Vijenac 524

Film

ČELIČNA PRAVDA, red. Scott Cooper, SAD, 2013.

Odmak od holivudske matice

Tomislav Čegir

 

Film Čelična pravda redatelja i koscenarista Scotta Coopera svjedoči o neiscrpnu osloncu o slavnu prošlost američke kinematografije. Taj uradak ujedno naznačuje duboko uranjanje u kontekst suvremenog američkog društva te podjednako i arhetipske strukture odnosa likova koje korespondiraju s mitskim obrascima. Ne treba zaboraviti da je Cooper karijeru započeo kao glumac, a redateljski prvijenac Ludo srce iz 2009, o ostarjelom country-glazbeniku, naznačio je i njegovo autorsko žarište koje skladno obogaćuje suvremene smjernice američkoga filma.

Adaptirajući istoimeni književni izvornik Thomasa Cobba objelodanjen 1987, Cooper je putem fikcijske građe rekonstruirao okružje country-glazbe smješteno u zaleđe američkoga Jugozapada i Teksasa. Priča o protagonistu imenom Bad Blake (iznimni Jeff Bridges zasluženo nagrađen Oscarom), koji se potuca barovima američkoga bespuća tek ovlašno održavajući prijašnji status country-zvijezde iznimno je razrađena. Razmatrajući i protagonista i glazbeno okružje jasno je da Scott Cooper istodobno i kritizira i revalorizira zadane vrijednosti, shvaćajući u potpunosti njihove nedostatke, ali podjednako jasno percipirajući njihovo značenje. Uz pamtljivu glazbu T-Bone Burnettea i Stephena Brutona film se kvalitetom može usporediti s Nježnim milosrđima Brucea Beresforda iz 1983. Pročišćenje središnjega lika u Nježnim milosrđima uz osobnu doseže čak i religijsku razinu, dok u Ludom srcu uočavamo osobne i profesionalne naznake.

 


Christian Bale i Zoe Saldana

 

 

Scott Cooper je s Bradom Ingelsbyjem potpisnik scenarističkoga predloška Čelične pravde, filma u kojem uočavamo i velik producentski udjel Leonarda Di Caprija ili pak Ridleyja Scotta te raskošan glumački postav. Žanrovska je odrednica kriminalističkoga trilera jasna, uz izrazito snažnu kritiku političko-društvenog konteksta suvremenih Sjedinjenih Država. U samoj je središnjici Russell Baze (Christian Baze), radnik u čeličani čiji mlađi brat Rodney (Casey Affleck) višekratno odlazi u Irak, a traume nastoji potisnuti izvanzakonskim šakanjem. Oba brata susreću se s traumatičnim iskustvima, stariji u pijanom stanju izazove prometnu nesreću i završi u zatvoru, dok mlađega PTSP gura sve dublje u bezakonje i izrazito opasno okružje destruktivnih pojedinaca kao što je antagonist (Woody Harrelson). Protagonistovo je gubitništvo izraženo, jer mu se raspada i emotivna veza (Zoe Saldana), curu mu preotme mjesni policajac (Forest Whitaker). I kada mu je brat ubijen uz mentora šakačkih borbi (Willem Dafoe), Russell se odlučuje na osvetu, isprva uz strica (Sam Shepard), a naposljetku i samostalno.

Nema u ovome filmu revaloriziranja temeljnih američkih vrijednosti, dapače razvidni su nedostaci društva u kojem stradaju pojedinci. Početak je filma smješten u 2008, u razdoblje predsjedničkog uspona Baracka Obame. Promjene koje se nagovještavaju tijekom televizijskoga priloga ne ostvaruju se, institucijama je naime važniji financijski probitak negoli dobrobit pojedinca ili mjesnih zajednica. Tako se čeličana u kojoj djeluje nalazi pred zatvaranjem jer je isplativiji uvozni kineski čelik. Takva percepcija društvenoga stanja polazište nalazi u američkome filmu 1970-ih, razdoblju koje je onodobne nedostatke odražavalo znatno snažnije negoli desetljeća prije ili poslije. Zanimljivim se može učiniti podatak da Scott Cooper filmsko nadahnuće ponajviše pronalazi upravo u naslovima toga razdoblja, a Čelična pravda uspostavlja jasan odnos s glasovitim ostvarenjem Michaela Cimina Lovac na jelene (1978). Oslonac je o taj film je izravan i seže do svojevrsne posvete, ali i postmodernističkoga restrukturiranja motiva. Cooperov uradak ne doseže kvalitetu Ciminova, no ne ostaje niti na pukom epigonstvu.

U zamalo arhetipskoj narativnoj konstrukciji čitljiv je mitski odnos braće, koji se ne iscrpljuje na prvobitnoj razini i ne postaje nimalo klišeiziranim upravo zbog činjenice da Cooper redateljskim postupcima te spretnim vođenjem glumačkih izvedbi uspijeva nadoknaditi nedostatke scenarističkoga predloška. Tako je Cooper, uz učinkovitu suradnju sa snimateljem Masanobuom Takanayagijem, totalima i polutotalima čeličane i opustošenih postigao sjajnu evokativnost okružja. Česta uporaba kamere iz ruke dvojakoga je značenja. Podjednako anticipira narušavanje ravnoteže zadane situacije i svjedoči o autorskom odstupanju od holivudske srednje struje. Društveno i emocionalno gubitništvo središnjega lika podcrtava se i dvama nenametljivim odmacima žarišne duljine objektiva. Takav nam odmak od protagonista sugerira i njegovo osobno gubitništvo u zajednicama u kojima je bio. No Cooperova se redateljska darovitost očituje upravo u iznimnoj uspješnosti oblikovanja emotivno intenzivnih situacija, kakve su sekvenca automobilskoga sudara koji je izazvao protagonist te scena njegova susreta s bivšom djevojkom kada ona posvjedoči da je trudna s mjesnim policajcem pa je i bilo kakva obnova njihove veze nemoguća.

Kasnija nazočnost središnjega lika propovijedi o grijehu upravo u navodu grijesi namjerno počinjeni naznačuje da je protagonist spreman ustrajati u osveti zbog bratova stradanja. I zbog toga je i sam završetak uistinu moralno ambivalentan. Russell se s antagonistom ne suočava u arhetipskome obračunu suglasnom sa žanrovskim principima. Naprotiv, njegova osveta naposljetku više nalikuje egzekuciji zasigurno i zbog toga što je antagonist bio pojedinac bez ikakvih etičkih vrijednosti i izrazito destruktivna i amoralna habitusa. Zbog toga protagonistovo poništavanje antagonistove egzistencije preuzima vrijednosti institucionalnoga zacijelo i zbog činjenice da su predstavnici zakonskoga uglavnom nemoćni u hvatanju i kažnjavanju zločinca.

U raskošnome glumačkome postavu valja svakako istaknuti Christiana Balea i njegovo snažno vladanje filmskim prostorom i nepobitno iznimno tumačenje središnjega lika. Casey Affleck također je ostvario izniman doseg u oblikovanju društveno neprilagođena i ratnim traumama razarana lika, a ne treba zaboraviti ni Willema Dafoea kao vlasnika bara upletena u ilegalne aktivnosti, lika koji usprkos kršenju zakona iz osjećaja za moralnost štiti protagonistova brata. Sam Shepard, Forest Whitaker i Zoe Saldana učinkoviti su koliko im to karakterizacije dopuštaju, a scenaristička ograničenja nastoje nadvladati osobnošću.

Nasljeđe prošlosti američkoga filma uspješno je rekonstruirano u filmu, a kritičko očitovanje društvenih nedostataka ne šteti dosljednosti žanrovske građe. Čeličnu pravdu možemo razmatrati i u suglasju s prošlogodišnjim filmom Grijesi očeva Dereka Cianfrancea. Oba filma odmiču se od holivudske matice i izraženim autorskim svjetonazorom uspostavljaju odnos s ponajboljim nasljeđem američke filmske povijesti ostvarujući pritom vrijednosne vrhunce recentnoga razdoblja.

Vijenac 524

524 - 3. travnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak