Putovanjem do sebe

Klavžar je deseta knjiga 41-godišnje zagrebačke pjesnikinje, esejistkinje, književne kritičarke i aktivistice Darije Žilić. Riječ je o drugoj autoričinoj knjizi kratkih proznih zapisa, umnogome srodnoj i bliskoj njezinoj pretprošlogodišnjoj knjizi Omara. Već ilustracija s naslovnice knjige – detalj slike Rapsodija Yasne Skorup Krneta – koja prikazuje pticu u letu – sugerira motiv kretanja i putovanja kao tematsku okosnicu tekstova, dok je mozaikom oblikovano tijelo ptice na ilustraciji u analogiji s fragmentarnom strukturom knjige sastavljene od velikoga broja kratkih zapisa (dugih od pola do najviše tri i pol stranice teksta). Također, blagost ptice (nalik golubici) s ilustracije podudarna je s blagošću autoričina diskursa koji kao imperativ uvijek ima prihvaćanje drukčijega, težnju ravnopravnosti te miroljubivost, ali i otpor svakoj vrsti nepravde, netolerancije i ugnjetavanja.

Izd. Biakova, Zagreb, 2013.

Riječ je o zapisima nastalima tijekom autoričinih putovanja, za vrijeme jednomjesečnog stipendijskog boravka u Skopju te prilikom putovanja na pjesničke festivale, u Kölnu, Bonnu, Carigradu, Ohridu, New Yorku. Dijelom su intimistički, ponekad poetični, refleksivni, ili pak esejistički, s putopisnim elementima, ili su pak to zapisi o knjigama tijekom putovanja čitanih, jer čitanje i putovanje jesu istoznačnice, i čitajući putujemo, a tijekom putovanja čitamo – nova lica, krajolike, prizore, arhitekturu, podneblja, znakove kraj puta. No svako je putovanje i samoistraživanje, pa ova knjiga, osim što donosi autoričine dojmove i iskustva s putovanja, mnogo otkriva i o njoj kao osobi. Jer ono što je zapisano na osnovi uočenoga, koliko o uočenome govori, toliko i o zapisivaču; uočeno i zapaženo putopisca obogaćuje, nadograđujući mu identitet; putopisac gleda i piše uvijek iz pozicije sebstva, pa pišući o drugome, o nepoznatome, o novome, on istovremeno piše i o sebi.

U zapisima Darija Žilić često propituje temu pripadnosti, multikulturalnosti, ali i zapaža probleme prekarijata, nezaposlenosti, dezindustrijalizacije, zalaže se za prava slabijega pa na jednome mjestu anonimnoga rudara pretpostavlja Felixu Baumgartneru, „čovjeku koji je skočio s ruba svemira“, napominjući kako je riječ o različitim vrstama hrabrosti, ali i o požrtvovnosti naspram ekshibicionizma. Tako, osim što je poetična i intimistička, Klavžar je i politička knjiga.

A kako putovanje podrazumijeva i izraženiji intenzitet doživljajnosti, u skladu s tim autoričini su zapisi kratki, koncizni, većina njih nastala je u hodu, ili barem u predasima između hodanja, u kratkim intervalima između novih impresija, novih prizora, lica, mjesta, mirisa, boja i zvukova. Darija Žilić autorica je sklona jasnoći izraza, jednostavnosti iskaza i razumljivosti iskazanoga, a takav je i diskurs knjige, lišen mistifikacije i pretjerana kićenja, uz imperativ jasnoće u artikulaciji stajališta, dojmova, razmišljanja. Žilićeva je autorica nesklona minucioznoj deskripciji, njezina namjera nije transponiranje izvanjske zbilje u tekst već je ona inteligentan promatrač koji uočava i bilježi onaj esencijalni, bitni detalj za stvaranje šire slike, s minimumom sredstava postižući maksimalnu uvjerljivost. No unatoč jednostavnosti, autoričina proza nije plitka ni isprazna, njezini koncizni zapisi bogati su začudnim, dugo pamtljivim, s malo dobro odabranih riječi sugestivno oslikanim slikama, a za osobni primat s metaforičnom slikom o ormaru prepunom prestrašenih ljudi iz prethodne autoričine knjige Omara bori se slika iz nove knjige, o sunčanom svjetlošću milovanom naboranom licu čovjeka koji je preživio rat i ostao mrtav.

Motiv borbe protiv straha od institucija, bilo onih državnih, birokratskih, vlastodržačkih, bilo onih koji su s vlasti u posrednoj vezi (npr. aerodromska kontrola putovnica i prtljage) provlači se knjigom, sa svrhom samoohrabrenja, samopoticaja na akciju, na djelovanje, na „kretanje od nule da bi se jednom dobilo sve“. Jer nula nije nužno ništa, praznina, nepostojanje, već je nula i znak početka, starta, točka od koje se počinje, kreće – naprijed, u napad, prema boljem, ili barem dobrom. A i malobrojniji zapisi fikcijskoga karaktera u kojima autoričino ja zamjenjuje ja Mirte, Marte, Fide (...) i koji ne tematiziraju neko putovanje, u sebi ipak sadrže barem nagovještaj metaforičnoga putovanja, simboličkog otpočinjanja novog života. Tako u žarište neopazice ulazi i tema identiteta, u smislu samoostvarenja, ali i u smislu samodoživljajnosti , ali i predodžbe o nama u očima drugih. Knjiga o putovanjima nužno je i knjiga o komunikaciji – između ljudi, ideja, kultura – a motiv gašenja Facebook-profila implicitan je otpor tehnološkom surogatu komunikacije.

Na nekoliko mjesta Darija Žilić piše i o eufoniji, o čitanju zvuka i iznalaženju smisla odslušane pjesme na nepoznatom jeziku isključivo iz zvuka riječi, pri čemu eufonija postaje dovoljna za značenje, za slike, zvuk se u uhu (umu) pretvara u sliku, a slika u riječ, ili skup riječi, smisao, dok melodija pročitanih riječi umnožava značenja. Autorica je to koja u kulturi prepoznaje povezanost, a ljude koji se kulturom bave doživljava svojom rodbinom, dobro povezanom širom obitelji, što je možda i odgovor na u više navrata ponovljeno pitanje: Čija sam? Kome pripadam?

Prozni postupak Darije Žilić često je kombinatorski, kolažan; slike, prizore, situacije, odnosno atmosferu ona dočarava nabrajalačkim postupkom nizanja međusobno različitih, tek naoko nesklapnih, kontrastnih i nepodudarnih motiva, apostrofirajući tako bogatstvo i važnost različitosti. Autoričina se svjetonazorna odrednica tako pokazuje važnom tvorbenom značajkom teksta, s optimističnom okrenutošću budućnosti kao imperativom iskazanim u više tekstova ove toplinom, iskrenošću i mudrošću ispunjene, nepretenciozne, brojem stranica nevelike, ali knjige krcate uhvaćenim trenucima, slikama, prizorima, dojmovima, mirisima i osjećajima.