Freddy Cole u Europi

Europske zemlje, napose one zapadne, tijekom zime i proljeća posjećuju brojni američki jazz-glazbenici i pjevači. To za ljubitelje našega jazza danas više i nisu neke senzacionalne vijesti kao što su bile nekada. Neki od tih umjetnika gostuju i u Hrvatskoj, bilo kompletni sa svojim sastavima, ili pak za takve turneje, što im je dakako jeftinije, uzimaju europske ritam-sekcije.

Jedno od takvih gostovanja, koje će nažalost mimoići našu zemlju, bit će tijekom ovoga travnja, i uključit će koncertne nastupe Freddyja Colea i njegova stalnoga pratećeg kvarteta. Nastupi su predviđeni pretežito u njemačkim gradovima i klubovima. I ne bi ta turneja bila posebno važna da nije riječ o nastupima izvrsnog, ali nažalost našoj jazz-publici slabije poznata američkog pijanista i vokalista Freddyja Colea, o kojem vrijedi napisati nekoliko riječi.

Freddy Cole

Freddy Cole, pravim imenom Lionel Frederick Cole, najmlađi je od petero braće legendarnoga pijanista i pjevača Nata Kinga Colea i stric popularne pjevačice Nathalie Cole. Rođen u Chicagu 1931, u mladosti je išao gotovo istim glazbenim stopama svoga tada već afirmirana brata Nata Kinga Colea. Glasovir je počeo svirati sa šest godina, pjevao je u crkvenom zboru svog oca pastora, a prvi je samostalni profesionalni nastup imao već kao petnaestogodišnjak u lokalnom Capitol Loungeu.  Nakon debija počeo se u glazbenom smislu ozbiljnije školovati na čikaškom Roosevelt Collegeu. Stigavši 1951. u New York, završava najprije studij glazbe na tamošnjoj glasovitoj glazbenoj školi Julliard te 1956. diplomira na konzervatoriju New England.

Ta dosta dojmljiva glazbena edukacija nije mu u početku karijere mnogo pomogla da izađe iz sjene znatno popularnijega starijeg brata Nata, premda se može pohvaliti doista velikim brojem snimljenih albuma i odrađenih nastupa. Uvijek se govorilo: to je brat slavnoga Nata Kinga Colea, premda se u sviranju glasovira dosta od njega razlikovao. Ali činjenica da je svirao taj instrument, istina na posve drukčiji način, i pjevao, uvijek bi ga vraćala u spomenute bratske glazbene usporedbe. Istini za volju, ukoliko bismo zažmirili i poslušali glas Freddyja Colea, osjetili bismo u njemu možda tračak timbra, odnosno boje glasa slavnoga Nata, no to se nikako ne bi trebalo odnositi na sviranje glasovira, u čemu je Freddy Cole i melodijski i harmonijski potpuno drukčiji. Sve te usporedbe ne bi dakako smjele utjecati na jazz-valorizaciju Freddyja Colea, koji se već početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, nastupajući primjerice u glasovitom njujorškom Cafe Societyju, proslavio snimkama svoje prve originalne interpretacije skladbe Whispering  Grass, a valja tu spomenuti i  činjenicu da je Nat King Cole već tada pokazivao evidentnu namjeru da napusti svoj legendarni klavirski jazz-trio, koji je nadahnuo čak i Oscara Petersona, i da se posveti samo vokalnim interpretacijama komercijalnoga repertoara s velikim orkestrima, i to pretežito južnoameričkih pjesama, odnosno pjesmama poput Mona Lise i sličnih, te da postupno izađe iz svog nekad godinama stvarana i vrijednoga jazz-miljea. Spomenute su bratske relacije tako jenjavale, ali ipak su utjecale ponekad čak i na izbor imena nekih originalnih Freedyjevih originalnih skladbi, koje su baš zbog toga dobile naslove poput  I’m Not My Brother, I’m Me. Zanimljivo jest da je Freddy Cole bio snažno nadahnut vokalistima Billiejem Eckstineom i Johnnyjem Hartmanom te pijanistima Oscarom Petersonom, Johnom Lewisom i Ahmadom Jamalom, što će ga i u sviranju glasovira stilski i načinom interpretacije učiniti još originalnijim.

Danas 82-godišnjak, Freddy Cole, interpretacije kojeg brojni današnji stručnjaci u vokalnom  smislu jazza stavljaju ispred Nata Kinga Colea, što i nije baš sasvim opravdano, jer je Nat King Cole svojedobno sa svojim legendarnim triom stvorio čitavu epohu jazza, no generacije se mijenjaju, pa tako i njihovi diskursi, no u prilog ovih drugih uz već spomenute značajke sviranja i pjevanja Freddyja Colea, nadahnutih nerijetko fenomenom bluesa, govore i njegova brojna, našoj jazz-publici nažalost slabije poznata diskografska izdanja, što se odnosi i na jednu od njegovih najboljih i najuspješnijih izvedbi bluesly skladbe Sonnyja Burkea i Paula Francisa Webstera Black Coffee. Kad je pak riječ o drugim diskografskim naslovima, njihov se broj penje i na nekoliko desetaka, među kojima valja svakako spomenuti i jedno od najboljih LP-izdanja Waiter Ask The Man To Play The Blues, koje je doživjelo i reeizdanje na kompaktnim diskovima. Uz njih treba spomenuti ploče Talk To Me, This Is The Life te napose Freddy Cole Sings Mr. B, za koju je primio i prestižnu nagradu Grammy. Kao pratećem je sastavu uvijek sklon kvartetu, u kojem redovito nastupaju Randy Napoleon, gitara, Elias Bailey, kontrabas i Curtiss Boyd, bubnjevi.

Stilski i glasovno poseban s repertoarnim naglaskom na bluesu, i lijepo izvedenim jazz-baladama, među koje moramo ubrojiti i one Coleove originalne, on svojim nepretencioznim, ali džezistički primjereno izvedenim interpretacijama uvijek plijeni pozornost slušateljstva. Zbog toga možemo samo požaliti što je njegova ovogodišnja europska turneja mimoišla Hrvatsku, jer je to možda za naše slušatelje bila i zadnja prilika da tog umjetnika jazza, pijanista i vokalista upoznamo i čujemo uživo.