Tražeći savršenu ljubav

Rođen kao Adam Spiegel u Marylandu 1969, scenarist i redatelj Spike Jonze neosporno je jedan od najzanimljivijih i najosebujnijih filmaša današnjice, koji je tijekom dosadašnje karijere duge više od dva desetljeća režirao samo četiri dugometražna igrana filma. Zabljesnuo je već debitantskim igranim naslovom Biti John Malkovich iz 1999, na scenariju Charlieja Kaufmana temeljenoj bizarnoj i pomaknutoj priči o bezuspješnom lutkaru Craigu, otuđenu od supruge. Surađujući s Kaufmanom, Jonze je prije točno petnaest godina jasno definirao svoje tematske, a izborom redatelja dobrano i stilske preokupacije. Djelo prividne tematske i motivske zbrkanosti, u kojem je prema mišljenju dijela kritike bilo nemoguće odrediti o čemu je točno riječ, Jonzeu i Kaufmanu omogućilo je gomilanje niza intrigantnih motiva.

Joaquin Phoenix sjajno je utjelovio nesigurnog i usamljenog junaka

Dakako, najočitiji su motivi zamjene i nestalnosti identiteta, odnosno zaposjedanja tuđega tijela, pri čemu izbor zanimanja lutkara i glumca kojima se protagonisti bave ima jasno semantičko opravdanje, jer riječ je o ljudima koji svakodnevno uzimaju tuđe identitete i igraju se njima. U iznimnom značenjskom bogatstvu filma valja izdvojiti i motive lažnosti predodžbi o sjaju filmskih zvijezda, o brisanju granice između zbilje i fikcije, o etičkim aspektima motiviranosti postupaka protagonista te naposljetku i o autoironičnom potkopavanju vlastitog glumačkog i ljudskog imidža Johna Malkovicha.

Ako navedeno nadopunimo prividno režijski slabim i nesvrhovitim povezivanjem realističnih i fantastičnih dionica te mjestimice parodičnim tonom, postaju razvidne iznimno ambiciozne nakane te metafikcijsko, filozofsko, moralističko i metafilmsko poigravanje kojima je Jonze naglašeno sklon. Od četiri nominacije za Oscar nagrađena onim za najbolju sporednu mušku ulogu, te ovjenčana Srebrnim medvjedom za režiju i Zlatnim globusom u kategorijama najuspjelije sporedne muške i ženske uloge, humorna egzistencijalna drama Adaptacija druga je i zasad posljednja Jonzeova suradnja s Kaufmanom. Opet je riječ o ambicioznoj, pomalo bizarnoj i vrlo uspjeloj postmodernističkoj igrariji koja se spretno poigrava naracijom, vješto miješa zbilju i fikciju te autobiografske detalje scenarista Kaufmana efektno križa s metafilmskim i metatekstualnim elementima. U kontekstu dosad navedena, pustolovna fantasy-drama U kraljevstvu divljih stvorenja i u tematskom i u izvedbenom smislu autorov je korak unatrag, ponajviše jer u narativno sporoj priči u kojoj je realizam isprepleten s računalnom i lutkarskom animacijom s indie-rock-glazbom u pozadini, izostaje očekivani efekt magičnosti i neobičnosti.

Četiri godine nakon Divljih stvorenja... pred nama je novi Jonzeov projekt, fantastična psihološka romantična drama Ona za čiji je scenarij autor nagrađen Oscarom i Zlatnim globusom. U središtu zbivanja opet je za redatelja tipičnim nesigurnostima, dvojbama i strahovima obilježen protagonist, osamljeni i povučeni Theodore Twombly u sjajnoj interpretaciji za takav tip uloga kao stvorena Joaquina Phoenixa. On je iznimno vješt u poslu, pisanju intimnih pisama za muške i ženske klijente koji ne znaju kako bi voljenima izrazili osjećaje i misli, a takav je ponajviše zbog toga što posjeduje određene ženske karakterne osobine, kako će mu tijekom filma reći susjeda i najbolja prijateljica Amy (primjereno suzdržana i vrlo uvjerljiva Amy Adams), dizajnerica računalnih igrica koja priprema dokumentarac o svom ocu i odnosu s njim.

Theodore je dobrodušan momak iza kojeg je propali brak s privlačnom Catherine (Rooney Mara), koji živi u luksuznom ostakljenom stanu u kojem slobodno vrijeme ponajviše provodi u telefonskom seksu i igranju 3D-holografske računalne igrice koja nekim vulgarnijim dizajnerskim detaljima asocira na kultnu animiranu seriju South Park. Theodoreu nedostaje smisao za aktivniju komunikaciju, zbog čega je dobrim dijelom propao njegov brak, iako se ni njemu ni Catherine zbog još snažnih osjećaja ne žuri potpisati dokumente za razvod. Kad jednoga dana ugleda reklamu za OSI, inovativni računalni sustav za kreiranje umjetnih inteligencija, on ga odluči iskušati, a nakon jednog pitanja o njegovu karakteru i drugog o odnosu s majkom, što je detalj kroz koji Jonze intrigantno provlači edipovske i frojdovske motive, kao partnerica biva mu pridodana virtualna djevojka koja si smjesta odabere ime Samantha (izvrsna glasovna uloga Scarlett Johansson). Samantha posjeduje senzibilnu i suptilnu osobnost, ona Theodorea u potpunosti razumije i neopisivo je „kompatibilna“ s njim, gotovo do razine da mu je sposobna čitati misli i predvidjeti reakcije.  Samantha se isprva pokazuje kao savršena žena, uvijek na raspolaganju Theodoreu te mu spremna biti sve što treba, od brižne savjetnice i ramena za plakanje, a on je sklon plakanju, do stvaranja iznimno intenzivna mentalnog seksualnog iskustva. Kad mu Samantha organizira spoj na slijepo s vrlo privlačnom djevojkom (Olivia Wilde), s kojom se on naizgled odlično slaže, Theodore će se prepasti i povući kad njihov odnos iste večeri počne postajati stvarniji i konkretniji.

Već u tom trenutku postaje jasno da njemu stvarna žena s iznijansiranim karakterom te određenim očekivanjima i potrebama nije potrebna, štoviše sasvim mu je suvišna pored savršene Samanthe s kojom idealno i isprva onoliko koliko mu odgovara komunicira mobitelom i za koju se čini da joj je jedini nedostatak to što ne posjeduje tijelo. No on ne razumije da je upravo Samanthina bestjelesnost i nestvarnost ono što ju čini idealnom za njega, baš kao i za tisuće i pretpostavljivo desetke tisuća drugih, podjednako osamljenih, otuđenih i nesretnih ljudi koji su kupili svoje OSI-jeve.

„Ona nije savršena, ona je odvjetnica“, riječi su kojima Theodoreu njegov kolega Pratt predstavi svoju novu djevojku, stvarnu osobu s kojom će ubrzo protagonist krenuti na zajednički odmor „učetvero“, sa Samanthom kao četvrtom osobom. Baš kao u Biti John Malkovich i u Adaptaciji, Jonze se i ovdje bavi omiljenim temama, od varljivosti i labilnosti identiteta preko preuzimanja tuđega tijela do ukidanja granice između realnog i nerealnog. Kad Samantha iz razloga koje gledatelj za razliku od Theodorea u tim trenucima dosta jasno naslućuje odluči kao svoje formalno tijelo iskoristiti mladu i atraktivnu Isabellu, djevojku koja u svemu pa i u mogućem seksu s protagonistom pristane sudjelovati zbog oduševljenja njihovom naizgled savršenom vezom, ta će veza početi pucati. Dijelom iz razloga što konkretna Isabella ne odgovara Theodoreovoj imaginaciji Samanthe, a dijelom zbog spomenute protagonistove asocijalnosti, odnosno zbog nepostojanja njegove potrebe za konkretnom, tjelesnom ženom. Tijekom čitavog filma autor se izborom iznimno privlačne Scarlett Johansson za ulogu Samanthe inteligentno poigrava (muškim) gledateljima, koje na određenoj razini uvlači u film i pretvara u njegove sudionike. Naime, za razliku od fiktivnog filmskog lika Theodorea koji kao takav slušajući Samanthin glas pred sobom nema određenu i svima poznatu žensku osobu, gledatelj uz senzualan Samanthin vokal neizbježno vezuje lik putene glumice te je u dobrom broju sekvenci sposoban vidjeti se na protagonistovu mjestu.

Fantastični i u konačnici distopijski svijet Jonzeova filma formalno je sasvim nerealan, i na idejnoj i na izvedbenoj razini, no to ga zahvaljujući autorovu scenarističkom i redateljskom umijeću u unutarfilmskom smislu ne čini nimalo nestvarnim ni artificijelnim, dapače. Filmski Los Angeles ne odgovara uobičajenim predodžbama o tom megalopolisu, on se baš kao i dizajn interijera ureda i stanova te kao središnja tema ljubavi doima svevremenim i univerzalnim, istovremeno stvarnim i virtualnim, kakvi su i likovi, ne samo Samantha nego i Amy i Theodore. Dojmljiva Ona dosad je najzreliji, najslojevitiji i najuspjeliji film Spikea Jonzea.