Razobličavanje kosovskoga mita

Zbunjenost današnjega hrvatskog teatra ne očituje se samo u njegovoj tematskoj pomodnosti, poetskoj kaotičnosti i nemoći da istinski i bez politikantstva progovori o prostoru i vremenu svoje egzistencije, nego i u odbijanju da prihvati mnoštvo onoga što bi ga moglo izvesti na put koji bi ga uveo u te prostore. Zbog toga gostovanja inozemnih kazališta u „glavnom gradu zemljice Štreberije“ prođu ili nezapaženo ili pompozno. A nerijetko se i bojažljivo prošvercaju, kako se to pred malobrojnom publikom dogodilo Srpskom narodnom pozorištu iz Novog Sada u zagrebačkom HNK-u, koje je 18. ožujka gostovalo s predstavom Je li bilo kneževe večere, autorice teksta i redateljice Vide Ognjenović.

Premda vladajuće politike obiju država tvrde da nema problema između srpskog i hrvatskog naroda, da su posljedice nedavne velikosrpske agresije ako ne zaboravljene, a ono racionalizirane, više je nego očito da se posljedice još osjećaju i na polju kulture, koja bi mogla i trebala rješavati i ono što politika ne može. Kakvu-takvu šansu za to ponudila je i predstava Je li bilo kneževe večere, u kojoj autorica raskrinkava kosovski mit.

Odbor za obilježavanje petstote godišnjice kosovske bitke u fascinantnoj scenografiji Geroslava Zarića

Ognjenovićeva je za sadržaj komada uzela Kosovsku bitku i Vuka Brankovića, koji je sve do danas velikosrpstvu kriv za srpski poraz od Turaka te ga je suprotstavila povijesnoj istini o bitki i mitu, koji anticipira lik pravoslavnog arhimandrita i srpskoga povjesničara Ilariona Ruvarca. Priču je smjestila u Vojvodinu i Novi Sad, u osamdesete godine 19. stoljeća, u vrijeme obilježavanja petstote obljetnice kosovske bitke, kada rodoljubi pripremaju rekonstrukciju izmišljene kneževe večere i ne mogu naći nekoga tko bi glumio mitskog izdajicu Brankovića – nitko ne želi jer se boji kletve.

To je vrijeme kada se u austrougarskoj Vojvodini budi srpska nacionalna svijest koju potiče vojvođanski tribun i političar Svetozar Miletić, a slijedila ga je tadašnja društvena elita; urednici novina i novinari, političari i politikanti, najveći i najbogatiji zemljoposjednik Laza Dunđerski, članice Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja...

Buđenje nacionalne svijesti i rodoljublja koje živi od kosovskoga mita, neprihvaćanje argumentiranih i logičnih povijesnih činjenica povjesničara Ruvarca, zatim potraga za osobom koja će za večerom biti Branković, kao i pomodna površnost i politička naivnost Srpkinja Novosatkinja pokreću niz nesporazuma i peripetija, čega su posljedice dramske silnice i sukobi, koji tvore strukturu komada i predstave koja demistificira, ironizira i ismijava srpsku povijest i srpski mentalitet koji još živi od kosovskog mita.

Ognjenovićeva je ne samo napisala komad koji razobličava mitologiju i promašenost mita nego i dramski obradila tragičnu sudbinu srpskoga nacionalnog bića, koje mit stoljećima drži u pokornosti. Osobito je naglasila robovanje mita politici, njezinu tzv. racionalnom umu, koji po potrebi mit okamenjuje ili destruira. Zapravo je, kako piše dramaturg predstave Svetoslav Jovanov, pošla „od pretpostavke da i prosvijećeni Um može opustošiti svijet isto tako efikasno kao barbarski okamenjeni Mit“.

Kako bi to što uvjerljivije predočila, poslužila se satirom, a osobito ironijom kojom na „zaobilazan način govori ozbiljno“. Ironija joj je zaklon za kritiku identiteta, odnosno način da i među mitomanima plasira prihvatljivu dozu kritike, koju inače odbijaju kada je posrijedi srpska nacionalna mitologija. Ironizacijom kosovskoga mita te otvaranjem i širenjem kruga njegova življenja unutar političke manipulacije autorica ne samo razobličava kosovski mit nego i ogoljava višestoljetnu laž o srpskom junaštvu i izdajici Vuku Brankoviću.

Na slojevitosti drame ustrajavala je i kao redateljica. Spisateljicu je žrtvovala redateljici točno onoliko koliko je bilo nužno da dramskom strukturom istakne nakane teksta. Pritom nije zaboravila ni tradiciju srpskoga teatra pa je predstavu režirala uvažavajući prokušani model srpskoga teatarskog realizma, koji je redateljski obogatila i nadogradila elementima stiliziranoga glumačkog izraza. Osim što je time naglasila složenost likova drame koji žive Mit, pripomogla je glumcima da postignu uvjerljivost ironije, napose isticanje situacija koje su otvarale prostore satiričnomu.

U srazu s mitom smiješno i komično, farsa i persiflaža, kao nijanse satire, bockaju i ubadaju poput oštrice satire, ubojito pogađaju bolna mjesta srpske povijesti i mentaliteta proistekla iz kosovske mitologije i velikosrpstva, kojih posljedice osjećaju ne samo srpski susjedi nego i sami Srbi.

U svemu su je zdušno slijedili glumci nudeći glumačke likove koji su precizno osmišljeni i vješto ostvareni. Osobito se glumački ističe Boris Isaković, koji je glumio dramski i psihološki nijansiran lik; rafiniranu ironiju, ubojiti sarkazam i hinjenu ravnodušnost povjesničara Ruvarca. Njegov Ruvarac dosljedno vjeruje činjenicama povijesti, a ne zavodljivosti mita. Gorljivoga nacionalista i zagovornika mita Jašu Tomića uvjerljivo je glumio Nenad Pećinar. Slijede ih muški dio ansambla i udruga Srpkinja Novosatkinja. Odlične kostime kreirala je Ljiljana Dragović, scenografiju Geroslav Zarić, a koreografiju Olivera Kovačević. Sve u svemu riječ je o vrlo promišljenoj i uspjeloj predstavi novosadskoga kazališta.