Veličina hrvatskoga glumišta

U povodu Svjetskog danu kazališta (27. ožujka) u foyeru HNK-a izvedena je predstava Geste i grimase Špire Guberine (monodrama s pjevanjem i lajanjem) autorice Marijane Nola prema tekstovima Franza Kafke i Ranka Marinkovića u režiji Paola Tišljarića. Bio je idejno dobar potez da središnja nacionalna kazališna kuća, osim Svjetskoga dana kazališta, obilježi i šezdeset godina umjetničkog djelovanja jednog od naših glumačkih velikana i svojega dugogodišnjeg člana ansambla.

Predstava je već bila premijerno izvedena u Centru za kulturu Trešnjevka 20. ožujka, u produkciji Malog hrvatskog teatra Kiklop, koji je Špiro Guberina osnovao još 1997, namjeravajući pokrenuti novu scenu, kao maleni kazališni obrt, još onda započevši s programom koji je autoironično naslovio Majmunska posla. Nimalo slučajno. I ova je izvedba prožeta preispitivanjem i traganjem za smislom, odnosno opravdavanjem glumačkoga poziva i traženja razloga da se u zvanju glumca, komičara, ne nose u sebi samo mrtve mumije malih majmuna, nego nešto i od one pređe od koje satkani su snovi, da parafraziramo Dalibora Foretića iz teksta objavljena u Vijencu u povodu otvaranja Kiklopa iz 1997, koji prenosi programska knjižica.

Ime tada otvorena kazališta višestruko je povezano sa Špirinom glumačkom karijerom, kao i s predstavom o kojoj je ovdje riječ, Geste i grimase. Naslov dakako pripada Ranku Marinkoviću, čiji je Guberina bio omiljeni đak, ali i tip glumca čiji je senzibilitet dijelio, s obzirom na specifičnu vrstu melankolije „tužnog klaunskog pogleda“ koja se provlači Marinkovićevim djelima. A i svaki pravi komičar zaista u sebi nosi tugu i melankoliju. Zato je i ova predstava, osim što je obljetnica 60 godina umjetničkog rada Špire Guberine, posvećena Ranku Marinkoviću i 101. obljetnici njegova rođenja.

Okvirna ideja „obračuna sa svojim krotiteljima“, odnosno redateljima, kako je autor duhovito naziva, provučena je kroz dramaturšku okosnicu Kafkine pripovijetke Izvještaj jednoj akademiji te kroz neke elemente iz Marinkovićevih djela. Autorica teksta, vjerojatno po Guberininoj zamisli, jest Marijana Nola. S obzirom na osnovnu ideju, jasno je zašto je takav okvir odabran, i potpuno je legitiman, no razrada, kako dramaturška tako ni scenska, nije dobro provedena. Prvi dio u kojemu Špiro Guberina čita tekst u obliku izvještaja akademiji statičan je, dok je drugi u kojem se prisjeća rada s redateljima koji su mu obilježili karijeru mnogo uspješniji. Predstava stoga nije proporcionalna ni dosljedna, nema scenskoga ritma. Tekst i dramaturgija osnovni su problem, na koji se nadovezuje režija koja bi s nekim radikalnim zahvatima mogla popraviti nedostatke, no to se nije dogodilo. Monodramska forma, gdje je Špiro Krele (jedan od likova u zagrebačkom HNK-u iz Marinkovićeva Kiklopa u režiji Koste Spaića), pojačana je solo pjevačicom Ivom Mihelić, koje je pojava efektna i režijski dobro zamišljena, iako, osim što je Krelina pomagačica, nije posve jasno zbog čega se pojavljuje.

Režiju potpisuje mladi Paolo Tišljarić i uspješno je izveo neke dionice, no predstava je trebala biti pomnije i jasnije razrađena da bi sve ono što naknadno shvaćamo da je htjela prenijeti zaista scenski zaživjelo. Šteta što je tako, pogotovo jer Špiro Guberina ima što reći i odglumiti, i u ovakvoj je izvedbi pokazao sve ono zbog čega slavi svoj jubilej; također zato jer su neki retrospektivni elementi prisjećanja bili jako zanimljivi, a i zato jer je ideja zagrebačkoga HNK-a da njegovom obljetnicom obilježi Svjetski dan kazališta zaista lijepa gesta.