Tajna istrgnute stranice

Miroslav Kirin voli pjesničkim knjigama davati kriptične ili ludične naslove pričem njihova ekspresivnost privlači, otkriva možebitne poetičke signale i svjedoči o autorovoj vjeri u snagu infantilne imaginacije. Podsjetit ću na tri takva naslova: Zukva, Jalozi i Zbiljka. U prvom slučaju izabrana je postojeća riječ, ali arhaična, gotovo iščezla iz upotrebe, jedva poznata i najmarnijim ljubiteljima hrvatskoga jezičnog blaga. Kada se čitatelj okruži rječnicima, otkrit će da zukva može biti vrsta kisele jabuke, močvarna trava te da se u prenesenom smislu gdjekad rabila i u značenju budala, zvekan. U drugom slučaju pjesnik se poslužio klasičnom figurom dikcije, aferezom – ispustio je slog na početku riječi i od nominativa množine dijalozi dobio jalozi. Time je već na koricama nagovijestio lirsku ekspertizu ćudljivosti, kompleksnosti i neizvjesnih učinaka različitih diskurza te doveo u pitanje istinsku mogućnost dijalogiziranja. Poslije izlaska knjige u jednom je razgovoru tu riječ ovako motivirao: „Ne vjerujem u dijalog dovršenih struktura. Upravo je jalovost (jalogičnost) govora ta koja omogućuje komunikaciju i pokreće raznorodne diskurse.“ U trećem slučaju Kirin nas je suočio s neologizmom. U stopljenici zbiljka spojio je barem tri postojeće riječi – biljku, zbilju i zbirku. Uzimajući tu knjigu u ruke Kirinov čitatelj može i sam prihvatiti pjesnikovu ludičnost pa zamišljati da će stihovi koji slijede oblikovati – zbiljsku biljku, biljnu zbilju, zbirku biljaka, zbiljsku zbirku biljaka ili što slično. Naslov je uvijek uporišna točka teksta, važan hermeneutički putokaz, mjesto iz kojega kreće i u koji uvire pustolovina čitanja. U njemu se susreću različite značenjske i stilske silnice, iza njega proviruju pjesnikov svijet i svjetonazor.

Izd. Vuković &  Runjić, Zagreb, 2013.

Nova pjesnička knjiga Miroslava Kirina zove se Zenzancije. Raritetna je zbirka naslovnih atrakcija dobila novog člana. Kako je razvidno, Kirin je iznova posegnuo za stopljenicom, a ona je opet i ludična i infantilna. Zenzancije udružuju udaljene riječi i fenomene – zen i zezanciju. S jedne strane čitatelja se upućuje na dalekoistočnu kulturu koja u riječi zen sjedinjuje religiju, filozofiju, meditaciju, stil života i umjetnost, koja se zasniva na neposrednom doživljaju stvarnosti – doživljaju koji nastaje osobnim iskustvom a ne posredovanjem događaja, spisa, riječi i sl. S druge strane asociranjem zezancije čitatelju se obećava opuštenost pristupa, važna uloga dosjetke, možda i zbijanje šale, zafrkancija, zavitlavanje. Naslov dakle stvara aporiju, svjesno gradi označitelj koji je višestruko aluzivan, rascijepljen, paradoksalan. Što su zapravo zenzancije? Zezanje sa zenom, zezanje zena, inačica zen iskustva koju Kirin hotimice denominira ne bi li otvorio vlastiti prostor pisanja? Ili možda asocijaciju na zen ne treba baš tako ozbiljno uzimati u obzir?

Čini mi se da se glavnina tekstova (ukupno ih je 84) može – ali i ne mora! – čitati na tragu zen-budističkog koana. Poznavatelji dalekoistočne tradicije određuju ga kao kratku apsurdnu, enigmatičnu ili paradoksalnu anegdotu koja proturječi logičkome mišljenju. Koan može sadržavati neku zgodu, učiteljevo pitanje, izjavu ili razgovor s učenikom. Cilj mu je otvoriti duh učenika kontemplaciji i misticizmu, a udaljiti ga od potrebe za racionalizacijom. Jedan od poznatijih koana glasi „Kakav zvuk proizvodi pljesak jedne ruke?“ Na nj izravno upućuje Kirinova „zenzancija“ Još jedan koan o pljeskanju:

Golubovo krilo, kojemu je povorka mrava

načas darovala život, zapljeskalo je.

Ruka mi se radosno pokrenula, zapljeskasmo.

Vidljivo je da je korespondencija pjesnikove lirske minijature s iskustvom koana slojevita i osviještena – počinje naslovnim prizivanjem samog oblika, nastavlja se parafraziranjem, a okončava razradom i dopisivanjem postojećeg koana. Naš pjesnik s predumišljajem svoju misao oslobađa predumišljaja. U njegovoj knjizi prevladavaju mikrotekstovi koji se formalno mogu opisati kao kratki dijalozi, anegdote, izjave ili pitanja. Većina tih tekstova mistificira svoju temu, potiče čitatelja da se zamisli, imaginira nad tekstom, oslobodi misao i iskusi svijet na način na koji to dotad nije činio.

Negdje sam naišao na podatak da se iskustvo prirode u zenu često uspoređuje s mjesecom, a riječi kojima se to iskustvo opisuje s prstom koji pokazuje na mjesec. Time se hoće istaknuti da iskustvo svatko mora steći sam, tj. da se ono ne može opisati. Mjesec u sličnoj ulozi zatječemo i u Kirinovoj pjesmi znakovita naslova Drvosječin je posao nevidljiv:

U ponoć netko siječe drva.

Preko rijeke stiže tek mjesečeva svjetlost.

Razmišljamo sve do jutra.

A onda – stop. Nema dalje.

Polazeći od običnih, jednostavnih situacija, radnji i prizora, Kirinova poetska uobrazilja razigrava, oneobičava i narativizira te situacije, radnje i prizore. Sloboda se pomalja iza storije o slobodnim leđima, radost u opisu susreta s crvom u šljivi, slutnja nevremena skupljanjem kišobrana u torbi i sl. Efemerije i pomno birani detalji premrežuju knjigu, u njima se (sugerira nam pjesnik) kriju sve bitnosti o kojima smo skloni misliti i govoriti. Paradoks i sinestezija stožerni su stilski postupci na kojima se zasniva specifična poetičnost Zenzacija. Paradoks se u klasičnom obliku pojavljuje u pjesmi Kada sam na parkiralištu stao brisati naočale:

[...] Obojica ludi,

na parkiralištu vičemo

jedan na drugoga.

On viče na mene,

ja ne vičem na njega.

Zatim on još glasnije viče na mene,

i ja još glasnije ne vičem na njega [...]

Kirinove su sinestezije zbunjujuće, nerijetko oksimoronične, stilski su izraz ideje da je sve povezano, da i najmanja stvar može utjecati na sudbinu najveće, da nema tog stvora, pokreta ili riječi koji bi se smio zanemariti. Vrtoglavo povezivanje osjeta i osjetila uporište je pjesme Šutnja:

Čim skinem naočale, slabije čujem.

Poklopim li uši, slabije vidim.

[...] Zašutim li, kosa mi brže raste,

ptice zapjevaju, radnik s olakšanjem

silazi u šaht [...]

Tematsko-motivski prostor knjige najvećim dijelom ispunjavaju flora, fauna, već spomenute efemerije i lirski subjekt koji nastoji očuđivati sve oko sebe počevši od sebe, svoga tijela, svojih kretnji, osjeta i riječi. Kako je svojedobno primijetio Sanjin Sorel, „Kirinov se diskurz neprekidno kreće na relacijama jezik-tijelo-egzistencija-priroda“. Među ostalim važni motivi ili protagonisti te poezije postaju: suncokret, maslina, dva kamena, šuma, bambus u tegli, stabalca čempresa u teglama, povijena grana, zraka svjetlosti, vlat trave, čarape koje se suše na užetu, suhe trave, drvosječa, kutije, zec, grickanje mrkve, glavica zelja, žaba koja je htjela biti žarulja, vlak, kap znoja, marelica, trešnja, orah, leptir, balkon, kutija s keksima, ruka, noga itd. Miroslav Kirin gradi lirski svijet u kojemu je neživo nerijetko oživljeno, flora i fauna humanizirana, a čovjek postvaren ili iz pozicije subjekta doveden u poziciju objekta. Primjerice u pjesmi Zrak, ali i bilo što drugo lirsko Ja i torba zamjenjuju uloge:

Objesio sam se o torbu.

Nosi me sa tržnice.

Između dva komada papira

zgužvao se zrak.

Dakako, uz naslovnu uputnicu na tradiciju zena, naš pjesnik ambijentira svoje tekstove u našu sredinu, opskrbljuje ih motivima i aluzijama koje će najprije ‘uhvatiti’ hrvatski čitatelj. Tako su u Zenzancije prispjeli Hektorovićev vrt, korijenski pravopis ili pak časopis Filozofska istraživanja.

Među povlaštene protagoniste zbirke nedvojbeno valja ubrojiti mrave. Pojavljuju se često, na različitim mjestima i u neočekivanim ulogama, pritom se aktualizira njihova simbolika marljivosti, predanosti i skladnog života u zajednici, dapače ta se simbolika zgodimice dopunjuje i novim naracijama. U pjesmi Mravi doznajemo uz ostalo da taj radišni stvor „voli teške stvari“, da „čita s teretom na leđima“, i to – ni manje ni više nego – Kafkine priče ili Deleuzea. Očito je riječ o dalekosežnoj napomeni iza koje stoji učen autor bogata čitateljskog iskustva i rafiniranih teorijskih uvida, autor koji svoj spoznajni teret želi lirski kriptirati. U nastavku knjige mravi najprije nose spomenuto golubovo krilo, potom se kolega mrav uzvere na staklo naočala Kirinova govornika i postaje njegov unutrašnji svijet („Kada ga sa stakla bez razmišljanja otpuhnem, pretrnem.“), da bismo potkraj knjige doznali da se na kuhinjskom stolu „u jajolikim kapima vode ogledaju mravi“ itd.

Važan motiv u knjizi je čitanje. Pjesnik mu se svako malo vraća kao činu koji otvara i zatvara svijet, koji hrani njegov pogled i imaginaciju, koji naposljetku omogućuje i onemogućuje pisanje. Osim mrava koji čitaju Kafkine priče i Deleuzea, Kirin ispisuje lirske naracije o ženi koja voli čitati debele romane (i koliko god debeli bili, uvijek joj budu prekratki), o pjesniku Pétéru Kántoru koji čita pjesmu o slikaru Eugèneu Boudinu, o djevojci koja čita u tramvaju ili pak o tome kako lirski subjekt ne uspijeva razdvojiti dvije stranice u novinama uvjeravajući se pritom da se svakodnevni užasi na tim stranicama tako skrivaju sami od sebe.

Velika tema knjige kojoj se naš pjesnik neprestano vraća jest poezija sama. Poput brojnih kolega i Kirin propituje temelje jezika kojim piše, karakter i prirodu motiva i prizora koje stvara te unikatnost lirskoga iskustva. Dakako na više mjesta iz različitih perspektiva ispisuje ritualne pohvale tom nepripitomljivom govoru. Najekstatičniju sadrži trostišni tekst Bolna tema poezije:

Istrgnuta stranica u knjizi poezije

više mi od bilo čega govori o poeziji.

O čemu govore preostale stranice?

Pjesnik se, kao i u većem dijelu knjige, i u tom zapisu čvrsto oslonio na strategiju paradoksa. Riječ je o iskazu koji je proturječan te ga je nužno tumačiti. Rekao bih da se zapravo radi o pjesmi u ljusci dosjetke, o dosjetci koja želi pobjeći od sebe, koja ne želi izazvati smijeh nego čuđenje i divljenje, koja obećava dubinu i puninu. Da bi se opravdalo to obećanje, aporiju na kojoj se tekst zasniva treba ispuniti značenjem i hermeneutički ju zagladiti. Taj je posao prepušten čitatelju. Što nam kaže Kirinov subjekt? Da o onome čega nema više zna nego o onome što je pred njim? On nam prividno govori da ne zna što je poezija. Zanemarimo li međutim prvu asocijaciju, postaje prilično izvjesno da nam poručuje baš suprotno, tj. da upravo on zna što je poezija, ali da je u pitanju znanje koje se ne može posredovati. Taj subjekt je poezijom obujmljen, uvučen u nju, ona mu pruža nijemi i neprenosivi užitak.  On ju nepogrešivo prepoznaje, ali to prepoznavanje ne može dijeliti jer je ono nedjeljivo. Sljedeće pitanje koje potiče pjesma moglo bi glasiti: Na temelju čega subjekt zna ili osjeća što je poezija? Odgovor je u pjesmi – na temelju manjka, praznog mjesta, istrgnute stranice u knjizi. Iako nije vidio stihove na toj stranici, subjekt je naime siguran da je ono istrgnuto istrgnuto s razlogom, da je upravo na toj stranici poezija dospjela do sebe, da baš ta stranica daje smisao i razlog postojanja onima koje su mu dostupne. Čitatelju preostaje vjerovati u intuiciju Kirinova subjekta da je ono što nije vidio i čega nema na koncu jedino važno, da se upravo zbog toga piše i čita.  Ta nam lirska minijatura sugerira da se o poeziji ne može govoriti, da ju nije moguće opisati, jedino ju se može naslućivati i vjerovati u njezinu moć. O njoj pritom najrječitije svjedoče šutnja, istrgnuta stranica u knjizi i ljubopitljivi namjernik koji je opazio da te stranice nema na svome mjestu. U biranom bi se društvu vjerojatno našlo mjesta i za nesvakidašnjega kradljivca. Tko zna što bi on rekao o istrgnutoj stranici, o tekstu na njoj i motivima krađe!? 

Riječ je o krajnjoj mistifikaciji poezije i njezinih učinaka, mistifikaciji koja se hrani proturječjem i antilogijom. Sličnim su hiperbolama pribjegavali mnogi znani i neznani pjesnici i mislioci. Spomenut ću aforističke pohvale poeziji samo dvojice autora bitno različitih iskustava i preokupacija – španjolskog pjesnika Federica Garcíe Lorce i francuskog filozofa Oliviera Caudreliera. Prvi je kazao: „Sve stvari imaju svoju tajnu, a poezija je tajna svih stvari.“ A drugi: „Filozofija je kći poezije. Ne pitajte tko joj je otac.“

Nova zbirka Miroslava Kirina rijedak je primjer istinske lirske ekonomije i elegancije. Ukoričeni su tekstovi ritmični, kompozicijski zaokruženi, razložno i umješno segmentirani u stihove. Oni nalikuju svojevrsnim lirskim parabolama koje se usredotočuju na malo, neznatno i obično, a obećavaju dalekosežne poruke i temeljne spoznaje o svijetu i čovjeku. Kažem obećavaju, jer čitatelj te poruke i spoznaje treba sam stvoriti, tj. zavrijediti ih predanim radom na tekstu, njegovim viševrsnim gonetanjem i iskušavanjem. Ako bih trebao s pet riječi naznačiti svoje iskustvo čitanja Zenzancija, odlučio bih se za riječi detalj, mistika, mistifikacija, ozbiljnost i zen. Ili tako nekako. Nikako ne bih upotrijebio riječ zezancija. Njezine konotacije ne prepoznajem ni u semantici ni u tehnici Kirinovih pjesama. Drugim riječima naslov knjige upućivao me na put koji nisam našao. Prije čitanja pretpostavio sam da će se udio zezancije u Zenzancijama možda realizirati kao: otvorena dosjetka, vic, samodovoljan geg, neobvezan usputan govor koji stvara dobro raspoloženje. Sve je to ili izostalo ili se skrilo na razini s kojom nisam uspostavio kontakt. No, nije mi žao. Knjiga mi je ponudila više nego što je naslov obećavao. Zar to nije jedna od boljih obmana koja se čitatelju može dogoditi!?