Hrvatskoj ne treba novi ustav

Ovih dana pozornost javnosti privukao je predsjednik Republike Ivo Josipović najavom inicijative za donošenje novog Ustava. U tom smjeru već je učinio i prvi korak imenovavši radnu skupinu koja će raditi na njegovu nacrtu. Prve reakcije uglavnom su se odnosile na motive predsjednikove poduzetnosti, no ključno je pitanje: treba li Hrvatskoj novi ustav?

Kao temeljni zakon, ustav je civilizacijska stečevina koju imaju gotovo sve suvremene države. Iznimke poput Velike Britanije i Izraela samo potvrđuju to pravilo.

Predsjednik Josipović želi donijeti novi Ustav

Kao najviša instanca neke države, ustav djeluje putem autoriteta. Taj se pak gradi na osnovi jednom postignuta nacionalnoga konsenzusa o temeljnim vrijednostima na kojima treba počivati država. To su one vrijednosti koje su izdržale kritiku vremena te nisu podložne privremenim uvjerenjima epohe. Autoritet ustavu daje njegova dugotrajnost, a često i neka priča koja govori o vremenu i okolnostima u kojima je donesen. Hrvatski ustav od 22. prosinca 1990. nastao je u gotovo mitskom ambijentu. O tome svjedoči i njegov općeprihvaćen naziv – Božićni ustav. Ono božićni ne vezuje se samo uz blizinu velikog blagdana nego i uz njegovu simboliku: Božićnim ustavom rođena je hrvatska država.

Dosad navedeno ne znači da se, jednom prihvaćen, ustav više ne smije mijenjati. Dapače, njegovo petrificiranje bilo bi jednako loše kao i njegovo često nekritičko mijenjanje. Stoga se, u slučaju očevidnosti da ustav koči razvoj zajednice, nakon temeljite procjene i svestrane rasprave, pristupa donošenju amandmana koji ga djelomično mijenjaju ili dopunjuju. Za autoritet ustava važno je da amandmani budu iznimka, a ne pravilo.

E pa je li Hrvatskoj u ovom trenutku potreban novi ustav?

Odgovori na to pitanje su različiti. Vođa oporbe Tomislav Karamarko drži da „Hrvatska nije u ustavnoj, nego u socijalnoj i gospodarskoj krizi“ pa stoga treba mijenjati praksu, a ne ustav. S time se nije teško složiti, kao ni s mišljenjem lidera Vladine većine Zorana Milanovića, koji tvrdi da je ustav „pitanje vrijednosti“.

Ustav doista treba sadržavati općeprihvaćene vrijednost u nekoj državi. No postoji li nešto takvo danas u Hrvatskoj? Ne postoji. Štoviše, ona je, upravo kad je o vrijednostima riječ, naglašeno podijeljena.

Govoreći o ustavu, nemoguće je ne spomenuti Sjedinjene Države kao zemlju koja je prva imala ustav u suvremenom smislu. Bilo je to na kraju krvavoga građanskog rata 1787. Nema sumnje da s njegovim završetkom nisu nestale suprotnosti koje su do njega dovele. U tom trenutku još nije bio izmiren Sjever s Jugom, poljoprivrednici s industrijalcima, aristokrati s demokratima… No Ustav je svejedno donesen. Kako? Kompromisom.

Pa zašto Hrvatska, poput svojedobno SAD-a, ne bi mogla svoje podjele nadići kompromisom i na njemu napisati novi ustav? Zato što one nisu samo interesne – oko različitih interesa moguće je sklopiti kompromis – nego svjetonazorske. Kao takve one su ideologizirane, a kad je riječ o ideologijama, nema nagodbe. Možete li na primjer zamisliti kompromis oko odgovora na pitanje postavljeno na ne tako davnu Referendumu o braku? A takvih je pitanja sijaset. Ne samo Hrvatsku nego i cijeli svijet danas bitno obilježavaju svjetonazorske podjele, a to vrijeme jednostavno nije pogodno za sklapanje kompromisa, pa prema tome ni za donošenje novih ustava. Stari ustavotvorci anticipirali su takva stanja propisujući kvalificiranu većinu za donošenje ustava i ustavnih promjena. Budući da se takva većina (dvije trećine zastupnika) ne može postići bez nagodbe, a nje nema u svjetonazorskim pitanjima, onda je pokretanje predsjednikove inicijative izlišno.

Stoga umjesto nepotrebna trošenja nacionalnih sila na izradbu novog ustava, treba se usmjeriti na izvlačenje države iz krize, kao i na podizanje niske razine političke kulture. S razvijenom političkom kulturom može se uspješno upravljati državom i s nesavršenim ustavom, pa i bez njega. Anglia docet.