Osobne i javne povijesti

Ovogodišnji žiri izložbe T-HT nagrada@msu izabrao je radove 21 umjetnika koji bi trebali činiti presjek aktualne domaće umjetničke produkcije. Iako izložba pokriva širok i raznorodan spektar tema i izričaja, većinu radova očekivano čine multimedijalne instalacije i radovi koji se s više ili manje uspjeha bave društvenim i političkim temama.

Silvestar Kolbas, Kino Crvena zvijezda, 2013, fotografija

Posebno mjesto na izložbi zauzima Medvjedolav Igora Rufa kao rad koji odiše zaigranom i ludičkom atmosferom. Multimedijalna instalacija pokušaj je ostvarenja umjetnikove imaginacije, odnosno rekonstrukcije i materijalizacije vlastitih sjećanja videom koji dokumentira performans umjetnika i skulpture što fizičkom prisutnošću pojačava dojam instalacije na posjetitelje. Rekonstrukcijom sjećanja bavi se i rad Silvestra Kolbasa Kino Crvena zvijezda, ali iz šire društvene i političke perspektive. Fotografije koje prikazuju Stari most u Mostaru nastale su uvećavanjem zaprljanih filmskih fotograma nađenih na ruševinama kina u Vinkovcima, a na popratnom se videu prikazuje sadržaj nađenih filmskih vrpci. Film i fotografije evociraju stare eksperimentalne filmove koji su nastali izravnim modificiranjem filmske vrpce, ili primjerice destrukciju fotografija koje je radio Željko Jerman, a cijeli je rad usmjeren na temu ratne, pa tako i kulturne devastacije.

Damir Žižić i Kristijan Kožul, 0,50, 2014, dio instalacije

Rad Neli Ružić višeslojno je ostvarenje koje se bavi (re)konstrukcijom osobnog identiteta obilježena fabriciranjem nacionalne povijesti i širih društvenih i političkih događanja. U videu predstavljenu na izložbi vidimo njezina oca kako mrmlja izvrsno izabranu pjesmu Marjane, Marjane, čiji je test mijenjan pod pritiskom ideoloških promjena devedesetih. Utišano pjevušenje i vizualno smještanje u šumu ublažava i homogenizira rad što se nastavlja na njezine ranije radove u kojima su istu funkciju imali cvrčci i zvukovi prirode, a koji se također bave kulturnim hegemonizmom i brisanjem, modificiranjem i rekreiranjem kolektivnih sjećanja i utjecaja koja ona imaju na stvaranje vlastitog identiteta. Još jedno propitivanje kulturnih i društvenih obrazaca, ovaj put na udaljenoj geografskoj lokaciji i iz feminističkih pobuda, rad je umjetnice Luize Margan. Serijom fotografija i videom pod naslovom Anatomija naklona analizira tradicionalno patrijarhalno korejsko društvo koncentrirajući se na borbu za ženski glas i insceniranje tjelesnih međuodnosa.

Damir Žižić i Kristijan Kožul u radu pod naslovom 0,50 uzimaju odljev plastične boce koja je na domaćoj umjetničkoj sceni više puta predstavljana kao indikator postojećih društvenih odnosa i postavljaju je doslovno na pijedestal okružen tamnim zaštitnim stalkom. Rad je modificiran za prostore MSU-a tako da izostaju oblijepljeni izlozi „prodajnih prostora“ koji su bili prisutni na izložbi tandema u galeriji Karas, čime se gubi velik dio ulaštenog i dopadljivog rada, a pod svjetlom reflektora dominira svojevrsna ikona, ekskluzivni sjaj brončanog odljeva boce. Inverziju takva pristupa, u instalaciji Broadway Boogie-Woogie, čini Vedran Perkov, njegov njujorški Empire State Building postaje maketa od novinskoga kaširanog papira, nadovezujući se tako na ranije radove izvedene u stiroporu, krhkom i prolaznom materijalu.

Fotografkinja Sandra Vitaljić serijom fotoobjekata Voljena uspjela je u naumu da izbjegne puku dokumentaciju događaja i stvori rad koji razrađenom formom progovara o društvenoj zbilji. Izlošci/fotografije boje jantara obloženi su pleksiglasom i položeni na vitke monolite te prizivaju egzotične i drevne izloške kakvi se mogu naći u povijesnim muzejima, a sami prikazi istodobno su morbidni i predivni. Hladna estetika fotografija koje prikazuju dijelove tijela s kobnim ozljedama umjetnička je refleksija na nasilje i posjedovanje prisutno u dinamici intimnih veza. U samoj pozadini rada stoji mračna statistika ratom obilježena patrijarhalnog društva (autorica je godinama skupljala novinske natpise i izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama).

Rad Krugovi u vrtu zagrebačke umjetnice Tonke Maleković projekt je privremenoga socijalnog spomenika posvećena urbanim vrtovima u zagrebačkom kvartu Travno, koji su 2012. prenamijenjeni u javni park. To je participativni projekt kroz koji se provlači tema javnih prostora kao mjesta građanske akcije i kolektivne kreacije te uključuje videozapise akcije Krugovi u vrtu: razgovora, radionice pokreta i piknika. Ostatak rada sastoji se od serije fotografija pod naslovom Arheologija vrta koje dokumentiraju urbane vrtove s njihovim rurbanim instalacijama, odnosno šarenim improvizacijama načinjenima od otpadnih predmeta i materijala, te prikazima same flore. Projekt funkcionira ponajprije kao performativan (izveden je na zelenim površinama koje su kvartovska pozornica velike zgrade Mamutice) i dokumentaristički, a manje kao umjetnička akcija koja potiče na samoorganiziranje i zahtijeva neke drukčije mehanizme od onih koje je ponudila umjetnica.

Još je jedan projekt vezan uz javne prostore i sasvim konkretnu lokaciju Praznina u ulici Felton umjetnika Nikole Bojića. Njegov se rad sastoji od izloženoga pozlaćenog objekta, makete kojom materijalizira dio prostora ulice u Cambridgeu u koji ne dopiru bežični signali, i popratne videodokumentacije. Vrijednost koju danas ima informacijska tišina kao prostor neuhvatljivosti i azila umjetnik je obilježio i ponudio kao poželjnu. Vrijednost iskazanu kroz zlatne i pozlaćene objekte izlaže i Marko Marković, koji nastoji povezati ideološko (jugoslavenski zlatnik s likom Josipa Broza Tita) i osobno (pozlaćeni majčini zubi) nasljeđe te na prikladan način pokazuje njihovu (auto)destrukciju.

Silvo Šarić evocira suprematizam u ambijentalnoj instalaciji koja u interakciji s promatračem i prostorom pojačava dojam iščeznuća predmetnosti i krajnjeg apstrahiranja od direktnog tematiziranja društvenoga konteksta u ostatku izložbe. Slično se može reći i za rad dvojca LIGHTUNE. G (Bojan Gagić i Miodrag Gladović), koji je novo poglavlje u njihovoj seriji luminoakustičkih projekata Lighterature Reading. Eksperimentalni i inovativni zvuk izvedbe proizveden je djelovanjem svjetlosti na solarne panele, a publika ima priliku sudjelovati u modificiranju izvedbe primjenom malih ručnih lampi na panelima. Rad je dodatno prilagođen prostoru u kojem se događa i u kombinaciji sa sudjelovanjem publike stvara unikatnu inačicu izvedbe. Cijeli projekt neobičan je istraživački podvig na području hibridnih formi sound arta.

Sam postav dobro je izveden, uz rijetke iznimke, primjerice skučeno postavljen rad Ane Vuzdarić s naracijom koja se teško razabire (a koja je posebno važna za rad koji se oslanja na konstrukciju priče o alternativnom životu antifašističke heroine), dok su neki od radova možda bolje funkcionirali u drugim izložbenim prostorima (na primjer u Galeriji Klovićevi dvori rad Voljena fotografkinje Sandre Vitaljić). Kao što je često slučaj s izložbama ovakva tipa, teško je odrediti zajednički nazivnik izloženih radova. Može se zaključiti da je većina radova zanimljiva, tako da je cjelokupan dojam izložbe vrlo dobar.