Traganje za smislom

Najnovija znanstvena knjiga Pavla Pavličića može se, kako upućuje sâm njezin naslov, opisati kao uspješan spoj dviju analitičkih perspektiva – hermeneutičke i književnopovijesne. Interpretacijama sedam alegorijskih romana, koji se danas bez dvojbe mogu uvrstiti u vrhunske primjere hrvatske književnosti 20. stoljeća, autor pruža specifičan i inovativan presjek hrvatskoga kasnog modernizma.

Polazeći od temeljne definicije alegorije kao stilske figure koja podrazumijeva supostojanje doslovne/konkretne i prenesene/apstraktne razine značenja, Pavličić joj pristupa i kao književnopovijesnoj pojavi, čija se učestalost, kao i oblici i načini uporabe, mijenjaju u različitim epohama i razdobljima. Razdoblje koje je u ovome slučaju u središtu pozornosti – kasni modernizam – pripada u jedno od onih koja su alegoriji bila izrazito sklona te ona dapače uključuje mnoga od njegovih najvrednijih ostvarenja.

Ta joj činjenica nedvojbeno daje osobitu važnost u poetičkim okvirima razdoblja, ali i u njegovu širem, svjetonazorskom kontekstu, unutar kojega autor isprva i objašnjava njezinu pojavu i popularnost. Navodeći kao kontrastni primjer srednjovjekovnu i renesansnu alegoriju, koje su počivale na „stabilnoj i zakonitoj slici svijeta“, njezinu modernu inačicu tako opisuje kao važan izraz modernoga „duha vremena“, u kojemu je takva slika svijeta nepovratno narušena i zamijenjena sviješću o njegovoj fragmentarnosti, skepticizmom te spoznajnim i moralnim relativizmom. Tematizirajući i problematizirajući takve spoznaje i stajališta putem alegorije, moderna je književnost nastojala donekle preuzeti ulogu znanosti, religije i filozofije, a time i posljednji put ostvariti svoju vjeru u vlastito osobito poslanje, odnosno svoju težnju za sveobuhvatnim tumačenjem i mijenjanjem svijeta. Razdoblje dominacije alegorije konkretno, naime, obuhvaća njezinu posljednju etapu – 1950-e i 1960-e, pa se i njegov kraj znakovito poklapa s krajem sama modernizma, tj. s početkom postmodernizma potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih.

Pavličić modernu alegoriju uvodno kontekstualizira u svjetskim okvirima, navodeći niz reprezentativnih predstavnika poput Alberta Camusa, Ernesta Hemingwaya, Williama Goldinga, Georgea Orwella, Samuela Becketta, Güntera Grassa, Arthura Millera i Itala Calvina. Budući da ovom prigodom ponajprije želi uspostaviti i analizirati njezin romaneskni model, posebice izdvaja tri teksta kao ogledne primjere za ilustraciju njegovih ključnih značajki – Camusovu Kugu, Hemingwayev roman Starac i more te Goldingova Gospodara muha. Osim sama sadržaja, čija analiza pokazuje da se nedoslovni sloj značenja u tim, kao i u većini srodnih tekstova, u konačnici može svesti na temeljni etički problem odnosa dobra i zla, s toga je stajališta važno nekoliko njihovih tipičnih pripovjednih i strukturnih obilježja – reducirana fabula, simetrična radnja i oblikovanje likova kao nositelja određenih teza – koja svjedoče da je posezanje za alegorijom podrazumijevalo i uvođenje specifičnoga te u to vrijeme inovativnoga pripovjednog modela. Takav pristup, utemeljen na promišljanju odnosa između forme i sadržaja / alegorijske poruke teksta, postat će okosnicom u analizama u središnjem dijelu knjige, koje su usredotočene na primjere iz hrvatske književnosti.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

Odabrani hrvatski tekstovi dobro ocrtavaju sâm razvojni lûk alegorije u hrvatskome kasnom modernizmu – od najave/uspostave u Krležinu romanu Na rubu pameti (1938) do svojevrsne razgradnje u Slamnigovoj Boljoj polovici hrabrosti (1972), romanu koji je u međuvremenu stekao status klasika hrvatskoga postmodernizma.

U skladu s polazišnom definicijom alegorije, zajednička obilježja odabranoga korpusa tekstova zamjetljiva su prije svega u sadržaju/fabuli, na čijoj doslovnoj razini dijele nekoliko ključnih sastavnica: prikaz likova u neuobičajenim i izvanrednim situacijama, njihovo ustrajavanje u ulozi koja im je dodijeljena i koju poimaju kao vlastito poslanje te njihovu zaokupljenost etičkom problematikom. Njihovo alegorijsko značenje na najvišoj se razini također okvirno može svesti na temeljno pitanje moralnoga djelovanja, ali i smisla ljudske egzistencije općenito. U analizama pojedinačnih romana, s druge strane, Pavličić upućuje na višeznačnost i slojevitost njihovih konkretnih obrada takva sadržajnog obrasca, kao i karakteristične književne postupke s pomoću kojih povezuju i usklađuju doslovni i alegorijski sloj značenja. Pritom ukazuje i na mjesto i značenje svakoga teksta u odabranome slijedu, kao i u njime omeđenome (književno)povijesnom odsječku, pa i u opusima pojedinačnih autora.

U prvome primjeru, Krležinu romanu Na rubu pameti, važnu već po tome što je nastao više od jednoga desetljeća prije negoli će takav tip tekstova postati dominantnim, za uspješnu je provedbu alegorije, primjerice, posebice zaslužna čvrsta i pravilna struktura, inače neuobičajena za Krležin prozni opus. U samoj priči o pobuni neimenovanoga protagonista Pavličić otkriva čak tri mogućnosti alegorijskoga tumačenja (na društvenoj, političkoj i općeljudskoj razini), koliko ih nudi i središnji motiv putovanja u drugome romanu, Divoti prašine (1954) Vjekoslava Kaleba (simboličan prikaz životnoga puta, potrage za srećom te propitivanja smisla putovanja). Taj roman ujedno može poslužiti kao dobar primjer teksta koji je upravo alegorijskom dimenzijom postigao trajnu vrijednost, premda je njegova tematika na doslovnoj razini (partizanska priča), svojedobno popularna i ideološki poželjna, odavno prestala biti aktualnom.

Motiv putovanja, kao jedan od najstarijih i najpopularnijih motiva u tradiciji alegorije, bitan je i u idućim dvama romanima, Šoljanovu Kratkom izletu (1964) i Majdakovoj Bolesti (1964). Alegorijski ključ Šoljanova teksta Pavličić otkriva u motivu potrage za idealom, koja pitanje o mogućnosti njegova pronalaženja ostavlja otvorenim, pri čemu važnu ulogu zadobiva i tradicija kao jedno od mogućih utjelovljenja ideala, ali i povijesti same potrage za njime. Alegorijski sloj Majdakove priče, koji uključuje i naslovni motiv bolesti, moguće je pak protumačiti kao suočavanje sa zlom i vlastitom smrtnošću. Njegova je analiza važna i kao Pavličićev pokušaj kritičke reafirmacije toga romana, ali i ozbiljnijega i književno ambicioznijega dijela Majdakova opusa općenito.

Sljedeći primjer u nizu, Novakovi Mirisi, zlato i tamjan (1968), Šoljanovu je romanu srodan po zaokupljenosti tradicijom i prošlošću, koje u ovome romanu simbolizira lik starice Madone Markantunove, gdje skrb o njoj postaje zahtjevnim, ali i neizbježnim teretom i odgovornošću protagonistâ. Osim u filozofskome ključu, tj. kao prikaz sizifovske borbe s besmislom ljudskoga postojanja i djelovanja, njegova se alegorijska poruka može tako protumačiti i kao implicitna kritika modernističkoga negiranja tradicije i prošlosti, u kojoj Pavličić prepoznaje simboličnu potvrdu kraja modernizma i najavu prijelaza u postmodernizam. U takvu književnopovijesnu prekretnicu uklapaju se i posljednja dva primjera, Kušanov Toranj (1970) i Slamnigova Bolja polovica hrabrosti. Ponajprije osmišljen kao satira socijalističke vlasti, prvi roman na višoj razini simboličkoga značenja obrađuje i općeljudske teme poput napretka ili kompenzacije vlastitih nedostataka, uz vještu uporabu humora te metatekstualnih i intertekstualnih postupaka. Takvi postupci istodobno svjedoče o sve većoj autoferencijalnosti književnosti, koja će postati prepoznatljivim obilježjem nove, postmodernističke poetike, u čijim će okvirima alegorija moći postojati, Pavličićevim riječima, „samo u ironičnom smislu“. Znakovito je stoga da su oni naglašeni i u Boljoj polovici hrabrosti, romanu u kojem je alegorijsko značenje na prvi pogled najteže uočljivo, a skriveno je u specifičnome dvojnom ustroju priče (roman u romanu), kroz koji se suprotstavljaju dva pogleda na život i književnost. Strukturom, ali i količinom relativizma i skepticizma Slamnigov roman već u znatnoj mjeri propituje formalne, sadržajne i idejne okvire moderne alegorije i zapravo najavljuje njezin kraj.

Pomnim, promišljenim i inovativnim interpretacijama odabranih tekstova Pavličić je pokazao da oni nisu tek zanimljive ilustracije određenih svjetonazorskih i idejnih preokupacija modernoga doba, nego i vrijedna književna djela. Oni se u tom smislu mogu promatrati kao uzoran primjer spoja književnosti s filozofsko-idejnim strujanjima – u ovome slučaju poglavito s filozofijom egzistencijalizma, također aktualnom sredinom 20. stoljeća – kroz koju je književnost nastojala progovoriti o bitnim pitanjima svojega vremena, ali na samosvojan način, čuvajući vrijednost i autonomiju područja djelovanja. Moderna alegorija po tome nedvojbeno zavređuje istaknuto mjesto u povijesti hrvatske i svjetske književnosti 20. stoljeća, koje je Pavličićeva knjiga uspjela preciznije opisati i obrazložiti. Istaknuvši napose one njezine aspekte po kojima se može držati paradigmatskom za poetiku (kasnoga) modernizma, odabranim je interpretacijama upotpunila i postojeću sliku o samu razdoblju, kao i njegovu širem, kulturnome i društvenopovijesnome kontekstu, pa i njegovoj granici spram postmodernizma.

Da je moderna alegorija važan književni i književnopovijesni fenomen, svjedoči, kako zaključno ističe autor, i stalno zanimanje suvremenih čitatelja za analizirane tekstove, koje ujedno pokazuje da su problematika koja ih je zaokupljala i kontekst u kojem su nastali još važni za razumijevanje problema suvremenoga svijeta.