Estetika, etika i erotika

Jun’ichiro Tanizaki (1886–1965) jedan je od najvažnijih japanskih književnika dvadesetog stoljeća, uz Yasunarija Kawabatu, Yukija Mishimu i Ryunosukea Akutagawu. No, kao i spomenuti mu sunarodnjaci, nedovoljno je poznat hrvatskoj publici. Dosad je naime na hrvatskom bila objavljena tek jedna njegova knjiga, Dnevnik ludog starca (prev. Marko Gregorić), a potkraj prošle godine zagrebački je Litteris, u prijevodu Voje Šindolića, objavio dva Tanizakijeva djela u sklopu jednoga sveska. Riječ je o eseju U pohvalu sjene i kratkome romanu Ključ. Iako ih dijeli čak dvadeset i dvije godine (esej je bio  izvorno objavljen 1934, a roman Ključ 1956) i unatoč žanrovskoj različitosti, ta se dva teksta skladno nadopunjuju, ali i odražavaju temeljne autorove tematske preokupacije. A to su Tanizakijeva izrazita posvećenost proučavanju tradicionalne japanske književnosti i kulture i stavljanje istih u odnos spram zapadnjačke kulture te tematizacija seksualnosti, ljubavne i erotske strasti, čežnje i patnje.

Izd. Litteris, Zagreb, 2013.

U pohvalu sjene, s podnaslovom esej o estetici, jest esejističko-lirska proza u kojoj Jun’ichiro Tanizaki na iznimno suptilan način lamentira nad sve izraženijim pozapadnjenjem japanskoga društva na račun ljepote usporenoga tradicionalnog japanskog načina življenja. U tom eseju Tanizaki se fokusira na usporedbu japanske i zapadnjačke estetike, od arhitekture preko hrane ili načina šminkanja žena pa sve do dizajna uporabnih predmeta. Pritom najveću razliku između tradicionalne japanske i suvremene zapadnjačke estetike on vidi u različitim poimanjima svjetla i sjene, odnosno u zapadnjačkoj sklonosti svjetlu, osvijetljenim interijerima, blistavilu, naspram japanskoj privrženosti sjeni, tami, prigušenoj svjetlosti. U tome prepoznaje odraz temperamenta i načina poimanja života – japanska smirenost, pritajenost, skromnost naspram zapadnjačkoj probitačnosti, prodornosti, težnji naprijed, stalnoj dinamici i aktivnosti. Naravno, autor pritom misli na drevni Japan, iskonski japanski svjetonazor koji je već u vrijeme pisanja eseja počeo doživljavati preinake, odnosno gubio na značenju i posustajao pred tehnološkim postignućima.
Među zanimljivijim razmišljanjima jest i ono o tome kako je rasprostranjenost uporabe zapadnjačkoga nalivpera (nasuprot japanskoj kulturi bližeg kista) utjecala na povećanje sklonosti latinizacije japanskoga pisma i smanjenja uporabe ideograma. Autor čak zastupa tezu da je uporaba nalivpera utjecala i na pozapadnjenje japanske književnosti te da bi japanska književnost više težila prema Japanu svojstvenijim područjima da pisci kist i ideograme nisu zamijenili nalivperom i latiničkim pismom. Autor uspoređuje i načine građenja kuća u Japanu i na zapadu; u drevnim japanskim arhitektonskim stilovima prepoznaje prilagođenost graditeljskih rješenja estetici, uz naglasak da je zapravo i estetika nastala pod utjecajem prirodnih i klimatskih uvjeta – prinuđenost življenja u mračnim prostorijama autorove je drevne pretke nagnala na otkriće svojstava i kvalitete sjene, koju su počeli rabiti u svrhu lijepog. Dok zapadnjaci pak pretjeranom rasvjetom kao da pokušavaju istjerati i posljednju sjenu iz kutova sobe, pri čemu jako svjetlo uništava dojam prostornosti, pa čak i vrtova, a što je u potpunoj opreci s japanskim stilom.

Ponekad se čini da je riječ o zapisima čovjeka nesklona promjenama, koji u tehnološkim postignućima ne vidi dobrodošle promjene u svrhu olakšanja života, već samo zatiranje onoga što smatra japanskim stilom života. No Tanizakijeve su napomene dobronamjerne i, kako sam veli, riječ je o gunđanju romantičnoga romansijera. Ali taj se romansijer pokazuje kao nesvakidašnje pozoran promatrač svijeta oko sebe, sposoban za vrlo sugestivnu, lirski obojenu deskripciju i lucidnu artikulaciju i elaboraciju, pa se U pohvalu sjene smatra jednim od najvažnijih, ali i najljepših japanskih eseja uopće.

U kratkome romanu Ključ Tanizaki se bavi tematikom seksualnosti, seksualnih maštarija i ispunjenja erotskih žudnji i želja, ali i kažnjavanja drugoga, putem manipulacije osjećajima, porivima, željama, frustracijama. Riječ je o ljubavnom četverokutu u kojemu muž i žena jedno drugo navode na iskušenja, preljube i nevjeru posredovanjem dnevničkih zapisa koje kriomice pišu i međusobno čitaju, da bi na kraju zapravo postali žrtvama manipulacije u svrhu ostvarenja tuđih erotskih žudnji i želja, viktimizirani strategijom za koju su smatrali da njome vladaju. No, iako žrtve, oni su i dobitnici, ostvarenjem vlastitih želja postali su na neki način i patnici, čime je užitak bio udvostručen, po sado-mazo matrici. Jer, navodeći vlastitu ženu na preljub, gurajući je u naručje drugoga muškarca, suprug je ispunjavao i svoje i ženine maštarije, a najveća žrtva – njihova zajednička kći, s čijim ju je zaručnikom vlastita majka varala – na koncu se ispostavlja najvećom manipulatoricom. Roman Ključ vrhunski je primjer romaneskne problematizacije mračnih ljudskih poriva i tamnih strana ljudske duše. Pritom se u romanu prepoznaju autorova stajališta iznesena u eseju U pohvalu sjene, primjerice kod opisa protagonistovih preferencija u vanjštini žene i razlika naspram zapadnjačkoga poimanja ljepote ženskoga tijela.