Fotografska oda životu

Slavka Pavić (Jajce, 1927) poznata je u fotografskim i kritičarskim krugovima kao vrsna fotografkinja. Širi odjek doživjela je prije dvije godine kada su njezini radovi ušli u izbor Petera Knappa i Marije Tonković kojim se na Festivalu Hrvatske u Francuskoj – Croatie, la voici u Cité nationale des arts u Parizu, predstavila moderna i suvremena fotografska scena.

No 2014. bit će doista u znaku Slavke Pavić: 6. travnja Želimir Koščević otvorio je njezinu samostalnu izložba u Fotogaleriji Lang u Samoboru, ubrzo potom Iva Prosoli priredila je opsežniju izložbu u Muzeju grada Zagreba, a do kraja godine izaći će i knjiga u izdanju Hrvatskoga fotosaveza, autorice Branke Hlevnjak. Doista, bilo je krajnje vrijeme da stvaralaštvo koje obuhvaća gotovo šest desetljeća dobije primjereno čitanje i kontekstualizaciju.

Izbor fotografija za izložbu načinjen je, objašnjava Iva Prosoli, u suradnji s autoricom sa svrhom davanja što boljeg uvida u njezin cjelokupan umjetnički opus. Izrađena su 64 digitalna ispisa prema negativima i autorskim povećanjima koja na izložbi nisu organizirana kronološki, već je postav – s namjerom pokazivanja kontinuiteta ideja i pristupa – tematski. Izložene fotografije Slavka Pavić donirala je Muzeju grada Zagreba. Radovi joj se još nalaze u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Etnografskom muzeju u Zagrebu te u različitim privatnim zbirkama.

Na izložbi je u digitalnom obliku predočena i bogata dokumentacija (deplijani, katalozi, novinski članci, fotografije s otvaranja) koja prati rad Slavke Pavić. Postav i dizajn kataloga potpisuje Tajana Zver.

Dječak

Fotografsko sazrijevanje Pavićeve odvijalo se uz supruga Milana Pavića, profesionalnoga fotoreportera Agencije za fotodokumentaciju s kojim je surađivala te u doticaju s autorima kao što su Josip i Nino Vranić, Gjuro Griesbach i Tošo Dabac. Ključno je njezino pridruživanje Fotoklubu Zagreb, čija je članica od 1951, kada i započinje s izlaganjem. Osim vlastitim radom, posvetila se i organizaciji i promociji fotografskoga djelovanja. Jedna je od osnivačica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb, 1973. Uz Đuru Griesbacha i Vladka Lozića, suorganizatorica je izložbi sekcije Žene snimaju, a poslije je postala i glavna organizatorica. U plodnoj atmosferi zagrebačkoga Fotokluba, napominje Koščević, našla je ravnopravno mjesto skladnim crno/bijelim fotografijama u kojima razvija poetiku „subjektivne“ estetike, što nikada nije napustila. 

Nekako je samorazumljivo očekivanje da se autori prema svojem karakteru i naravi usmjere prema određenom fotografskom žanru i problemu. Ili barem da budu prepoznati i zapamćeni kao majstori jednoga. Slavka Pavić izmiče toj strogoj kategorizaciji. Ona se jednako dobro snalazi u urbanom krajoliku kao u prirodnom krajoliku. Maestralno ulazi u logiku strukture koju uočava u statičnoj arhitekturi, ali i u pokrenutim trenucima gradske užurbanosti ili seoskoga života.

Antologijsko ostvarenje s početka njezina djelovanja, U prolazu (1951), paradigmatski utjelovljuje neke od glavnih značajki njezina fotografskog i likovnog rukopisa te vrijeme nastanka: geometrijske oblike koji se zrcalno preslikavaju, kao i ljudi koji su uhvaćeni u hodu, to jest njihove siluete i sjene. Kompozicija slike dinamizirana je linijom zida, koja iz desnog ugla prodire do sredine. Iako zrcalna, kompozicija nije simetrična. Značajke poput igre kontrasta, dinamičnosti, ustrajavanja na ideji strukture nastavit će se i u daljim radovima, što će je dovesti, kako je već uočila Branka Hlevnjak, do svojevrsne fotografske „bespredmetnosti“, te će je približiti istodobnim likovnim promišljanjima Ivana Picelja, Miroslava Šuteja, Ante Kuduza i Vjenceslava Richtera.

Još je nešto važno u ranim i kasnijim radovima: sposobnost da u kadru mjesta koje je u svojoj prepoznatljivosti i odveć očiglednoj atraktivnosti fotografskim posezanjem gotovo potrošilo sve značenje osim repetitivnoga, pronikne u onaj pravi puls trenutka. Na fotografiji Dječak (1951), iz cjelokupne scenografije impozantne zgrade Hrvatskoga narodnog kazalište i njezina okoliša, izdvaja se detalj maloga zavoja prema stubištu i ulazu. Melodija zaobljenih i pravocrtnih linija unutar kojih se kreće dijete otkrivaju otajstvo sitnih, tihih trenutaka, suptilnu poetiku svakodnevnice i intime koja prikazivanjem nije otuđena i banalizirana.

Pavićevoj je posebno bila bliska svakodnevnica zagrebačkoga predgrađa, u 60-ima i 70-ima začudnom mjestu susreta ruralnog i urbanog. Još u 70-ima, kada to nije bilo popularno (da ne kažemo povodno) poentirala je ekološke teme i situaciju nemarno ostavljena smeća. U tom se razdoblju jednako uspješno prepušta i eksperimentu, tako što dijapozitiv film razvija kao negativ. Osim novih vizualnih kvaliteta uslojava se i njezin pritajeni nerv za moment začudnoga. On se očituje i na fotografijama iz 70-ih i 80-ih na kojima prikazuje prometne znakove u različitim semantičkim čitanjima i situacijskim okvirima.

Jedan se motiv ipak izdvaja kao posebno bitan i autorici blizak – motiv drveta. Na simboličkoj razini mogli bismo pomisliti da je on utjelovljenje njezine kreativne vitalnosti, mogućnosti da poveže ono zemaljsko, konkretno s onim onkraj, uzvišenim. Nepoželjno je i nepotrebno kad govorimo o umjetniku pozivati se na njega sama. No u slučaju Slavke Pavić možemo se lišiti te pretenciozne skrupule. Njezina vedrina, neposrednost, želja da blagoslovi svakoga sugovornika dobrim savjetom i kakvom lijepom mišlju, dokaz su iskrene zaljubljenosti u čovjeka, u život sam. I upravo je zato iznjedrila takav fotografski opus koji otkriva najfinije nijanse života i razloga da mu se radujemo u svim njegovim crno-bijelo-sivim nijansama.