajte me
Sred prostranih stepa,
Oko mene da se širi
Ukrajina lijepa,
Da iz groba mogu gledat’
Livade i polja
I slušati bučni Dnjepar
Koliko me volja.
Pa kad on iz Ukrajine
Do u sinje more
Krv dušmansku ljutu spere,
Polja ću i gore –
Sve napustit’ i odletjet’
Do samoga Boga
Da se molim... A sve dotle
Ne priznajem Boga.
Ustajte pokopavši me,
Okove slomite
I slobodu tad dušmanskom
Krvlju poškropite.
I u novoj porodici,
Slobodnoj, bez sjene,
Kojom dobrom, blagom riječju
Spomenite mene.
1845.
KAVKAZ
Iskreno mome Jakovu de Balmenu
(Ulomak)
Za gorama gore maglom povijene,
Zasijane tugom, krvlju zalivene.
Prometeja vječno tamo
Orao kažnjava,
Svaki božji dan mu rebra
Pa i srce slama.
Slama ga, ali ne pije
Srcu živu krvcu,
U život se srce vraća
I opet se smije.
Ne umire duša naša,
Ne umire volja.
Nezasitni neće orat’
Polje na dnu mora,
Nіt’ okovat’ dušu neće,
Niti žive riječi.
Neće dostić’ slavu Boga,
Velikoga Boga.
.....................................
Za gorama gore maglom povijene,
Zasijane tugom, krvlju zalivene.
I tamo smo Mi Milostivi
Neishranjenu i golu
Uhvatili tu jadnu slobodu
I progonimo je. Tu je nemalo
Ljúdī život izmučeni dalo.
A sûzā, krvi? Njima napojit’
Možeš sve careve svijeta
I dično potomstvo, utopit’
Udovičjim suzama. A očiju
Djevojačkih, isplakanih u noći!
A vrelih sûzā materinskih,
A krvavih, starih, očinskih,
Ne rijeke – more se razlilo.
Ognjeno more! Slava! Slava!
Hrtovima, lovačkima, psetarima
I ljubljenim nam carevima
Slava!
I vama slava, planine plave,
Ledom okovane!
I vama, vitezovi pravi,
Jer na vas misli Bog.
Borite se, pobijedit ćete
Jer vam pomaže Bog.
Vaša je pravda, vaša je slava
I sloboda sveta!
.....................................
Za koga si Ti razapet,
Kriste, Božji sine?
Za nas dobre, ili za riječ
Istine... il’ možda zato
Da Ti se smijemo?
I dogodilo se tako.
Crkve, kapele, ikone,
I svijeće, i tamjana dim,
I tu pred svijetlim
Tvojim likom
Bezbrojni silni pokloni.
Mole zbog krađe, krvi, rata,
Mole da bratsku krv proliju,
Pa Ti donesu na dar pokrov,
Ukraden ravno s požara!!
Prosvijetlismo se! Al’ hoćemo
I druge još prosvijetliti
I sunce pravde pokazati
Znaš komu? – slijepoj dječici.
Sve ćemo vam pokazati
– Samo nam se pokorite –
Kako zatvore zidati,
Kako okove kovati
I nositi!... I kako plesti
Kvrgave, oštre bičeve –
Sve ćemo vas naučiti,
Al’ dajte preostale gore
Jer smo vam već oduzeli
I polje i more.
I tebe prognaše, druže moj jedini,
Jakove moj dobri! Ne za Ukrajinu,
Za krvnika njena trebalo je prolit’
Krv dobru, nevinu. Trebalo je ispit’
Sav moskovski otrov iz moskovske čaše.
Prijatelju dobri i nezaboravni!
Poleti što brže Ukrajini slavnoj,
Iznad svih obala leti s kozacima,
Mogile u stepi raskrivene gledaj
I suzama gorkim plači s kozacima
Pa mene uznika u stepi dočekaj.
A do tada moje misli,
Ljute jade moje,
Ja ću sijat – neka rastu
I s vjetrom nek’ zbore.
Tihi vjetar s Ukrajine
S rosom će prenijeti
Moje misli sve do tebe!...
Suzom ćeš ih, prijatelju,
Bratskom dočekati,
Tiho pročitati...
I mogilā, stepā, mora,
Mene se sjetiti.
1845.
(Posvećujem svojim suuznicima)
III.
Svejedno mi je da l’ ću živjet’
Ili pak ne u Ukrajini,
Da l’ će me pamtit’ tko il’ neće
Tamo u snijegu u tuđini,
Sasvim mi je svejedno to.
S tuđincima u ropstvu rastoh,
I, kad mi dođe smrtni dan,
U ropstvu ću i umrijet’ plačuć’
Sam, napušten, neoplakan.
I sve ću sa sobom odnijeti
I neću ostaviti traga
U našoj divnoj Ukrajini,
U našoj, al’ ne svojoj zemlji.
I neće reći otac sinu:
»Moli se za njeg’, moli, sine,
Jer pao je za Ukrajinu.«
Svejedno mi je, hoće li se
Taj sin pomolit’ ili neće,
Al’ nije mi svejedno, nije,
Što će zli ljudi Ukrajinu
Uspavat’ pa u ognju okrast’
I onda tek probuditi...
Oh, nije mi svejedno, nije!
1847.
Bog je k’o dobru djecu svoju
Sve ljude jako volio:
Proroka im uputio
Da svoju ljubav obznani
I svetu pravdu objavi.
Riječi su prorokove tekle
K’o vode Dnjepra širokoga
I punile su srca ljudi,
Grijuć’ toplinom plama svoga
Zamrzle duše. Zavoljeli
Tog proroka, slijedili svuda,
Ronili suze mudri ljudi,
Ali i lukavci i ludi.
Oskvrnuvši Gospodnju slavu,
Tuđim su bogovima stali
Prinosit’ žrtve! Oh, sramote!
A muža svetog... jao, jao! –
Pred svima kamenovali.
Tada je Gospod naš pravedni
Kao za divlje, ljute zvijeri
Okove za njih skovat’ dao
Pa ih u zatvor zakopao.
I, rode ljuti, nesmiljeni,
Evo od Boga tebi dara:
Mjesto proroka imaš cara!
1848.
Carevima, svjetskim krčmarima,
I dukate, i talire,
I kovane lance pošalji.
Radnim glavama i rukama
Na ovoj opljačkanoj zemlji
Svu snagu svoju daj.
Meni, dok sam na zemlji toj,
Ljubav pošalji, srcu raj!
I ništa drugo mi ne daj!
***
Careve, krvave krčmare,
Okuj u lance željezne,
U crni podrum zazidaj!
Ljudima radnim, Bože moj,
Na opljačkanoj zemlji toj
Presvetu snagu svoju daj.
Ljudima čista srca tad
Pošalji svoje anđele,
Da im čistoću čuvaju.
Meni odredi, Gospode,
Da ljubim pravdu, istinu,
I druga vjernoga mi daj!
***
One što loše počeše
Zaustavi, ne zazidaj,
U crni podrum ne bacaj.
A vrijednim radnim rukama
Pokaži sve, pomozi im,
Svoju im svetu snagu daj.
Onima čista srca ti
Pošalji svoje anđele
Pa im čistoću očuvaj.
A mi što smo na zemlji svi
Daj da jednako mislimo
I brat da brata zavoli.
1860.
Dolazi dan, dolazi noć,
Umornu glavu drže ruke,
Čudiš se, zašto ne dolazi
Apostol pravde i nauke!
1860.
Možda bi sada dobro bilo,
Susjedo moja uboga,
Stihove glupe ostaviti
I počet’ lijepo graditi
Kola za dalek, dalek put.
Taj put će odvest’ nas do Boga
Da počinemo napokon!
Nahodasmo se, umorismo
I pameti se nakupismo.
Bit će već dosta! Hajdmo spati,
U kući sad se odmarati.
Kuća je vesela, zar ne?...
.....................................
1861.
prevela Antica Menac
U izdanju Matice hrvatske sljedećega mjeseca izlaze Izabrane pjesme Tarasa Ševčenka u prijevodu Antice Menac
Klikni za povratak