Spavači

Stojim na semaforu i osjećam grčevit stisak vlastitih ruku na debelom kaputu, u paničnoj nespremnosti da prijeđem cestu. Piši dok si nevina – odzvanja mi u sjećanju. Fascinirajte se – ponavljam u sebi dobro upamćenu želju – jer ubrzo se više ničemu nećete čuditi. Nemoguće – mislim gledajući u kaotično kovitlanje boja, mirisa i zvukova na budnim moskovskim ulicama. Odlučujem se za pješačku aroganciju i desnom nogom stupam na bijelu traku. Vijest o razjarenom šoferu, kojeg je jutros opisala ruska državna televizija, tjera me na kukavičko odstupanje. Isprovociran nezadovoljnim izrazom na licu žene koju nije pustio preko zebre, mrcinu je zaustavio nasred ceste i s palicom u ruci izašao iz nje. Svoje prste u mom strahu ima i portir Kolja. Nakon što je zatvorio željezne kapke moskovskoga konačišta, poljubio mi je Kolja ruku, vlastitom gradu izjavio mržnju, a meni poželio sreću. „Pazite preko ceste!“ – dobacio je prije nego što ću se na njoj naći. „Jučer je još jedna poginula prelazeći cestu“. U najsitnijim je detaljima opisao basnoslovnu raskoš počiniteljeva automobila uz tipično ruski dodatak – tamna stakla. „Anarhija… kaos“, buncala je ta endemična vrsta veseljaka, „Mislite li da se automobil zaustavio?“ Šutjela sam, ali sjetila sam se što je Staljin govorio o vrijednosti ljudskog bića. Dotaknuo se Kolja i mita, koje otvoreno primaju ruski policajci, nepopustljiv u uvjerenju da ne postoji mjesto na kojemu je policija toliko korumpirana. Dobro sam upamtila Koljin savjet dana: zavodnički se pokoriti sili jačega. S osmijehom na licu, prelazim cestu.

Boje.

ne znam – najčešći je odgovor kojim se žitelji megalopolisa ograđuju od ispitivanja zalutalih znatiželjnika, stranaca ili mnogobrojnih tamnoputih gastarbajtera s Kavkaza. Nakon tri ne znaju i jednog mesnatijeg odgovora u sivkastoj sumaglici snijega razabirem Staljinovo remek-djelo: moskovski metro. Veliko crveno „M“ poput umorne prostitutke širi noge akromatskom nebu. Čak ni kremaljski crvena nije imuna na neminovnu degradaciju boje, zahvaljujući sveopćem prelijevanju sive. Potpuno neočekivano mijenja se slika i nastupa divna raskoš sunca. I tada joj oprostiš sve, čak i ono što ti se tek sprema, toj kameleonskoj Moskvi, kad bodljikavu kišu zamijeni kolopletom sunčanih traka. I kad pozlaćeni krovovi hramova na obali grada zaigraju svoj virtuozni allegro u inat neprijateljskim nebojama neba. Ako preživiš cestovnu borbu s razjarenim bikovima, dokrajčit će te ta divlja i nepredvidiva ljepotica. Ili tromi redovi ljudstva, koji u lokvu boje blata pretvaraju mliječnu čistoću pahulja. Spremni ubiti hladno, poput velikih automobila, slučajno. Bez osvrtanja. Desnom rukom guram teška drvena vrata, a lijevom amortiziram sljedeća, koja mi zbog ljubaznosti prethodnog putnika ciljaju u glavu. Zbog prirodne ravnoteže u svakom kutu podzemlja strši maslinastozelena ili mišje siva kapa policije i zaštitara. Zbog prirodne neobjašnjivosti rade dva šaltera od ukupno šest i jedne pokretne stube od ukupno dvojih. Zbog prirodne pokornosti svi se poput pingvina gegamo u redu.

Stampedo u moskovskom metrou / Snimio Christophe Meneboeuf

Mirisi.

Mirisi se, a činilo mi se da nisam ni udahnula, zavlače u moje novopridošle nosnice i lijepe o lateralne stijenke nosne šupljine. Mirisi podzemlja nakratko zahvaćaju predio mozga, zatim lukavo pronalaze toplu postelju, skrivenu u krilima mojih pluća. Siromaštvo se ovdje voli igrati skrivača, misleći da će ostati neopaženo, zataškano suknom imperijalizma. Pod mramornim kolonama, u sjeni nadljudskih kipova, ispod svoda socijalističkih ornamenata. Ali onaj tko je naučio osvrtati glavu, krajičcima lijeva i desna oka razabire obrise Munchovih Krikova pod nogama raznih historijskih Lenjina. Položaj beskućnika dobro je razrađena mozgalica. Zbog pristojnosti, ili možda prezira, pogled zadržavam na njima u granicama bontona. I hrabro produžujem naprijed, prolazeći mimo smrću načetih, gotovo raspadnutih komadića čađavih lica, kao što prolazim pored sklupčanih i smrdljivih pasa. Pogledom opipavam uigrani trokut podzemnog interijera: psi, beskućnici, policija. Svaka se vrsta smješta u zapišani prostor svoga kuta. Policija ga čuva pendrecima, psi načetim kobasicama koje leže pred omamljenim njuškama, a beskućnici natpisima. Podižem pogled na prvi: Pomognite, umire mi dijete. Spuštam se stepenicama prema vlakovima i guram dvadeset rubalja u djevojačko krilo na kojem piše Dajte mi za protezu. Na platformi potajice piljim u usne izbrazdane sitnim ranicama. Poput molitve, nečujno mrmljaju tekst svog natpisa: Pomognite, imam rak. Jedan je zalutali europski putnik s početka 20. stoljeća namirisao žalost, smrt i požar na moskovskim ulicama. Ja sam namirisala mokraću. Zatim ponos. Zatim ustaljenost alkoholnih para i nikotinskih zadaha. Točno tim redom. Rapsodiju dokrajčuje snažno zašećeren miris izrazito ženstvenih parfema. No ništa od svega toga ne uspijeva ubiti sveopći miris troma umora.

Dodiri.

Postajem ulančani dio vječnoga pokornog čekanja i guram se laktima da se približim vratima vlaka. Govore da postoji još jedno podzemlje ispod ovih tračnica. Samo nešto crnje od ovoga. Govore da se u njemu nalazi državna smočnica. Brižno se puni teškom ruskom hranom od koje bi nekoliko milijuna ljudi moglo preživjeti čak nekoliko godina. Ovaj grad pamti okus gladi. Zna on da ga ni vođa ni izdržljivost nisu spasili od smrti. Spasio ga je krumpir. Kažu da tone krumpira tiho čekaju na nove samaritanske podvige ispod tračnica. Tko bi, međutim, vjerovao svemu što govore ljudi. U zadnjem vagonu uvježbano oko pronalazi slobodno mjesto. Sjedam gdje nitko sjesti neće, na to malo prostora koje mi ostavlja ispruženo tijelo podzemnog psa. Sjedam pazeći da mu ne uznemirim podvinuti rep i promatram kako se u odsutnim očima zombificiranih suputnika budi neočekivana toplina. Podignuli su spomenik nepoznatoj Lajci-lutalici na jednoj od postaja u središtu grada, pazeći da joj pokraj nogu uvijek miriše svježe cvijeće. Gledam kako se oživljenim očima i nježnim dodirima klanjaju kralju podzemnog vlaka. Na suprotnom kraju vagona ukazuje se mladi skejter bez ruku i bez nogu. U vojničkoj uniformi, s krojačkim prepravcima na odsutnim mjestima, prije nego što će prokliziti između lijevih i desnih putnika, nelagodnoj se tišini obraća s Bog će vas blagosloviti. Vrećica, koju nosi oko vrata, ne zvecka. Nježnosti ni traga.

Zvukovi.

Na drugoj postaji postajem svjesna upornoga nedostatka nečega. Progutala me sakralna tišina. Voajerski pokušavam, ne želeći uroniti u stranice knjige koju samo paravanski otvaram, pronaći kakvu sočnu miniepizodu, kakav isječak iz podzemnoga Velikog brata. Promatram tri ženska lica nasuprot mojem. Prvo je pognulo glavu ulijevo. Da ne uzima prostor susjednom, čija se glava u ritmu skakutanja vlaka klatari desno-lijevo. Treće, kao da zaključuje prirodnu simetriju generacijskog stabla, glavu drži uspravno. Promatram im sklopljene kapke i nagađam boju skrivenu u dupljama. Nekolicina budnih pronicavo raskrinkava moj pokušaj pa me posramljuje prijekim pogledima. Okružena sam spavačima. Umorni, tromi, odsutni komadi ljudskoga mesa, različite dobi i odjevnoga statusa, spavaju blago pognute glave. I ostavljaju me u somnambulizmu koji ne poznaje zvukove. U podzemlju je vrijeme uvijek isto, nepromjenjivo, neovisno o prijepodnevnim ili poslijepodnevnim satima. Sad već panično tražim budne. Nema ih. Čak i rijetkima čiji su kapci otvoreni pogled je zapiljen u prazno. Usta zatvorena. Ušuškani ljepljivim dodirima i umirujućom sparinom tuđega dahtanja, ne osjećaju potrebu za razgovorom. N. Berdjaev je davno napisao da paradoksalna i jedinstvena ruska duša voli toplinu kolektiva. Analitičari umora odavno tvrde da je nedostatak radosti povezan s teorijom ugušenja, nedostatkom kisika. Polako tonem, osjećam da me omamljuju, kapci postaju sve teži, i zaista, u mukloj je tišini lako poslati svijest na počinak… no trgne me Budite uzajamno ljubazni. Pauza. Ustupite mjesta invalidima, osobama starije dobi i putnicima s djecom – moli metalna kutijica.

Sinestezija.

Izlazim iz vlaka na platformu i njušim slatkasti miris kuhanoga krumpira prije nego što ću osjetiti miris krvoločnoga stampeda. Topot stotinu uvježbanih kopita, koja u besprijekornom ritmu udaraju o sivo granitno tlo, akustička je smrt mojim bubnjićima. Razorni stampedo djeluje brzo, a za sobom ostavlja prašnjavu opustošenost prostora. Čini mi se da u izmaglici razabirem obrise punašne ruske kuharice. U starim bakrenim loncima kuhačom miluje nagurane krumpire kao što čini s obrazima svoje mnogobrojne djece. Maštariju o kuharici razbija slučajni pogled na ručak beskućnika. Pažljivo prostire novinski stolnjak na klupici svog jedinog doma. Sad ga već promatram kao dio instalacije suvremene umjetnosti u Novoj Tretjakovskoj. Natečene žute ruke kojima grabi komadiće krumpira i masnoća riječne ribe, koja se niz crnomanjasto lice slijeva na smeđe krzno poput kapljica kiše, čine besprijekorno usklađenu likovnu kompoziciju. Oduševljeno plješćem i pogledom tražim izlaz.

Nespretno utipkavam kôd stana, zapisana na papiriću ispod pina kartice i mobitela. Preostalu snagu dana usmjeravam na otvaranje ulaznih vrata iza kojih se nekada krilo mnoštvo komunalnih stanova. Nečije mi ruke krate muke i ljubazno me puštaju unutra. Polako razvlačim usnice u osmijeh, znajući tko se krije s druge strane. Stojim na pragu, jednom nogom u snijegu, a drugom u supstanciji koju smjesta prepoznajem. Njezin se miris miješa s mirisom pahuljica. Umjesto Koljina vesela lica gleda me nepoznato lice beskućnika. Iza njega stoje još trojica. Siromaštvo ima boju ugljena, miris mokraće i zvuk tišine. Nekoliko sekundi gledam mu u oči, zatim spuštena pogleda prolazim mimo, spotaknuvši se o praznu votku koja mi se o noge zaplela kao umiljata mačka. Bojažljivo lupam o staklo kućice iza koje hrče usnuli Kolja. „Kolja, imamo beskućnike“, šapnem da me ne čuju. Kolja se prene. „Ah“, odmahne rukom, „netko ih je opet pustio unutra“. Odvaja leđa od naslona i baca letimičan pogled na njih, zatim na mene. „Neka se malo ugriju, a što da drugo učinimo?“ – ljubi mi ruku i želi lijepe snove.