Erudit koji je rušio predrasude

Umro je veliki francuski povjesničar Jacques Le Goff, najutjecajniji i najcjenjeniji medievist našega vremena.  Rođen je u Toulonu 1. siječnja 1924, a umro 1. travnja 2014. u Parizu, s punih devedeset godina. Za duga života napisao je brojne knjige iz povijesti srednjega vijeka, potpuno promijenivši paradigmu znanstvene metodologije proučavanja povijesnih izvora, stvorivši „jedan drugi srednji vijek“, da parafraziramo sintagmu s početka naslova jedne njegove knjige (Za jedan drugi srednji vijek – vrijeme, rad i kultura na Zapadu). Školovan je na École Normale Supérieure. Le Goff je pripadao skupini povjesničara oko znanstvenoga časopisa Les Annales, najutjecajnijega periodičkog izdanja suvremene znanstvene povijesti. Pripadao je trećoj generaciji povjesničara oko Annala, koju su i zvali „škola Anala“, a osnovna karakteristika im je bila odricanje od tradicionalne povijesti. Intenzivno su bili aktivni u razdoblju od 1968. do 1989. Toj su skupini osim Le Goffa pripadali Pierre Channu, Louis Henri, Michel Vovelle, Emmanuel Le Roy Ladurie, Philippe Áries i Georges Duby.

Tu generaciju karakterizira kritika „invarijantnog i statičnog strukturalizma“ (kako sami kažu) Fernanda Braudela, a područja njihova interesa obuhvaća odnos elitne i pučke kulture, kolektivnoga ponašanja običnoga tzv. malog čovjeka u svakodnevici ili posebnim prilikama poput raznih svečanosti, rituala i/ili pobuna. Zanima ih povijest marginalnih grupa, povijest svakodnevice i materijalne kulture. Le Goff kao i njegovi kolege proučavaju i pišu o prehrambenim navikama u pojedinim srednjovjekovnim stoljećima i običajima pojedinih pokrajina, feudalnih vlastelinstava, mnogobrojnih različitih mikro- i makroregija. Proučavaju načine odijevanja, glazbene svečanosti, pučke veselice i plesove, uzgoj životinja i poljoprivrede, načine lova, sve po pojedinim staležima i klasama stanovništva.

U svojim je djelima Le Goff, osim eruditskog i kulturnog iskustva, nudio mogućnost uživljavanja
i vizualizacije vremena o kojemu je pisao

U svojim djelima Le Goff se zauzimao za „jedan drugi srednji vijek“ na temelju iskustva „imaginarnog“, odnosno onoga što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali zbilju. Pritom je posebno nastojao uočiti kako su se ljudi odnosili prema vremenu, odnosno na koje su ga načine mjerili i osmišljavali te raspoređivali razdoblja rada i odmora. Stvorio je važna djela o „srednjovjekovnom imaginariju“ kroz prizmu „rođenja čistilišta“. Riječ je o analizi promjenjivih predodžbi o životu nakon smrti kao dijelu preobrazbe feudalnoga kršćanstva u 12. i 13. stoljeću.

Medievistika, odnosno povijesna grana koja proučava srednji vijek, izvanredno je obrađena, u čemu prednjači francuska historiografija. Svi mi koji smo se bavili i bavimo se srednjim vijekom obvezno smo čitali knjige Jesen srednjega vijeka nizozemskog povjesničara Johanna Huizinge i sjajnu dvosveščanu knjigu Daleko zrcalo, s podnaslovom Zlosretno 14. stoljeće, američke povjesničarke Barbare Tuchman.

Le Goffove su najutjecajnije knjige, antologijski autoriteti za sve učenjake srednjovjekovne povijesti Rođenje Europe, Rođenje čistilišta, Tvoj novac je tvoj život: ekonomija i religija u srednjemu vijeku, Srednjovjekovni svijet te posebno Srednjovjekovni imaginarij, Intelektualci u srednjemu vijeku i najiscrpnija, najbolja knjiga o srednjovjekovlju uopće, Srednjovjekovna civilizacija Zapadne Europe, jedna od onih knjiga koju svatko tko drži do sebe ima u svojoj privatnoj biblioteci. Ona je ujedno najveća sinteza povijesti europskoga srednjega vijeka, kako je gore naznačeno.

Srednjovjekovna civilizacija postavlja sve povijesne činjenice od 5. do 14. stoljeća. Započinje s krizom rimskoga svijeta od 2. do 4. stoljeća, odnosom Rimljana i barbara, donosi kartu rimskog svijeta i zatim kartu novonastalih barbarskih kraljevina u 6. stoljeću, dakako opisujući sve germanske „barbarske“ narode, invazije, bitke, kraljeve i običaje, nove društvene strukture. Nastavlja s karolinškim zapadom, germanskom organizacijom od 8. do 10. stoljeća, dodajući pouzdanu kartu Karolinškoga Carstva, Bizanta i Islama početkom 9. stoljeća. Opisuje krizu karolinškoga svijeta sa svim unutarnjim aspektima, podjelu Carstva nakon smrti Karla Velikog 814, ujedno jedinoga razdoblja u europskoj povijesti kada je Europa bila ujedinjena u jednu golemu državu. Sada smo svjedoci, na kraju 20. i početku 21. stoljeća, ponovnog ujedinjenja kakva nije bilo od smrti Karla Velikog i raspada Karolinškog Carstva. Uslijedila je otonska obnova i tzv. renesansa u 10. stoljeću. Le Goff svojim istraživanjima i pisanjem dokazuje da je sintagma „mračni srednji vijek“ glupa i neistinita. Koriste je samo analfabeti koji pojma nemaju o srednjemu vijeku. Ta to je razdoblje od 1100 godina sa svim svojim usponima i padovima i mnogobrojnim blistavim postignućima. Naime, sintagmu „mračni srednji vijek“ prvi je upotrijebio pionir ikonologije iz 16. stoljeća Cesare Ripa, ali samo za razdoblje od smrti Karla Velikog do osnutka Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda godine 951, kada su Europom vladali kaos i anarhija. Le Goff nadalje opisuje organiziranje kršćanskoga svijeta od 11. do 13. stoljeća. Oko tisućite godine nakratko je zamrla sva aktivnost, jer su bogobojažljivi i mahom nepismeni ljudi očekivali po proročanstvu predviđen smak svijeta. Mnogi su legli na zemlju i čekali apokalipsu. Nakon toga uslijedio je polet građevinarstva, poljoprivrede i demografski napredak. Kršćanski je svijet u ekspanziji: odvija se kristijanizacija na sjeveru i istoku Europe, pokrenuta je španjolska rekonquista protiv Arapa smještenih na jugu u Andaluziji te križarski ratovi. Le Goff uvijek stavlja geografske karte, tako i prvih križarskih pohoda te onih u 13. stoljeću, jer ih je bilo sedam (od 1089. do 1255). Opisuje gradske obnove Genove i Pariza i trgovačke Kölna i Lübecka, najvećih i najvažnijih srednjovjekovnih trgovačkih i lučkih središta. Pozornost posvećuje zatim intelektualnom, umjetničkom i duhovnom poletu. Opisuje važne redove i samostane, poput Clunyja, središnjega benediktinskog samostana, kao i kartu širenja cistercitskoga reda Bernarda iz Clairvauxa u 12. i 13. stoljeću. Donosi i karte franjevačkih i dominikanskih samostana u 1303. i 1344, s obzirom na politički i religijski utjecaj koji svi redovi imaju. Raspravlja i o odnosu papinstva i carstva i o političkim peripetijama među državama, i s Francuskom u doba stupanja na prijestolje Phillippea Augusta (1180) i Philippea VI. Valoisa (1328).

Pisao je o odnosu poganske kulture i kršćanskog duha, o znanju „u mrvicama“, o „otocima“ civilizacije: gradovima, dvorovima i samostanima, pa o prostornim i vremenskim strukturama: putovima, šumama, prirodi i svemiru, o kršćanstvu i Bizantu (shizmatici), o kršćanstvu i islamu (nevjernici), o kršćanstvu i poganima (preobraćenje na vjeru), o kršćanstvu i Mongolima, o postavkama Boga i Sotone, o anđelima, o odnosu ljudi prema vremenu (društveno vrijeme: prirodno vrijeme i seosko vrijeme, vlastelinsko vrijeme, vjersko i klerikalno vrijeme), o mogućnostima bijega od svijeta i stvarnosti, o hilijastičkom snu: Antikristu i zlatnome dobu. U društvenom ustroju srednjega vijeka važne su i bratovštine, cehovi, kao i drugi društveni centri poput dvoraca, crkava, mlinova i krčmi. Iz onodobnih društava okrutno su i nemilosrdno isključeni heretici, gubavci, Židovi, vračevi, sodomiti, bogalji, stranci i deklasirani.

Le Goff majstorskim stilom piše o osjećaju nesigurnosti, o autoritetima iz starine, o pozivanju na božansku intervenciju (čuda, ordalije – božanski sudovi), o apstraktnom i smislu za konkretno, o boji, svjetlosti, ljepoti i snazi, o bjegovima i snovima, o skolastičkom duhu koji je preplavio pismenost i kulturu, o moralnim zasadama, o ljubavi i njezinim pravilima (kurtoazna i moderna ljubav), o hrani i luksuzu u ishrani, o tijelu i gesti. Seljaci su uglavnom jeli samo luk i češnjak, dok su vlastela jela u gotovo perverznom obilju sve i svašta (čak i pozlaćene punjene labudove!), vitezi i viteštvo bili su ugledni pa se sportska tjelesna forma redovito održavala, kao i borbene vještine.

Srednjovjekovna civilizacija Zapadne Europe fascinantna je freska oživljena i dinamizirana srednjega vijeka, koja osim eruditskog i kulturnog iskustva nudi i mogućnost uživljavanja, vizualizacije, gotovo autentična poistovjećenja s vremenom koje živimo, i dokazuje da doista povijest, pogotovo kad je pišu velikani poput Jacqesa Le Goffa, jest učiteljica života.

U knjizi Intelektualci u srednjemu vijeku posebno je obrađen skolastički duh. Pierra Abelarda (1079–1142) Le Goff zove „prvim intelektualcem“ srednjega vijeka. Bio je vrstan predavač i erudit, a poznatiji je po slavnoj epizodi kada se zaljubio i općio sa svojom mnogo mlađom privatnom učenicom Heloisom te je bio kastriran na poticaj djevojčina ujaka nego po svojim važnim djelima: Povijest mojih nedaća (prva autobiografija), Dialectica, Scito teipsum i Introductio ad theologiam. Moglo bi se reći da su veliki intelektualci srednjega vijeka prije Abelarda (prvoga skolastika) bili Sv. Aurelije Augustin (345–430), Boecije (480–524), latinski pisac iz Rima, i Beda (673–736), anglosaksonski erudit, dvojica utemeljitelja srednjega vijeka, Sv. Anselm, Sv. Bernard iz Clairveauxa, te Alkuin, škotski monah (730–804), čovjek koji je opismenio cara Karla Velikog, bio mu učiteljem i intelektualnim savjetnikom, pokretač karolinške renesanse i inicijator školskih reformi ovog cara, stvorivši dvorsku školu i akademiju. U skriptorijima prepisivali su se karolinškom minuskulom tekstovi poganskih i kršćanskih pisaca antike, i to je najveća zasluga Alkuinova. Oni će upravo biti okosnica skolastičke naobrazbe koja se razvija u gradskim školama u 11. i osobito u 12. stoljeću, potom na sveučilištima u 13. stoljeću. Suprotnost su duhu samostanskih škola. Najslavnije skolastičko sveučilište pariška je Sorbona. Skolastička teologija postaje znanost čija su monumentalna izdanja sume 13. stoljeća: Aleksandra iz Hala, Svetoga Bonaventure, Svetoga Tome Akvinskoga (dominikanac) i Rogera Bacona (franjevac). Metodološka je polazna točka ista – sedam slobodnih vještina (septem artes liberales), grupirano je u dva ciklusa: trivium (gramatika, logika i retorika) i quadrivium (aritmetika, muzika, geometrija, astronomija), a skolastika taj program podvrgava izmjenama.

Podijeljeni su i prema dvojici velikih grčkih filozofa: franjevci su platonovci, a dominikanci aristotelijanci. Veliki su skolastici bili, od prvoga Abelarda, i Albert Veliki i Toma Akvinski, koji Aristotelovu filozofiju, logiku, dijalektiku i metafizičke traktate u 13. stoljeću putem komentara Arapina Averroesa smještaju u krug zapadnjačkoga znanja. Važan je skolastik i Škot Duns Scot (1266–1308), franjevac, profesor u Oxfordu, Parizu i Kölnu. On postavlja volju iznad razuma, u svojemu najvažnijem djelu Opus oxoniense prekida s tomističkom ravnotežom između razuma i vjere. Le Goffove minuciozne analize u Intelektualcima u srednjemu vijeku nisu zasnovane tek na temeljito znanstveno obrađenim povijesnim činjenicama, već su i pravi kompendij erudicije iz filozofije i teologije, koje se upravo i razvijaju i razdvajaju u skolastičko doba.

Jacques le Goff zauvijek će ostati autor najvažnijih povijesnih knjiga iz srednjovjekovlja, nezaobilazan pisac vrhunskoga stila i forme pisanja, ali i uvijek točan, egzaktan i znanstveno u izvorima potvrđen i  potkrijepljen, čija su djela ključna za sve znanstvenike medieviste.

Od godine 2000. Jacques Le Goff bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), a 1999. napisao je predgovor engleskom i francuskom izdanju prvoga sveska edicije Hrvatska i Europa, u izdanju HAZU-a, posvećenoga razdoblju hrvatske povijesti od 7. do 12. stoljeća. U njemu je istaknuo važnost hrvatskoga doprinosa razvoju europske civilizacije, dok je hrvatsku ranosrednjovjekovnu umjetnost ocijenio jednom od najljepših europskih umjetnosti ranoga srednjeg vijeka.