Književnost više nije ozbiljna stvar

S Trudom Stamać, jednom od najistaknutijih hrvatskih prevoditeljica, književnica, antologičarki i diplomatkinja, razgovarali smo u stanu prepunu knjigama u Zagrebu, u njezinoj prevoditeljskoj oazi. Samostalno (i u suradnji s Antom Stamaćem) s njemačkoga na hrvatski prevela je djela Thomasa Bernharda, Paula Celana, Rainera Marije Rilkea, Güntera Grassa, Hermanna Hessea, Georga Büchnera, Bertolta Brechta, Waltera Benjamina i mnoga druga. Povod je za razgovor s nositeljicom mnogobrojnih hrvatskih i austrijskih priznanja najnovija nagrada koju je dobila – Kiklop za prijevod godine.

Snimila Mira Muhoberac

Dobili ste nagradu Kiklop za prijevod knjige Ingeborg Bachmann i Paula Celana Vrijeme srca. Jeste li knjigu sami odabrali?

Ne, nisam. Meni knjige dolaze gotovo sudbinski, padnu mi u krilo i određuju mi onda dio života. Za Vrijeme srca posredovao je Nikica Petrak. Njega su zamolili da to prevede, a on je rekao: „Pa to je knjiga za Trudu Stamać.“ Nazvao me, ali ja nisam znala hoću li zdravstveno izdržati tu knjigu. Nikica Petrak rekao mi je da će on knjigu dovršiti ako mi se bilo što dogodi i tako je knjiga stigla i ja sam je stigla prevesti.

Za prijevod knjige Vrijeme srca Truda Stamać dobila je Kiklopa

Zavirimo u vašu prevoditeljsku radionicu. Kako ste prevoditeljski ušli u različite diskurse, u perspektive raznih autora?

Oni su dijelili isto vrijeme. Problemima vremena na svoj su način odgovarali, bili su ista generacija. Bili su, osim toga, vidi se iz knjige, ljudi koji su povezani ne samo svojim vremenom, generacijskim, problemskim odnosom, nego ljudi koje povezuju na određeni način i razlike. Ingeborg Bachmann je, naravno, bila kći čovjeka koji je bio vezan za nacizam, a Paul Celan Židov. To je taj osjećaj koji ih je sve vrijeme u vezi mučio, njezin osjećaj obveze da se za njega brine i njegov osjećaj okrivljenoga na drugi način. Kako su njegovi roditelji stradali u logoru, on je imao osjećaj krivnje što je uopće preživio. A i sam je bio u zatvoru i čudom je preživio. Tako da je to već oblikovalo njegov odnos. Naime, oni su imali, što je karakteristično za sve velike ljubavne veze, nesretnu ljubav, bili su predodređeni za nesreću, ta je nesreća valjda stvorila sudbonosniju vezu. Bili su, kad uzmemo u obzir i vrijeme i njihove obitelji, svojevrsni Romeo i Julija. Uz to, on je bio bitnih šest godina stariji od nje, bio je formiran pjesnik, a ona je tek ulazila u poeziju. On nju, zanimljivo, u knjizi koju sam prevela, nije nikad doživljavao kao pjesnikinju. On njoj piše svoje pjesme, a ona ima osjećaj da ga razumije, pažljivo čita njegovu poeziju, ali nikad ne piše o svojoj poeziji, niti on registrira da je ona možda jednako velika pjesnikinja. Ipak, oni su čitav život možda najtemeljitije razgovarali putem vlastitih pjesama. Ona bi osluškujući tu poeziju odgovarala njemu u pismima. Odjednom, čitajući, vidite da oni zapravo pjesmom odgovaraju na pjesmu, da raspravljaju sa stavom bližnjega. U pismima ne vidite da se ona osvrće, ona naime govori kao što mi jedan drugome govorimo: „Ovo si krasno napravio.“ Ona ga ne analizira. A u predavanjima koja je držala u Frankfurtu ona analizira njega i onda ste vi zapanjeni što ona sve otkriva i kako ga čita. Osobno ih vidim i kao sudionik tog vremena, jer oni su generaciju stariji od mene, oni su to vrijeme u koje sam ja virkala. I tako sam ja njih naravno pokušavala razumjeti: jer su ta njihova pitanja na koja su odgovarali bila i moja pitanja, pitanja vremena.

Sa Celanom ste i sami prošli svoj prevoditeljski put na neki način: 1978. u zagrebačkom Liberu izabrali ste i preveli njegovu Snježnu dionicu, a 1989. u Sarajevu objavili prijevod njegove poezije. Kako biste odredili Celanovu poetiku?

Celan pripada generaciji kojoj je književnost bila smrtno ozbiljna stvar. Dakle, to nije bila vještina ni umjetnost, to je bio način života, način mišljenja. I pisati pjesme bila je njegova etička, životna dužnost, najviša od svih. Nama je bilo isto tako, što je današnjim ljudima neshvatljivo jer je književnost postala posao među drugim poslovima, gotovo vještina. Celan je osjećao da se može spasiti, iskupiti, jedino pišući i njegovi sukobi proizlaze iz toga. On misli da je dužan iskupiti se pisanjem svim onim mrtvima zato što je preživio. To je bio taj kenotaf, spomenik nepoznatome, nekomu tko nema groba. Celan je bio silno obrazovan čovjek, znao je masu jezika, a svojom poezijom sabire čitavo razdoblje. On je eklektik u najboljem smislu, čovjek mnogih kultura.

Preveli ste velikane svjetske književnosti, za svoje prijevode dobili ste niz nagrada, pa i nagradu koja nosi ime Ise Velikanovića, i austrijske nagrade. Kad ste počeli prevoditi i zašto?

Počela sam prevoditi još kao studentica, jako davno. Počela sam s vrhunskim pjesnicima, to je bilo ono da nekoga cimnem za rukav i kažem mu: Gle, gle kako je to lijepo. To je bio način da govorimo o književnosti, a lakše je govoriti tako da citiraš nego da interpretiraš. Naime, temeljitije je i komotnije. Kako ćeš reći drugome da je lijepo, nego: Molim te, pročitaj ovo. Vi prevođenjem pokazujete što ste zapravo vidjeli, to je, naravno, uvijek daleko manje od onoga što je čovjek napisao, ali to je u onome drukčije i na neki drukčiji način pohranjeno proširenje. Naime, svoje iskustvo, kakvo god bilo malo, uvijek dodate, nehotice. Ja nisam htjela interpretirati, niti to hoću, ja sam uvijek pokušavala razumjeti.

Prevodite i poeziju i prozu i dramu i znanstvene knjige. Koje biste autore odredili kao svoje najdraže?

Većinu pisaca, na kraju se oni nekako slažu, kako mi dolaze. Ali većinu pisaca vi doživljavate, počinjete s njima živjeti. Često mi ljudi govore: Ja ne razumijem poeziju. Ne, to znači da trebaš samo još jednom pročitati ono što ne razumiješ, znači, trebaš još jednom, još jednom, možda tri puta. Tako to čitanje vi počinjete na neki način živjeti, misliti o tome, reagirati. Ante Stamać, moj bivši suprug, i ja prevodili smo Grassa, to je i kuharica usput, i Grass ima jedno područje o krumpirima. Odjednom se na mom balkonu našla vreća krumpira, i odjednom čovjek počne misliti o krumpirima, kuhati krumpire. To je bilo izvana, ali u svakom slučaju, vi razgovarate, ljutite se, ne shvaćate nešto, pokušate prihvatiti, dakle, vi stupate, ulazite u dijalog s onim što radite, tako ga uvlačite u svoj život, sebe prilagođavate njemu, njega sebi, družite se, obožavate ga, kontaktirate kao sa svakim s kim ste u dijalogu. Počinjete ga vidjeti gdje je, zašto vam je lijep, zašto nije, što vam odgovara, što ne podnosite, diskutirate od jutra do mraka s njim: Nije moguće, kako tako možeš, ti si u krivu, kako možeš tako minimalistički gledati na to.

Nemate favorita, svi su vam najdraži?

Nisu svi, neke sam prevodila puno. Nikad ga ne prevodite do kraja. Nikad ne čitam svoje prijevode. Tko zna što sam sve napravila.

Kakav je položaj hrvatskih prevoditelja danas u Hrvatskoj? Je li se promijenio u ovih nekoliko desetljeća?

Prevoditelji se često osjećaju zapostavljenima. Mislim da prevoditelji zapravo nisu zapostavljeni. Važno je moći raditi. A kad bi čovjek mogao živjeti od onoga što bi mogao moći raditi, to bi bilo izvrsno. To je samo rijetkima moguće. Ono što najviše volimo moramo raditi gotovo kradom.

Dugo ste godina djelovali u Beču. Bili ste i predsjednica Društva hrvatsko-austrijskoga prijateljstva. Austrija zauzima istaknuto mjesto i u vašemu prevođenju i u vašemu kulturnom djelovanju....

U Austriji sam radila jako lijep posao. Imala sam iluziju, koja je bila poduprta mjestom koje sam imala, da radim za druge, ne samo za sebe. To je bilo ugodno. Bilo je neugodno što je teško uvjeriti druge da je ono što mislite da je važno raditi i njima važno, tj. da je naša kultura možda nešto važno, da vas uzmu u obzir. Šteta je što kultura nije svima toliko važna i što za nju uvijek ima najmanje novaca. Nedostatak novca se i tu osjetio. Ipak, u kulturi je uvijek samo jedna stvar važna: da je nikad ne ostavite, da uvijek ustrajavate na onome što mislite da je važno, bez obzira prolazilo to ili ne, da uvijek povezujete ljude, kulture. 

Priredili ste knjigu Hrvatski profesori na bečkoj slavistici. Kakav je položaj i uloga hrvatskih stručnjaka, sveučilišnih profesora, u Beču?

Hrvati su tamo značajni koliko svaki čovjek uspijeva biti značajan. Moram istaknuti da je profesor Katičić činio neopisivo mnogo. Uvijek se pribojavam da ljudi ne prepoznaju koliko je važan, koliko je dobronamjeran. On se doista borio, uvijek i u svakom smislu i na svakom mjestu. Ljudi imaju privid da su doista pametni ljudi jednostavni jer govore jednostavno pa svi imaju osjećaj da upravo oni to misle. To je dobro jer ljudi onda osjećaju potrebu razgovarati s njima, pa tako i s profesorom Katičićem. A to je loše jer ne razlikuju koliko je osobit. Katičić nije jedini, zato je i bilo zadovoljstvo napraviti tu knjigu, bio mi je velik užitak raditi na toj knjizi. Katičić je nastavljač niza istaknutih slavista i kroatista. Trenutno ne znam kako stoje stvari na bečkoj slavistici, ali dok sam ja bila u Beču, tako je bilo.

Koje ste akcije pokrenuli u Beču, kao savjetnica za kulturu u hrvatskom veleposlanstvu?

Mnogo sam pokušavala. Što sam od toga doista uspjela, ne znam, možda baš okrugli stol u povodu Jagićeve godišnjice, iako to nije moja zasluga, nego zasluga profesora Katičića. Ja sam tu osluškivala i nastojala sam nekakve znakove pročitati, pridružiti se, pokušala sam dovući naše knjige tamo. Koliko je god četiri godine dosta, jedan mandat, uvijek se čini da bi trebalo početi od kraja. Imala sam neke književne večeri pa sam pokrenula književne antologije hrvatskih autora. Činjenica je da oni ne znaju nijedno hrvatsko književno ime, pa sam im ponudila najnoviju književnost. Do toga zadnjega sloja – da oni vide koji je književni trenutak autora iz druge zemlje, iz Hrvatske – uopće nije moguće doći, oni ne razabiru i ne čuju. Onda je bila jedna večer poezije, jedna večer proze, na tome je trebalo raditi, trebalo je to staviti u njihov prostor, ne nekakav neutralni gradski, nego u pravi, tradicionalni prostor Austrije.

Koji je bio taj prostor, kako se mijenjao?

To se nije dogodilo, to je bila moja želja. Željela sam ta događanja staviti u neki gradski prostor, u neki podrum, a oni su imali prostore gdje su promovirali probleme svoje književnosti, i svoje neke funkcije na koje se u drugi način dolazilo. Ali željela sam da to ne bude institucija, npr. naš Filozofski fakultet, njihov Filozofski fakultet, jer ti stručnjaci ionako imaju svoje kontakte. Dakle, htjela sam napraviti predstavljanje suvremene hrvatske književnosti mimo stručnjaka, dakle da stručnjak stručnjaka sluša i razgovara. Ta je inteligencija kao plemstvo, europska, i oni se razumiju, tu ne treba mnoštvo posrednika, i oni dolaze. Mislila sam da zadnji trenutak hrvatske književnosti treba uključiti tako da se građani razumiju, da imaju potrebu za druženjem, da je to nešto drugo u toj zemlji u kojoj smo živjeli toliko stoljeća skupa, u kojoj je svatko imao dojilju slavonskoga podrijetla, u kojoj su se ti jezici uvijek mogli čuti. Željela sam postići da te kulture i danas budu bliske kao što su nekad bile, bliske i ravnopravne.

Kakvim vidite položaj hrvatskoga jezika i hrvatske kulture u Europskoj Uniji?

Htjela bih prvo da mi taj jezik volimo kao što smo ga nekad voljeli. I da se za njega borimo. I da budemo samosvjesni građani. To ne znači umišljeni. Nego da se uvijek borimo za sebe, da ne odustanemo ni jedan tren, da imamo nekakav minimalni ponos, da ne budemo ulizice, ali ni ignoranti, s druge strane. Da ne stavljamo stalno na svoje trgovine engleske nazive, Englezi neće tu kupovati, a mi ionako govorimo loše engleski.

Vidim, imate malu bilježnicu, olovku i knjigu pred sobom. Što trenutno prevodite?  

Trenutno prevodim Hessea, nekakav izbor iz njegovih djela. Hesse je jedan od pisaca koji je u mojoj kući. Ovo je knjiga o ljubavi, mala antologija unutar djela, tako se održava Hesse na životu, on je najprevođeniji, i valjda najpoznatiji, pogotovo u Americi, njemački književnik.