Lažni Nabokov na kokainu

Prva minuta – osjećam lagani dodir oko vrata.

Dodir je sve topliji, širi se tijelom. U sljedećoj minuti me ispod prsne kosti zapljuskuje hladni val, nakon čega moje misli postaju neobično jasne a radna sposobnost iznimna. Nestaje svaki neugodan osjećaj. Duhovna snaga čovjeka doseže svoj vrhunac.

Mihail Bulgakov, Morfij

Kokain je vrag u bočici – tvrdio je nesretni doktor Poljakov u kultnoj pripovijetci Morfij Mihaila Bulgakova, nakon što je kokainom pokušao nadomjestiti morfij: „Odmah nakon ubrizgavanja (...) nastupa stanje apsolutnoga spokoja koje ubrzo prelazi u oduševljenje i blaženstvo. To traje tek minutu-dvije. Zatim sve iščezava u nepovrat. Nastupa bol, užas, tama“. Upravo je taj polagani pad u bezdan zabilježio i Vadim Maslennikov – glavni junak Romana s kokainom u izdanju izdavačke kuće Disput i prijevodu Irene Lukšić: „Tijelo se tromo opuštalo, u ljutitom očaju od neizrecive tuge koja se pojavila tko zna otkud, čiji su se nokti urezivali u dlanove, a pamćenje je kao kod mučnine odbacivalo sve, i ja sam gledao, nisam mogao ne gledati te vizije srama“.

Nisu narkotici jedino obilježje koje je zajedničko spomenutim književnim djelima, no prije razotkrivanja veze koja među njima postoji nužan je povratak u sada već daleku 1934. godinu. Tri su se značajne koincidencije tada odigrale.

Izd. Disput, Zagreb 2013.

Na Prvome kongresu Saveza sovjetskih pisaca socijalizam je konstituiran kao jedina moguća književna estetika i vrhunaravna umjetnička doktrina; iste je godine španjolski teoretičar Federico de Onis u Antologiji španjolske i latinoameričke poezije među prvima uporabio termin postmodernizam, a u pariškome časopisu ruske emigracije Čisla izašao je Roman s kokainom (izvorno Povest’ s kokainom, tj. Pripovijest s kokainom) – djelo koje u jeku socrealističke propagande donosi gotovo postmodernističku ispovijest mladića narkomana. Umjesto traženih socrealističkih postulata, kao što su jasnoća, heroizam, optimizam, nada i svrhovitost, Roman s kokainom već u naslovu koketira sa „zabranjenim“ i unosi u svoju pripovjednu maniru filozofičnost, razlomljenost i jezičnu hiperboličnost, a problemu seksualnosti, ovisnosti i ljubavi pristupa fiziološki, pa čak i nihilistički. Iako prevoditeljica Irena Lukšić u izvrsnom pogovoru tvrdi kako je Roman s kokainom mogao postati jedan od stupova postmodernističke poetike (da je kojim slučajem napisan 1970-ih godina), čini mi se da je posrijedi sretan spoj realističko-filozofske tradicije u maniri Dostojevskoga s modernističko-postmodernističkim elementima. Dvije su tzv. postmodernističke dimenzije romana: jedna se odnosi na otvorenu i skrivenu mrežu intertekstualnih aluzija, a druga na skrivenoga autora.

Irena Lukšić, prevoditeljica romana / Snimio Mirko Cvjetko

Naime Roman s kokainom potpisuje izmišljeno ime, točnije autor pod pseudonimom – što za rusku književnosti i nije neka novost (dovoljno je spomenuti Andreja Beloga ili Maksima Gorkoga), no ono po čemu je poseban jest činjenica da je pitanje autorstva razriješeno tek 1997. godine! Irena Lukšić u pogovoru romana donosi svaku etapu te nevjerojatne detektivske potjere za identitetom autora, skrivenoga iza pseudonima Mihail Agejev. Tjeralica za „stvarnim“ autorom Romana s kokainom aktualizirala se i intenzivirala 1980-ih godina, kada se na popisu mogućih autora romana našao Vladimir Nabokov (koji se svojedobno koristio pseudonimom Sirin). „Od svih je emigrantskih pisaca samo Sirin-Nabokov dosegnuo slično majstorstvo, a Roman s kokainom po svojoj strukturi podsjeća na cijeli niz Nabokovljevih romana iz 1930-ih, ali i kasnijih godina (…) Nadajmo se da će već sutra postati jasno da je posrijedi deveti po redu roman jednoga od najvirtuoznijih i najjezivijih pisaca 20. stoljeća“ – pisalo je u novinama Vestnik RHD 1986. Književni teoretičari M. Sorokina i G. Superfin su 1996. javnosti predočili čvrste dokaze zahvaljujući kojima su Nabokova izbrisali s popisa potencijalnih kandidata te ubacili novo ime. Serkov je 1997. objavio pisma u kojima se spominje priča o Vadimu Maslennikovu, kraj čijega je tijela pronađena bočica s natpisom 1 gr. Cocain hydrohlor. Autor tih pisama bio je neobičan Rus burnoga života, profesor njemačkoga jezika na Pedagoškome fakultetu u Jerevanu, gdje je preminuo 1973. Ime mu je bilo Mark Levi te je upravo on autor koji se skrivao iza pseudonima Mihail Agejev.

Roman s kokainom pisan je u dnevničkoj formi koju krasi četverodijelna kompozicija; dnevnik kronološki bilježi duhovni, moralni i fizički rasap glavnoga junaka – Vadima Maslennika – od gimnazijskih dana (u prvome poglavlju naslovljenom Gimnazija) preko kokainskoga ludila (treće poglavlje Kokain) do neminovne smrti (u posljednjemu poglavlju Misli, koje ima ulogu svojevrsnoga epiloga). Da posrijedi nije tek roman o kokainu dokazuje drugo poglavlje, aluzivno naslovljeno Sonja. Međutim nije samo otvoreno intertekstualno evociranje Sonje Marmeladove iz romana Zločin i kazna – točnije dekonstrukcija tipično ruske heroine, svetice i prostitutke, čija čistoća srca spašava junaka od njega samoga – jedina poveznica s Dostojevskim. Dmitrij Merežkovski je još 1934. oduševljeno pohvalio živ i slikovit jezik koji istovremeno podsjeća na Bunina i na Sirina (tj. Nabokova), ali je također ustvrdio da se njegova „nutrina“ (točnije, filozofska potka i način obrade teme) udaljava od spomenutih autora i približava naslijeđu Fjodora Dostojevskoga. Poznati kulturolog i stručnjak za rusku emigrantsku književnost Vladimir Vejdle mu je pak zamjerio jezičnu nezgrapnost (točnije, jezične defekte), ali je apostrofirao neobičnu, gotovo magnetsku privlačnost romana, koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kritika je Roman s kokainom uglavnom povezivala s romanom Mladić (Podrostok, 1875) Dostojevskoga, u fokusu kojega je problem formiranja ličnosti kroz turgenjevljevsku dihotomiju očeva i djece, no utjecaj Dostojevskoga je kudikamo dublji (sukob dobra i zla kao moralne i duhovne kategorije; nemogućnost emocionalnoga sazrijevanja; grad kao arena vječitih klasnih diskriminacija; motiv poniženoga i uvrijeđenoga dostojanstva i sl.). Stoga ni najmanje ne čudi što je Merežkovski ustanovio da je Agejev (tj. Levi) Dostojevski 20. stoljeća, točnije Dostojevski 1930-ih godina.

Suvremena kritika Roman s kokainom vrlo često dovodi u vezu s Marcelom Proustom i Jeromeom Salingerom, čime se vjerojatno želi naglasiti bliskost s temom adolescencije, odnosno odrastanja. Međutim zanimljivo je to što nitko nije uočio mnogo bližu, rusku vezu, koja se gotovo sama od sebe nameće. Svega nekoliko godina prije no što će 1934. u emigraciji biti objavljen Roman s kokainom, 1927. u Rusiji izlazi pripovijetka kakva u 1930-ima nikada ne bi mogla biti objavljena. Riječ je, dakako, o Bulgakovljevome Morfiju, koji već u naslovu eksplicitno najavljuje temu djela – baš kao što je to učinio Agejev. Ni u Bulgakovljevu ni u Agejevljevu slučaju ovisnost nije jedina tema, unatoč tomu što je ključna, centralna. Sporedna no važna tema koja se suptilno provlači u Morfiju i Romanu s kokainom jest odrastanje u posebnim društvenim okolnostima. Bulgakovljev Poljakov je mlad i neiskusan liječnik, tek diplomirani student, čije dnevničke bilješke nastaju znakovite 1918. u ruskoj zabiti, ali i u samome epicentru revolucionarnih zbivanja koja su potresla zemlju – u turobnoj i razorenoj, ratom opustošenoj Moskvi. I Poljakov i Maslennikov dijele istu sudbinu, izvjesnu već od prvih stranica – smrt. Agejevljev Vadim nije okončao fakultet; u njegovim je bilješkama predočena životna putanja koja započinje u gimnazijskim danima (1914) i završava u prvim studentskim godinama (1919). Budući da je Vadim fokalizator Agejevljeva romana, iznimno je važna priroda njegovih bilježaka, tj. izbor događaja koje stavlja u žarište svoga pripovijedanja. To su pretežno intimna internalizirana zapažanja koja govore o nemogućnosti prihvaćanja svijeta, o tvrdoglavoj otuđenosti glavnoga junaka. Budući da ona dostiže svoj vrhunac u narkomanskome deliriju, stječe se dojam da su opijati tek narativni manevar koji će junakov usađeni nihilizam samo vinuti do neslućenih visina prije neminovnoga pada. Ali kronologija Vadimove propasti nije lišena društveno-političkih zapažanja i komentara. Štoviše, upravo jednim takvim komentarom roman započinje i završava. U gimnazijskim bilješkama Vadima Maslennikova kroz potrete četiriju mladića-gimnazijalca Agejev je podario četiri tipa intelektualaca u dorevolucionarnoj Rusiji. Samo će se jedan od njih proslaviti u Rusiji 1919, a to je Burkevic – utjelovljenje novoga socijalističkoga čovjeka. Upravo je njemu posvećen epigraf romana – Burkevic je odbio. Istim riječima roman i završava, uz pojašnjenje da je Maslennikovljev život ovisio o dobroj volji jedne visokopozicionirane osobe koja je rukovodila bolnicom i zaprimanjem bolesnika. Taj je pretpostavljeni – sad je već posve jasno – bio upravo Burkevic.