Stihovi i verši, trošenje u jeziku

POD GORICOM GROB

 

               (diptih)

 

Te blage veljače mramor bijaše topao

Da li od suza mojih sestara i moje zaostale

Negdje u zraku ljeskutave na južnome suncu

 

Otac već bio je dalek, sav u sjećanjima

Putovanju okrenut, Ostatku svoga života

Jedini svjestan konačnosti svojih riječi:

‘Ovo je moj posljednji dolazak njoj’

 

Alternativci već likuju jer priznajem:

Kazaljke njegova sata na tren su stale

Kao što ptica sleti pod prozor djetinjstva

Sa cvijetom u kljunu nakon odlaska žene

Njegova života, Žene kojoj se na postelji

Samrtnoj otvorilo, vidjeh, ono treće oko

 

               .   .   .

 

Mrzle zimske večeri na pulskome groblju

Pod mirijadama nasmijanih zvijezda ugaslih

Ljubavlju sluđene prilike zagrljene prilaze u gordoj

Obrednoj slutnji, Ona kojoj najdraži tu počiva

I on iskorijenjen sred tolikih odlazaka

 

Srce je kenotaf, srce je intimni monolit mrvljiv:

Kamo se god okrenuo, ma u što dirnuo, kamen

 

 

 

MA/G/LENA PJESMA

 

Iz rastopljene svijesti

lunatika – magma

jezivo hladna

ne rađa nov život.

 

Ma/g/lena

zauvijek nastanila

njegov svemir:

bezmjerje ledom

okovano.

Srce je

crna rupa smisla

i svesvjetlosti.

Ili je smrt

ta malena

smiješna igračka.

Tišina je mrak je

nepomičnost.

 

Prapovijesni

vulkani iz budućnosti

lebde galaksijama.

Poruka

koju ne razumiju,

koju neće dočekati:

usmrćeni                                                     

zakopani                                              

daleki                                                    

istraživačima smisla.                             

 

U vječnost!

U maglu!

U ništa –

vi, smiješni

igrači straha!

 

Krila se vratila bogovima.

 

 

 

ŠKOLJKASTA

 

Otvorenoj u sebi

duboko mirisno zatajno blago

znači joj cvrkutom

kao vjenčanje neba i mora

 

ako sve je točno onako

kako na dnu baš njemu

potonulom u ljubavi

zatvorivši se za grde laži

šapuće ona školjkasta,

 

baš kao mati nerođenom

ona kad mu šapuće,

 

tko da staromodan

u svijetu što planetarno

na ekranu servira crijeva nevinih

prepozna biser?

 

 

 

CIMET

 

antički ljubavnik

strastveni Helen

liže ga i miriši

na tvojoj koži

leteća zmija čuva ga

kao mitski otrov

divlja vladarica

u ropstvo baca sve

koji ga kušaju

 

da nije tako

carstva ne bi propala

i robovi bili bi robovi

još i danas

kad njihova djeca

ne skidaju kožu

nego samo mirišu

(na) cimet

 

 

 

(NE) ŽELI PJESMU

 

Tu kožu

samo takva mirisa

ljubilo bi svako more.

 

Ta koža

samo takva mirisa

iz male vale zavičajne

podaje se oceanu.

 

Što to piše

jednoj koja (ne) želi pjesmu

dok splav ga jedva

još drži na paklenoj pučini?

 

Ni pjesnik, ni kroničar,

ni gušter egzotični,

ni zmija

jezovito bezopasna

što kožu presvlači.

 

Tek smiješan

brodolomac je

potamnio od čekanja

na prokletom suncu.

 

I što sad znači

znati dobro plivati?

I što je više potresno

a da nije smiješno?

 

 

 

 

 

 

KAKO JE OTPLOVIO, OTOK

 

i kamo i zašto

pitala djeca i starci jednooki

s kopna motreć’ pjenu i pučinu

krijeste i boje poludjele

a otok kao otok

našao se svima za leđima

i smijao se otok

smijao se dugo odlazeći

i maše još ljudima

i smućenim trajektima

i nitko više ne zna

kamo poći i čime i kako

dok plovi otok unatrag

svome drevnom počélu

a kako veli priča baš

tako šute otočani nasmijani

u vjetru šute kao stado

moreplovno, Homerovo

 

 

 

OMAMLJEN ILI SVOJ

 

                         To Led Zeppelin

 

...toliko o podilaženju

vlasnicima naših sudbina,

kaže biletić

 

i koliko ti puta rekoh

što ti, slatka, od mene želiš

iskreno, što?

 

ne dira me

ova stvarnost,

ne dira me

crvena domovina

 

bijah mlad i

odoljeti ne mogoh

o led, led, led

lašcima tolikih sudbina

pa pomislim

što sve propustili jesmo

vjerujući

 

starim vremenima

i Bogu kojeg

u usta poljubih

u kućercima bijednih

što nisu dom

 

djevojko,

ukradi im srce

i pretvori ga u igru,

djevojko,

u igri je sve

 

bijah lovac na divljač,

na bijesne zvijeri,

bio sam tada ja,

ali samo na tren

 

i koliko još

trajat će moje doba

laži

 

a da lažac ne budem,

koliko?

 

 

 

 

LABUD U PARKU

 

djevojka tebi slična

ne umire istom smrću

i još mi govoriš

o nasljednom

o slučaju

koji ide tako daleko

 

ma baci taj bedž

i ne čudi mi se

ne čudi se okrilju mraka

 

i majicu crvenu

face crne kosmate

šarm i šminku toga

tvog revolucionara

poderi, baci!

 

sve sáme ubojice

i nitko iz posvete,

koju ne zaslužuju

 

dok okvir im

snježna bjelina

labuda od krvi

u malograđanskom

parku imperija

 

eto

citirah djevojku

tebi sličnu,

ali samo sličnu

 

 

 

DIREKTNA AKCIJA

 

                  Horaciju, ili svježini mladosti

 

režem si kožu po trbuhu

težački posao

 

režem si čelo

i prešućene simbole

krvav je to vremeplov

 

vijuge režem

ništa lakše

iako trebam čestitu pomoć

 

žile pak ne režem

prozaično

jer ovdje kao seciramo

pjesmu

 

o pjesniku

da se i ne govori

jer zabludu neće nasloviti

„aere perennius“

 

pak još jedan rez

onaj po korici nemušte zbirke

što ceri se svome piscu

 

o svemu izvještaj više

u crvenim medijima

iz njih tek lipti

 

ne režem si

konačno

onu jednu stvar

koju moraš imati

za ovakav tekst

 

– dakle, rezzz!

 

 

 

 

ANĐEL

 

          Anđelku Novakoviću (1951.-2003.)

 

na ramena mi

nekoć lagana

sada možda bremenita

slijetalo mnoštvo

 

nisam pročitao neke knjige

u njima zacijelo piše

nešto pametno o vezi

ramena i duše

 

ako i ne piše

zna se veze da postoje

dijete mi reče 

i prijatelj ozaren

stalno uza me

u pokoju nasmijani

 

to nije urođen tik

rame je to

koje me pticom

ne čini

da se ne raskrilim

prije vrimena

i nepozvan

da ne poletim

 

zato se još ne pitam

tko je ovdje zapravo

mrtav

 

 

 

RASTER JUGA

 

I opet ovdje dišem zrak

koji nepojamno volim

ni kako ni zašto

s ljudima svojim tobože

a tako sâm pod kapom

svemira u nemiru

duha i tijela dok duša

vrišti svoj predsmrtni

jamb u mobiću vidim

zadnji list papira

nepotreban jer oporuka

već postoji za bližnje

no koga dira kriza

nesmisla u meni

ne pitam se nego šutim

u ekrančić gruba svijeta,

a voljeti zrak može li tko

osim čovjeka bez daha?

 

 

 

 

BLATO

 

Otok

Što je

Bez lipa

Koje mirišu

Na more?

 

Kućni brojevi ulica,

i ulični kućâ,

samo tamo i samo takvi.

Zvizdan, crikva, lođa... 

     

Blato

Zove se otok

U otoku.

Ma svi škoji

Ča pivaju,

 

I viški i lastovski

Himan spokoja

U meni.

 

 

ČOVIK

 

Ni

Samo

Škura,

Bimo

Rekli

Mrkla,

Peći’na,

Špilja,

Kadi’

Zvuk

Prez

Svrhe

I

Vire

Zvoni’,

 

Ter

Brnči’

Sebi

Samen,

Eli

Ninemu

(Svej’eno).

 

A zač?

 

Zato

Ča

Čovik

Je

Stina

Ud

Gospodina

Uklesana,

Zavajk.

 

Pak,

‘Ko je tako,

Čovik

Je

Čovičina:

 

Bojži

Stvor

I

Samo

Bojži.

 

 

Čovičina,

Zavajk.

 

 

 

 

VIRA

 

U čovika ‘ko je nî,

kadi’ je?

 

U nečovika,

ne pitaj, pobre,

samo hodi dalje,

vred’ i zajno,

koliko te nose

noge, čovičje.

 

Da te nečovištvo

ne zapahne

udoron smrti,

kako kada duša

poleti prvo

svoga vrimena.

Pak ne znaš drugo

‘di će brižna

ter nevoljna

sletiti.

 

U čovika – trda je,

u nečovika – grda je.

Nego je.

 

 

 

PO’, CILO I NIŠ’

 

Pol tića – po’,

pol miša – po’,

potića-pomiša – cilo,

škuro, grdo, strah...

 

Ma pol čovika

nî grdo, nî škuro, nî cilo...

 

Pol čovika je’no je,

kako i strah ča je,

ma samo je’no – niš’.

 

 

 

RACA

(„dvojezična“, ma nî kajka’vska)

 

 

Pita i pita:

Ma čigov si, a, mali minji?

 

Misli si i pensa:

Vrajža vas kurijera

i makina simo dopeljala!

 

Povida i reče:

Aa, taaako!

Neka si, neka, pur.

 

Pak najzad:

Svi smo si ljudi brati,

ča ne da smo? Svičisti.

‘Ko ne, zrmani, ala, nu...

 

I živ bija.

 

 

 

 

 MALJAHNA

 

Mala, mala i maljahna,

čita san ti sve po spisku.

 

Kapiš?

 

Za ne biti grdo grd,

u mehkega prebuka san se

vuka.

 

Razumiš?

 

Maljahna, mala,

vuk san u čovičjoj spodobi,

spodoba san ča ne kapi

‘ko je vuk, čovik,

a ‘eli vukodlak.

 

Ja ništo znan, trdo malo,

a Bog će jur reći svoju.

 

Poslidnju.

 

 

 

PJESAN PIJANA KLESARA

 

                         Marleni Dietrich

                         ili povijesti Hrvatâ

 

Az

klesar

imam si pismu

 

nije marš

kada svi marširaju

još manje od glasa je

kada stadion

postrojen urla

 

u dlanu ko držiha

svu vašu znanost

ja pijan držim

 

i muklo

     zvoni mir

u njoj

pak iz nje

šuplje

     zvoni mir

u sva nedoba

 

u lađi kraljevskoj

ili u boci

puštam je moru

eda bih vam

povijest napisao

 

Az klesar

ko opat poslanik

Az rob kamena

 

kad počivam

(k)od svoga naroda

imam si tu pismu

i nikad uklesanu