Oživljeni Agram

Mnoge su knjige i publikacije raznih vrsta posvećene Zagrebu. Njihova je tematika različita, od onih koji strancu pokušavaju pomoći da se snađe u gradu u koji je netom stigao (planovi grada u kojima se nalaze opće informacije), preko knjiga koje donose podatke o pojedinim ulicama, građevinama, ljudima koji su Zagreb zadužili na ovaj ili onaj način (samo da spomenem knjigu Emilija Laszowskog Stari i novi Zagreb, historičke i kulturno-historičke crtice o Zagrebu, 1925) do velikih monografija koje potanko opisuju postanak Zagreba. Podsjetimo da je nekoliko knjiga posvećenih Zagrebu izašlo i u izdanjima Matice hrvatske: Josip Bratulić, Mrvice sa zagrebačkog stola, 1994; u dva sveska knjiga Dragutina Hirca Stari Zagreb, 2008.

Posljednja knjiga koja nas vodi kroz Zagreb nosi naslov Agramer. Knjigu je osmislila Zrinjka Glovacki-Bernardi, koja je ujedno urednica zajedno s Larom Hölbling Matković i Sanjom Petrušić-Goldstein. Izdavač kojemu treba zahvaliti na ovom lijepom izdanju je Novi Liber. Odakle Agramer? U knjizi Vekivečni Zagreb autorice Ljiljane Marks čitamo: „Neki pak smatraju, pošto se Zagreb po nemški zove Agram, da ovo ime je njemu ostalo od Agra’e, vođe puka slavenskoga Argaidov koji ljeto po Kristuševom narođenju 740. jesu vuoveh krajih stanuvali.“ Zapis je to koji je zabilježen u Danici zagrebechkoj 1850. (Ljiljana Marks, Vekivečni Zagreb. Zagrebačke priče i predaje, AGM, Zagreb, 1994).

Zagrebački Jelačić-plac početkom 20. stoljeća

Knjiga Agramer ima i podnaslov Rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru. Pokušajmo odrediti značenje riječi posuđenica. Posuđenice su sve riječi stranoga podrijetla i dijelimo ih na: tuđice – riječi koje se najmanje jednom značajkom ne uklapaju u sustav hrvatskog jezika, bilo da je riječ o fonologiji, morfologiji, tvorbi ili naglasku (krafn, šnicl, paradajz); usvojenice – posuđenice koje su prilagođene normama i ograničenjima hrvatskoga standarda toliko da se njihovo strano podrijetlo više ne prepoznaje (npr. puška, kugla) i prilagođenice – one posuđenice koje su potpuno uklopljene u hrvatski standard i poštuju sve norme i ograničenja standarda (npr. škare). Rječnik navodi sve vrste posuđenica, premda ih ne dijeli jedne od drugih, već se sve nalaze pod istim podnaslovom, posuđenice. Kako i kada je došlo do toga da u hrvatskom jeziku, a onda i u zagrebačkom govoru, nalazimo toliki broj njemačkih posuđenica da se one mogu okupiti u rječniku? Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika Ranka Matasovića u izdanju Matice hrvatske (2008) govori o prvim dodirima Gota kao prvoga germanskog naroda s precima Slavena. Ti dodiri Gota i „Predslavena“ počeli su u drugom i trećem stoljeću prije Krista i potrajat će sve do ranoga povijesnoga razdoblja. U tom je vremenu u općeslavenski jezik posuđeno više desetaka riječi iz gotskoga i starovisokonjemačkoga jezika (iz tog razdoblja imamo naziv hiža u značenju kuća od germanskog *hūzan).

Nakon tih prvih dodira koji i nisu trajali kratko, hrvatski i njemački jezik u dodir su došli u 12. stoljeću s dolaskom njemačkih obrtnika, a njemačke će obrtnike, nakon što su Tatari razorili Zagreb, 1242. pozvati i Bela IV. da pomognu ponovnoj izgradnji grada. U 16. stoljeću dolazi ponovno do dodira hrvatskog i njemačkog jezika, u vrijeme kada hrvatsko-ugarsko prijestolje pripada dinastiji Habsburgovaca. To je vrijeme ratova s Turcima, kada na hrvatskom prostoru ratuju odredi austrijsko-njemačke vojske. Na istoku Hrvatske uspostavljena je Vojna krajina i u njoj je upravni jezik bio njemački. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima, 1699. naseljava se prostor preotet Osmanlijama, pri čemu sudjeluju i njemački kolonijalisti, a njemačkih useljenika bilo je i u većim hrvatskim gradovima kao što su Varaždin, Osijek, Vukovar i Zagreb. Iz toga, i nešto starijeg razdoblja dolaze nam riječi: cigla (< Zigel), kugla (< Kugel). Za vrijeme vladanja Marije Terezije i Josipa II. u Zagrebu izlaze njemačke novine, a purgeri grad nazivaju spomenutim nazivom Agram. Više podataka o njemačko-hrvatskim odnosima u tom vremenu daje nam članak Barbare Štebih Germanizmi u zagrebačkom govoru (časopis Kaj, 35. god., br. 5–6, 2002). Potkraj 18. stoljeća povećava se broj germanizama, ali standard ih često ne prihvaća, pri čemu su veliku ulogu odigrali antigermanski raspoloženi ilirci i poslije hrvatski vukovci. Neke su njemačke riječi u hrvatskom jeziku ipak prihvaćene i danas se ne osjećaju kao tuđe, npr. za riječ škare (< Scherre) postoji standardni naziv nožice, ali govornici hrvatskog jezika tu standardnu riječ upotrebljavaju samo iznimno. Za riječ vaga (< Waage) uopće ne postoji drugi naziv, nego taj posuđeni, njemački. Našlo bi se još takvih njemačkih riječi u standardu, ali ne u nekom velikom broju. No to što standard nije prihvatio njemačke riječi koje su u hrvatski jezik ulazile nije bilo prepreka da riječi uđu u lokalni govor i tu se udomaće. Udomaćile su se time što su postale tako česte da se uopće ne osjećaju kao strane riječi, a to su mogle samo tako da se prilagode hrvatskom jeziku. Rječnik nam nudi mnoštvo primjera za takve prilagodbe. Promjene na fonološkom planu odnose se na različit izgovor fonema u jeziku primaocu od bilježenja fonema u jeziku davaocu.

Izd. Novi Liber, Zagreb, 2013.

Konkretno, kad je o njemačkom jeziku riječ, velik se broj fonema u hrvatskom jeziku prilagodio izgovoru njemačkih fonema. To znači da je za većinu riječi uzor bio izgovor njemačkih riječi, a ne način na koje se one zapisuju. Spomenimo neke od prilagodbi: a>o (švorc – Schwarz, protvan – Bratpfanne), o<u (kufer – Koffer); njemački diftonzi realiziraju se kao slijed dvaju fonema: ei> aj (ajerkonjak – Eiercognac, majstor – Meister, sajla – Drahtseil), ali i ei>oj (lojtra – Leiter); ili kao jedan fonem: ie>i (pauspapir > Pauspapier). Njemačko prijeglasno ä odgovara izgovoru e (treger – Träger, veš – Wäsche), a prijeglasno ü izgovoru i (curik – zurück, girtl – Gürtel). Od konsonantskih promjena česta je zamjena skupa sch glasom š, što je u skladu s izgovorom tog skupa (šuster – Schuster, šunka – Schunken, šund – Schund, paušal – Pauschale), a glasom š zamjenjuje se i fonem s u skupinama st (šteker – Stecker, štift – Stift, pašteta – Pastete) i sp (špalir – Spalier, španga – Spange). Skupina tsch, opet u skladu s izgovorom, mijenja se fonemom č (čik – Tschick, glečer – Gletscher, trač – Tratsch). Skupina ch mijenja se fonemom h (maher – Macher, liht – Licht) i fonemom k (kriskindl – Christkindl), th > t (apoteka – Apotheke), pf > f (štrumfa – Strumpf, tufer – Tupfer). Promjenu s > z nalazimo u riječima: maltezer – Malteser, gojzerice – Goiserer; u čestici: alzo – also. Promjena z > c vidljiva je u primjerima: linceršnita – Linzer Schnitte, cuker – Zucker, a u c se mijenja i suglasnička skupina tz: pošpricati – bespritzen, vic – Witz. Fonem b mijenja se fonemom p (putar – Butter, peglati – bügeln, purger – Bürger), d se zamjenjuje s t (abentklajt – Abendkleid). Njemačko w zamijenjeno je izgovornim glasom v    (vuršt – Wurstel, voncimer – Wohnzimmer). Njemački udvojeni suglasnici stapaju se u jedan, npr. tt > t (glat – glatt), rr > r (cigaršpic – Zigarrenspitz), ff > f (vafl – Waffel), pp > p (štepati – steppen); ss > s (gebis – Gebiss). Spomenimo protetsko v koje se javlja u riječi vura – Uhr.

Naravno, za ovaj prikaz navedene su samo neke od fonoloških promjena koje su doživjele njemačke i austrijske riječi prilagođavajući se hrvatskom glasovnom sustavu. Od morfoloških značajki karakterističan je hrvatski nastavak –a za imenice koje su i u njemačkom jeziku imenice ženskoga roda (trafika – Trafik, torta – Torte, špekula – Spickel). Na kraju ovog pregleda recimo da neke riječi uopće nisu doživjele promjene, već su izravno preuzete iz njemačkog (maler, tank, soldat, ring, liptauer) i rabe se u tom nepromijenjenom obliku.

Leksik iz ovoga rječnika (oko 3000 riječi) obuhvaća različita područja života, što znači da se njemački u govoru stanovnika Zagreba jako udomaćio. Tako u njemu nalazimo riječi vezane uz hranu (ajnpren – Einbrenn, čušpajz – Zuspeise, dinstati – dünsten, fila – Füllung, himper – Himbeersaft, ričet – Ritschert), djecu (ajmpindekl – Einwickeldecke, kinderbet – Kinderbett), kartaške igre (ajnc – eins, fajer – Feuer), glazbu (damenkapela – Damenkapelle, harfa – Harfe, harmonika – Harmonika, horn – Horn, klavir – Klavier), životinje (dakl – Dackel), tehniku (dihtung – Dichtung, dizna – Düse, kabel – Kabel), obitelj (tante – Tante, fati – Vati, šogor – Schwager), odjeću (halter – Halter, iberciger – Überziher, kompletić – Komplett, lajbek – Leibchen, regnmatl – Regenmantel), zanimanja (hauser – Hauser, instalater – Installateur, kondukter – Kondukteur, ober – Oberkellner, šuster – Schuster), uzvike (hura – hurra), pogrdne nazive za pojedince (klafrača – klaffen, tračer – Tratscher). Sve su riječi opisane tako da se donosi posuđenica uz gramatičke kategorije, zatim ide njemačka riječ koja je poslužila kao izvor, a nakon toga navodi se značenje posuđenice, u zagrebačkom govoru kao i karakteristične sintagme i fraze.

Autorica je navela da su joj kao izvor riječi poslužile različite dobne skupine Zagrepčana, od osnovnoškolaca do devedesetogodišnjaka, rukopisne zbirke recepata za pripremu jela, tekstovi satiričkog tjednika Koprive, Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića, Hrvatski enciklopedijski rječnik i Rječnik stranih riječi Vladimira Anića i Ive Goldsteina. Govoreći o Agrameru treba spomenuti i pisce koji u tekstovima upotrebljavaju veliki broj riječi iz njemačkoga govornog područja, kao što su: August Šenoa, Miroslav Krleža, Antun Gustav Matoš. Novim naraštajima čitatelja Agramer će pomoći u lakšem razumijevanju njihovih tekstova.

Uz popis riječi, rječnik sadrži i bogatu zbirku od trideset fotografija grada Zagreba koje su pohranjene u Muzeju grada Zagreba u Zbirci fotografija, fotografskoga pribora i razglednica. Na njima se nalaze različiti prizori iz pomalo zaboravljenog zagrebačkog života kao što je fijaker s kraja 19. stoljeća, tiskara Kugli i Deutsch u Ilici 30, kupalište na Savi; ali nalaze se tu i stare fotografije i danas postojećih objekata kao što su gradska uspinjača, Zoološki vrt, promenada na Zrinjevcu. Listajući i čitajući Agramer čitatelj može prošetati ne samo kroz razgovore i šprehe nekadašnjih, i nekih, možda, malobrojnijih današnjih Zagrepčana koji još rabe agramerske izraze, već može špancirati i laufati kroz prošlost nekadašnjih ulica, placeva, događaja…