Šarm putopisa

Iako postoji mišljenje da je putopis kao književna vrsta u sjeni, da je, mogli bismo reći, u povlačenju, ipak, kako bilježi hrvatska književna povijest, ta književna vrsta broji u nas već nekoliko stoljeća. Kao prvi putopisac spominje se Petar Hektorović i njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje. Onda je u doba preporodne književnosti nastao vrstan putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu. Bez Antuna Nemčića i njegovih Putositnica ne može se ni zamisliti povijest hrvatskoga putopisa. A što reći za Matoša, Krležu, Sašu Vereša, Slavka Batušića, Matka Peića? Svi su se oni uspješno okušali u tom specifičnom žanru koji se odlikuje vjerodostojnošću, memoarskim promišljanjima, kulturno-povijesnim reminiscencijama. Riječju: poetika putopisa ima svoje paradigme i percepcije. Svoj osjećaj vlastitog egzistiranja – po mjeri putopisca.

Upravo ta sintagma savršeno pristaje uz putopis Moja Irska Mirjane Buljan. Već posvojna zamjenica u naslovu otvara svijet „opijenosti“ nekim „odabranim nebom“. Stereotipi su izbjegnuti, a specifična poetika prostora budi imaginaciju slikama, čarolijom boja i mirisa, usklađenim osjećajem za stvarnost i delikatan smisao za humorno viđenje svijeta: „Jedan član vlade upravo je monotono izlagao svoj stav u vezi s predloženom točkom dnevnog reda o socijalnoj naknadi za vrijeme bolesti radnika. Nekoliko poslanika koji su sjedili ispred mene u donjim redovima srednje tribine i pripadali umjerenima hrkali su naglas. Čitav me prizor podsjećao na Trnoružicu. Osim govornika izgledalo je da manje-više svi spavaju. Parlamentski poslužitelj ušao je na prstima i pokušao probuditi jednog poslanika, ali dok ga nije čvrsto stresao, nije mu mogao šapnuti poruku u uho.“

Ova potraga za svijetom bez granica, ove manifestacije stvarnosti u dinamici života i vremenu koje nemilosrdno troši, događaju se u zimi 1960, kada se autorica i prevoditeljica, Mirjana Buljan, otisnula brodom u Sjevernu Irsku da gleda ali i vidi svojim radoznalim očima, da otkriva i zapaža sve opsesije i fakcije, služeći se vještom komunikacijskom naracijom. Jednostavnim i suzdržanim ritmom svojih rečenica i dinamičnim dijalozima autorica promiče kulturu tolerancije, analizirajući specifične razdiobe Sjeverne Irske, običaje i suprotnosti, nalazeći neke sličnosti i s našim krajevima.

Uglavnom, putopisna proza Moja Irska nije puki itinerar, opis s podacima i redom vožnje, niti globtroterska himera o nekom „udobnom drugdje“, već je to zanimljiv intelektualni putopis s memoarskim obilježjem. Pa ako su to i „uspomene“, kako hoće autorica, onda su to svježa, aktivna, dinamizirana, duhovita, ali i edukativna promišljanja:

„Šest je mjeseci prošlo u čuđenju. Čovjek u stranoj zemlji postaje ponovo dijete, koje ispočetka otkriva svijet oko sebe, da bi na kraju slegao ramenima i upitao se: ‘Zar su to zaista neka drugačija zemlja i neki drugačiji ljudi?’ Možda trava nigdje nije tako zelena kao u Irskoj, ali je svagdje jednako meka i mirisna poslije kiše. I tu jedni ljudi stanuju u lijepim kućama, a drugi u kolibama, jedni imaju kola, a drugi se guraju u javnom prometu. Muškarci se tuže na žene, a one na muškarce. Kad netko umre, najbliži tuguju za njim, a onda ga brzo zaboravljaju. I tu se ljudi raduju i vole – i sanjaju o ljepšoj budućnosti.“