Roman otežane forme

Prvi roman Luke Bekavca, Drenje (2011), književna je kritika dočekala s mnogo pohvala, uz konstataciju da je „uzbudio uspavane kriterije domaće proze“. S uvažavanjem su o tom rođenom Osječaninu (1976), asistentu na zagrebačkoj komparatistici, pisali i kritičari iz susjednih zemalja, izrazivši mišljenje da je riječ o piscu čije bi značenje moglo biti šire od okvira matične književnosti. Drenje je opisano i interpretirano na različite načine, ali svi koji su pisali o njemu isticali su da je posrijedi značenjski bogat i pritom teško prohodan roman koji se ne može svladati „na prvu loptu“, nego traži pozorne, usredotočene i angažirane čitatelje.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2013.

A takve čitatelje – s kojima je uvijek, pa i danas, osnovni problem da ih je malo – zahtijeva i drugi Bekavčev roman, Viljevo. Čak mi se čini da je potreba za strpljivim, koncentriranim, kultiviranim čitateljima sada zapravo još izraženija jer im je i pozicija neudobnija. Takvom ju je učinio sam pisac, potpuno svjesno, rabeći je kao svoju temeljnu narativnu strategiju kojoj je svrha da stvari koje opisuje izvuče iz „automatizma opažanja“. Umjesto da im „izađe ususret“ i olakša praćenje romana u okvirima ustaljenih književnih konvencija, on namjerno, ustrajavajući na postupku „otežane forme“, otvara pitanja na svim razinama romaneskne strukture i dovodi recipijente pred velike nedoumice jer ni za jednu izjavu, situaciju ili događaj opisan u romanu čitatelj nije siguran da je može tumačiti jednoznačno. Zavodi ih u pogrešne rukavce i na krive tragove, ostavlja bez dovoljno informacija, ili barem onih koje bi u određenoj situaciji bile ključne za njezino razumijevanje, razara načelo kauzalnosti, problematizira naše shvaćanje prostora i vremena, postavlja pitanje paralelnih svjetova i mogućnosti transkomunikacije i uopće bitno destabilizira sliku iskustvenoga svijeta.

Roman se sastoji od tri formalno raznorodne cjeline: Kolovoz, Poslije ponoći i Marković, pri čemu je prvi dio osnova oko koje se roman gradio. Kolovoz je zapravo točan transkript vjerojatno četiriju monologa skinutih s magnetofonskih vrpci koje su u lošem stanju pa se u transkriptu precizira (u zagradama) gdje su i koliko su u audiozapisu duga oštećenja, koliko traju šumovi, tišine i smetnje, gdje su nerazgovijetna mjesta. Monologe izgovara djevojka Tea, koja sa svojom nešto starijom sestrom Elizom već više godina živi u nekoj napuštenoj kući u Viljevu nedaleko od Osijeka. Drugi dio romana ostvaren je u tehnici dijaloga, i također je transkript; posrijedi je „razgovor“ dviju spomenutih sestara s trima sugovornicima iz nekog drugog vremena, čiji identitet nisu doznale. Treće, završno poglavlje „pronađeni“ je znanstveni rad profesora Josipa Markovića o neidentificiranim signalima u paravojnoj radiodifuziji, izvorno nastao 1947, a u knjigu „preuzet“ iz časopisa Duh i rašlje iz 1991, posvećen temi instrumentalne transkomunikacije. U tom se radu opisuje troje ilegalaca, među kojima je i autor članka tada mladi Marković, koji su u ljeto 1943. u Osijeku vodili partizansku radiostanicu i na neobjašnjiv način uspostavili (i izgubili) komunikaciju sa sestrama, za koje se može zaključiti da su Tea i Eliza.

Kad se ima na umu romaneskna cjelina, jasno je da je riječ o trima pogledima na isti događaj (treba im dodati i Stjepana Markovića, priređivača i komentatora očeva znanstvenoga članka) te da se ti pogledi dopunjavaju, ali da čitatelj u pokušaju rekonstrukcije opisanih zbivanja ipak ostaje uskraćen za neke motivacije i odgovore. Primjerice, treća cjelina romana obilato je motivirana, ali ostaje nejasno odakle su se pojavili transkripti Teinih monologa i „razgovora“ sestara s osječkim ilegalcima; jesu li sestre tu komunikaciju uspostavile posredovanjem nekih tehničkih pomagala ili je posrijedi neko okultno objašnjenje? S otežanim čitanjem i razumijevanjem teksta (autorova intencija) recipijent se susreće od sama početka. S formalne strane to su oni „pojedeni“ dijelovi zapisa koji, uskraćujući kontinuiranu (punu) informaciju čine okrnjenim ili nedokučivim smisao izgovorenih riječi ili upućuju na krive zaključke (Kolovoz). To su, također, dijelovi dijaloga koji zbog slovno nepročišćenih i neredigiranih dionica postaju gotovo neprohodni (Poslije ponoći). U trećem dijelu romana (Marković) čitatelj ulazi u područje u kojem se osjeća kao uljez – profesorov „pronađeni“ članak stavlja ga pred iskušenja kojima uglavnom nije dorastao. Pravi izvor tom osjećaju izgubljenosti i nesnalaženja unutar specifične i rijetke struke zapravo su priređivačevi popratni komentari u bilješkama ispunjeni teorijskim razmatranjima i hipotezama te zasićeni što pravim što izmišljenim stručnim izrazima: ontološka dispozicija, prostornovremenski prolaps, spektralna onomastika, implikacije kvantne ontologije i sl. (teror teorije koji vodi u nečitljivost).

Na sadržajnoj strani, osobito u prvom i drugom poglavlju, čitatelj se suočava s nedostatkom podataka o likovima i zbivanjima u kojima su se našli. Od ponuđenih elemenata nikako ne može rekonstruirati cjelinu koja bi se zasnivala na logici prostorno-vremenskih i uzročno-posljedičnih veza kakva je uspostavljena u našem svakodnevnom iskustvu i kakva se, uglavnom, može prepoznati u završnom poglavlju romana. Ta je fragmentarnost u neku ruku izraz razdrobljenosti svijeta (tjeskobna atmosfera spaljene zemlje) u kojem su se našle dvije sestre. U Teinu monologu – a to je pozicija koja određuje vidokrug „pripovjedača“ – ključna je riječ katastrofa: zbog nje su ona i sestra Eliza morale pobjeći iz Osijeka te su spašavajući se od pogroma dospjele do napuštene kuće na gospodarstvu u Viljevu i u njoj borave već nekoliko godina. Prema indicijama može se pretpostaviti da su uzrok katastrofi ljudi, da je ona posljedica nekih suludih tehničkih projekata, da je izazvala strašna razaranja i prouzročila goleme ljudske žrtve u Osijeku i Slavoniji, ali i u cijeloj Europi. Na kraju drugog poglavlja, koje donosi „razgovore poslije ponoći“ što su ih sestre iz svog skloništa u Viljevu vodile s osječkim ilegalcima, koji su se također skrivali od neprijatelja, u ljeto 1943, na pitanje koja je godina sestre odgovaraju: 2109.

S obzirom na neke zajedničke elemente u Drenju i Viljevu – prostor (Osijek i okolica), likovi (Marković), teme (zvuk, komunikacija, katastrofa) – i na činjenicu da je pisac završio novu knjigu, pretpostavljalo se da Bekavac slaže trilogiju. On to opovrgava i kaže da sve te knjige (među ostalima i zaboravljena Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku) tvore „skup ili niz bez prve i posljednje točke“. Bilo ovako ili onako, valja očekivati da će se u najavljenoj knjizi naći i neke motivacije koje su u Viljevu (namjerno?) izostavljene. Pisca više zanimaju ambijenti i atmosfere nego razvijanje priča i likova, ali njegovo se umijeće potvrđuje upravo u tome što čitatelj i ne zapaža ono što pisac ne voli, a uživa u načinu na koji oblikuje ono što mu je blisko.