Forsiranje zajedničke sudbine

U ciklusu Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih 3. travnja organizirano je gostovanje Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane. Zagrebačka publika mogla je vidjeti predstavu Svadba nastalu prema tekstu slovenskoga dramatičara Rudija Šeliga (1935–2004) s početka osamdesetih godina 20. stoljeća i praizvedenu 1981. u Prešernovu gledališču u režiji Dušana Jovanovića, a prošle godine postavljenu u Sloveniji u režiji Jerneja Lorencija (premijera 28. rujna 2013). Istaknuti slovenski književnik, komu se atribuira odrednica klasika slovenskoga modernizma, u koncipiranju se likova i dramskih osoba donekle naslanja na francuski nouveau roman, što se vidi i u ovoj drami u primjeni svojevrsne depsihologizacije dramskih osoba i pedantnoga, detaljnog opisa njihovih postupaka. U kontekstu Šeligova okreta od socijalističkoga realizma Svadba zauzima istaknuto mjesto i u njegovoj dramaturgiji i u kulturno-društvenom kontekstu: njezino se značenje nerijetko povezuje s nastankom drame u trenutku umiranja Josipa Broza Tita. Praizvedba 1981. i dramatske niti tako poprimaju i alegorijski smisao: shizofrena situacija jednoga poslijepodneva u gostionici i intimnih događaja te okosnica svadbe proširuje se na svadbene niti bivše Jugoslavije i smrt glavnoga svadbara. Alegorijska je poveznica konkretno scenski vidljiva i u Lorencijevoj koncepciji i u scenografiji Branka Hojnika: predstavom na početku dominira Titova slika, a na kraju ironično, groteskno i farsično zamjenjuje je znak zabranjenoga pušenja. Sličan je postupak primijenjen i u impostaciji prostora povezana s asocijacijom na balkansku krčmu s ritualnim nedjeljnim kontrapunktom: obrnuta ili izokrenuta, naizgled neočekivana scenska vizura u kojoj gosti preko šanka gledaju publiku u gledalištu skupa s konobaricom izravno upućuje na „zajedničkost“ sudbine u slovenskoj gostionici, u jugoslavenskoj i balkanskoj krčmi, ujedno gledatelje usmjerujući na vizuru pomaknute realnosti mimo socijalističkoga realizma.

Svadba prikazuje shizofrenu situaciju jednoga poslijepodneva u gostionici / Snimio Peter Uhan

U prvom dijelu drame prevladava čekanje i grobljanska atmosfera, što podsjeća na Krležino Kraljevo, a drugome je u središtu svadba i pokušaj braka u shizofrenoj stvarnosti, kakva je vidljiva i u Velikom briljantnom valceru Drage Jančara. U Šeligovoj drami shizofrenizacija se zbiva između alegorijskih figura koje upućuju na nemogućnost „zajedništva“, tj. fingirano hendikepiranih osobnosti (Jurij pokazuje tjelesnu, a Lenka duševnu nedostatnost), a takva se alegorija u predstavi potvrđuje kao spoj čekanja u teatru apsurda i nadrealnoga događanja, što je inače karakteristično za velik dio slovenske prozne, dramske i kazališne scene. Dobar, režijom poduprt, tempo događanja, ravnoteža očekivanja i furiozne energije postignuti su najviše zahvaljujući sjajnom slovenskom glumačkom ansamblu koji predvode Nina Ivanišin kao Lenka i Janez Škof kao Jurij. U skupini malograđana i pomaknutih osobnosti jednako se glumački ističu Gregor Baković kao drvosječa Malič, Barbara Cerar kao Ciganka, Aljaž Jovanović kao Shizofrenik, Matjaž Tribušon kao Grobar, Maja Sever kao gospođa Korbar, Grobareva bivša žena, Vojko Zidar kao Umirovljeni policajac, Tina Vrbnjak kao Taja, raspuštenica i Maja Končar kao Šankerica.

Kostimi Belinde Radulović i glazba skladatelja Branka Rožmana te koreografija i asistentura režije Gregora Lušteka, oblikovanje svjetla Pascala Mérata i lektura Tatjane Stanič pridonose dojmu profesionalno napravljena posla unatoč nekim odveć mučnim i agresivnim scenama.

Redateljsko-dramaturška (dramaturginja je Eva Kraševec) zamisao promjene završetka do­laskom u predstavu naše suvremenosti, odnosno 21. stoljeća, u trenutku kad Jurij i Lenka ponovno oživljuju umrle i pokreću novu sudbinu balkanske krčme, djeluje više kao nametnuti dodatak nego kao u predstavu uklopljeno tkivo.