Zanijekati se pred prošlošću

Kada autor prikaza pripada istoj generaciji kao i priređivač izdanja, a lati se prikazivanja knjige koje sadržaj čita s osobnom naklonošću, panegirička nota potkrada se lakše i češće nego što bi itko želio priznati. No čitatelj koji je prošle godine imao priliku naići na knjigu Camilla Boita iz Disputove biblioteke Četvrti zid, priređivača i urednika Marka Špikića, razumjet će osnovni ton ovoga članka.

Marko Špikić pripada naraštaju hrvatskih povjesničara umjetnosti koji se prihvatio zahtjevne zadaće nadoknađivanja. Od razdoblja studija (nezahvalnih) ranih 1990-ih do danas, taj je naraštaj osvijestio nedostatke u vlastitim kutijama za stručni alat i počeo ih je revno popunjavati. Govorimo li o izborima tekstova, Špikića već svrstavamo u prekaljene majstore priređivačko-uredničkoga zanata. Upravo je on za antologiju Anatomija povijesnoga spomenika (IPU, Zagreb, 2006) odabrao tekst Restauriranja u arhitekturi Camilla Boita (1836–1914), čije je djelo u nas donedavno ostalo gotovo nepoznato.

Camillo Boito

Špikićevo uvodno poglavlje tumačenje je iskusna predavača, temeljita istraživača i koncizna pisca, koji čitanje izvornih tekstova želi upotpuniti tako da preduhitri svako pitanje ili nedoumicu. Jednako kao i uvod, priređivačeve su bilješke uz izvorne tekstove u ovoj knjizi instrumentarij od iznimne važnosti za svakog čitatelja, a osobito za studente povijesti umjetnosti.

Boito je sredinom 1850-ih dovršio studij u Veneciji, a njegovom je publicističkom, historiografskom i kreativnom djelovanju prethodilo proučavanje srednjovjekovnih spomenika Toskane i Rima. Prve su mu studije objavljene u doba krize kulta antičkih spomenika i početka potrage za talijanskim nacionalnim identitetom u arhitekturi. Sve do 1908, Boito je predavao na Akademiji Brera u Milanu, naslijedivši katedru za arhitekturu Friedricha von Schmidta. Osim pedagoškom radu, posvetio se praktičnome projektiranju, a njegova je intervencija na jugozapadnim gradskim vratima (Porta Ticinese) iz 1861–65, prva u nizu intervencija na važnim povijesnim građevinama, izvedena u duhu stilskog restauriranja. Boito je, naime, isprva zastupao Viollet-le-Ducovu definiciju prema kojoj restauriranje treba vratiti građevinu u stanje prvobitne cjelovitosti, istodobno šireći postulate svoga mletačkog mentora Pietra Selvatica.

U korist čitateljeva razumijevanja Boitove teorije konzerviranja Špikić pojavu njegovih spisa postavlja u povijesni, politički i kulturni kontekst, komentirajući reforme restauratorskih principa, odnosno promjenu pristupa antičkim spomenicima Rima kao predmetima višestoljetna afirmirana kulta. Deset Boitovih tekstova ovoga izbora bilježi mijene u poimanju restauratorskoga zanata koje su se zbile u drugoj polovici 19. stoljeća. U njima se, piše Špikić, zapaža preobrazba individualne i kolektivne percepcije baštine u kontekstu političkih promjena u Italiji. Od kraja osmoga desetljeća među Boitovim su se recima pojavile i spoznaje vlastitih zabluda.

Izd. Disput, Zagreb, 2013.

Prvi izabrani tekst dio je Boitova pisanog opusa koji se bavi problematikom odnosa starog i novog. Rujna 1861. dvadesetpetogodišnji arhitekt podnosi Izvješće Općinskom vijeću o restauriranju Tičinskih vrata u Milanu, zapisujući kako: „nijedno istraživanje, koliko god se činilo sporednim ili neznatnim, nije bez pouka i koristi“. Njegove su tadašnje zamjedbe, napominje priređivač, „zanimljiv pokazatelj uvjerenja da stilsko restauriranje ne služi održavanju već uskrsnuću“. Vođen tipičnim izrazom duha vremena, uključujući miješanje (restauratorske) vrijednosti noviteta i (konzervatorske) starosne vrijednosti, Boito kreće putem koji završava 1884. javnim priznanjem revizije vlastitih stajališta.

U raspravama o gradnji, o nacionalnoj komponenti crkvene arhitekture, ili pišući o vlastitoj percepciji ruševina (između Johna Ruskina i Aloisa Riegla), Boito se pokazuje kao angažiran i kompetentan pisac koji se upušta u oštru kritiku eklektične nerazumnosti romantičara. Njegovo je stoljeće, piše, zapala neobična slava da uopće nema arhitekturu, a najraskošnija suvremena djela, makar lijepa i velebna, u budućnosti neće biti dostojni predstavnici svoga vremena.

Prijelomni tekst koji svjedoči o „kolebanju između nacionalnog ponosa i bojazni da je stilskim restauriranjem talijanskih stručnjaka na spomeniku načinjena velika šteta s nesagledivim posljedicama“, Boito je objavio 1879, dajući mu naslov Restauriranje Svetog Marka. Nakon komentara englesko-talijanskih polemika i sporova oko stilskog restauriranja crkve, Boito progovara o potrebi usavršavanja restauratorske prakse uz osvrt na probleme u sastavu i financiranju povjerenstava za očuvanje talijanskih umjetničkih spomenika i starina.

Drugi dio antologije donosi ključne tekstove o načelima konzerviranja i restauriranja objavljene između 1883. i 1886. Tada Boito nastavlja raspravljati o problemima održavanja i preoblikovanja spomenika, čime u kratkom razdoblju uspijeva potaknuti talijanske arhitekte na dogovor o novim načelima tretiranja povijesnih građevina. Treći kongres talijanskih inženjera i arhitekata u Rimu 1883, zaključen donošenjem Načela restauriranja u sedam točaka, važna je prekretnica u razvoju Boitove teorije. Riječ je, komentira Špikić, o njegovoj konverziji iz kruga stilskih restauratora u krug zagovornika raspoznatljivoga konzervatorskog održavanja koja je izazvala strukovnu reakciju. Boitovi tekstovi stoga se drže ishodištem teorijskih pogleda na restauriranje Gustava Giovannonija i njegova naraštaja.

U predavanju održanu u povodu Opće talijanske izložbe 1884, Boito piše kako je: „obveza svake javne vlasti, svake pokrajine, općine, udruge i svakog čovjeka koji nije neznalica i podlac skrbiti se da lijepa stara djela ljudskoga duha ostanu dugo očuvana kako bi im se svijet divio“. Jedno je konzervirati, nastavlja, a drugo restaurirati: jedno je vrlo često oprečno drugome, a dok su konzervatori „potrebni i zaslužni ljudi“, restauratori su „gotovo uvijek suvišni i opasni“. U tim se rečenicama, bilježi Špikić, nalazi bit problema u razumijevanju zaštite kulturne baštine na kraju 19. stoljeća u Europi koje je dovelo do krilatice „konzervirati, a ne restaurirati“ što je prevladala u zemljama njemačkoga govornog područja. Boito se, govoreći o odgovornosti restauratora, pribojava i ambicije znalca i ambicije neznalice. Kod slikarskog restauriranja, smatra, potrebno se zaustaviti na minimalnim intervencijama. Za kiparstvo općenito vrijedi pravilo – bez restauriranja, dok o restauriranjima u arhitekturi zaključuje kako: „treba činiti nemoguće, treba činiti čuda kako bi se spomeniku sačuvao njegov stari umjetnički i slikovit izgled“. Ako su nadopune prijeko potrebne a dodaci neizbježni, treba biti očito: „da nisu djela starine, već djela današnjice“.

Kao sposoban polemičar i vješt pisac, Boito već iduće godine u tekstu Naši stari spomenici. Potreba za zakonom o njihovu očuvanju, predlaže definiranje spomeničkih regija s osam ureda arhitektonskog nadzorništva. Oni bi se, piše, trebali baviti sastavljanjem kataloga spomenika i umjetničkih predmeta za koje država preuzima obvezu očuvanja. Boitova idealna slika podrazumijeva suradnju nadzornika s akademijama i institutima za lijepu umjetnost, sveučilišnim profesorima, arheološkim društvima i srodnim institucijama. Kad 1885. piše o potrebi da društvo zakonom obvezuje vlasnika kako bi djelo duha očuvao netaknutim, odnosno, o pravu zajednice naspram privatnog interesa pri zaštititi spomenika, Boito osigurava svoj utjecaj na nastanak prve međunarodne povelje o zaštiti kulturne baštine (Atenska povelja, 1931).

U posljednjem tekstu izbora, objavljenog 1886. pod naslovom Naši stari spomenici. Konzervirati ili restaurirati?, Boito se ograđuje od Viollet-le-Duca i njegove „romantične teorije restauriranja“. Loše izvedeno restauriranje njemu je milije od dobro izvedenoga: prvo mu „zahvaljujući blaženom neznanju“ dopušta jasno razlikovati stari dio od modernoga, dok mu drugo „zadivljujućom učenošću i domišljatošću“, čineći da novo izgleda kao staro, proučavanje spomenika pretvara u veoma neugodan napor. Za Boita spomenik je knjiga koju želi čitati bez kraćenja, dodataka ili preradbi, posve siguran da je sve u njoj napisano izišlo iz autorova pera ili stila. Zatim zaključuje: „Dobro restauriranje možemo nazvati nijekanjem sebe pred prošlošću. Što se današnji umjetnik dublje pokloni, klekne, unizi pred spomenikom, tim bolje obavlja svoju dužnost.“

Već se Gustavo Giovannoni prihvatio elaboriranja Boitovih koncepata, no sve do 1964. i donošenja Mletačke povelje o njegovu djelu nije bilo otvorene rasprave. Kada je riječ o recepciji Boitova djela u Hrvatskoj, prikaz njegovih načela dao je 1983. Tomislav Marasović. Ipak, tek je Špikićev izbor Boitovih tekstova s kritičkim komentarima gotovo opsega knjige u knjizi izdanje koje osigurava budućnost novoga žanra. Historija konzerviranja, okrenuta arhivskim izvorima i objavljenim izvornim spisima, ulazi u četvrto desetljeće svoga razvoja sa svake pohvale vrijednim uzdanicama.