Odlično, skladno, impresivno

Iako se Gounodova opera Faust, kao repertoarno djelo, i nije tako često izvodila u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, njezina premijera, 28. ožujka, bezrezervno je osvojila publiku. Dogodilo se upravo ono što čini dobru operu: odlična glazbena izvedba, skladno scensko uprizorenje i izvrsni protagonisti.

Vrijeme i razvoj operne umjetnosti donose svoje. Iako Gounodova opera ne iznosi filozofsku bit Goetheova spjeva, što joj se već stoljeće i pol od praizvedbe ubraja u nedostatke, današnji načini režijskih promišljanja omogućuju i manje uspjelim djelima – a Faust je daleko od takve ocjene – dodatne izražajne dimenzije. S druge strane, njegova glazba oduvijek je bila neupitna, što je potvrdila glazbena izvedba pod ravnanjem Nade Matošević Orešković. Do punog izražaja došla je melodijska ljepota romantičarskog djela i raznolikosti unutar nje: od eteričnih ugođaja glazbe ljubavnih prizora do dramatičnih Mefistovih nastupa, od živosti valcera do tragične refleksije dramskih zbivanja na sudbinu Margarete i njezina brata Valentina. Pomno pripremljen orkestar ostvario je prozračnost i eleganciju francuskoga glazbenog stila. Puni prinos, zvučnim zapjevima i kompaktnošću tona, dao je i zbor koji je uvježbao Igor Vlajnić.

Giorgio Surian kao Mefisto i Stefan Pop kao Faust sa zborom na riječkoj premijeri / Snimio Dražen Šokčević

Dok se u Splitu pripremao Boitov Mefistofele, Riječka opera poslužila se opremom splitske produkcije Fausta otprije šest godina. Redatelj Krešimir Dolenčić sada je načinio drukčiju predstavu. Skladno je i dosljedno, uz pomoć oblikovatelja svjetla Borisa Blidara i koreografiju Snježane Abramović Milković (bez prizora Valpurgine noći), upozorio na ciljanost sveuništavajućeg zla, na pojedince koji, prodajući dušu vragu, upropaštavaju i cijelo društvo. Scenografija Dinke Jeričević sa središnjim elementom kostura globusa, kostimi tamih tonova Ane Savić Gecan te projekcije Denija Šesnića i Igora Crnkovića pridonijeli su maštovitosti i dinamičnosti prizora.

Predstavu je obilježila kreacija Mefista basa Giorgia Suriana. Već dugo na našim pozornicama nije viđen tako snažan i dojmljiv operni lik. Igrao ga je koristeći se i zadnjim atomom energije svojega bića: snažnim, prekrasnim, bogatim glasom i karakterizacijom teksta. Ulogu je upotpunio odličnom maskom te razrađenom mimikom i gestikulacijom, s fantastičnim đavoljim rukama kojima kao da su uzor pokreti naslovnoga junaka Lhotkina baleta Đavo u selu. Nije nikakvo čudo da takav Mefisto ostavlja pustoš u dušama i životima svih oko njega prisutnih.

Još jedna velika kreacija je uloga Margarete sopranistice Valentine Fijačko. Ne znam bilježe li operne kronike slučaj da je neka pjevačica još u ponedjeljak pjevala Boitovu dramsko-sopransku Margaretu u Splitu, a u petak Gounodovu, namijenjenu lirsko-koloraturnom sopranskom fahu, u Rijeci. Obje je uskladila i pomirila, pronašla u glasu i pouzdanoj pjevačkoj tehnici, ali i svojoj vrhunskoj muzikalnosti, odgovarajući glazbeni te decentan i smjeran glumački izraz. Njezina Gounodova Margareta ima idealnu snagu glasa za finale opere, ali i vokalnu lepršavost za ariju o nakitu, bogate glasovne preljeve za tragične trenutke.

Mladi, tek 27-godišnji rumunjski tenor Stefan Pop jedan je od najboljih među brojnim inozemnim tenorima koji su sudjelovali u hrvatskim opernim produkcijama. Njegov zvučan i lijepo ujednačen lirski tenor već ga je u posljednjih nekoliko godina odveo na pozornice Rimske, Ciriške, Hamburške i Bečke državne opere. Kao Faust oduševio je muzikalnim fraziranjem i lakoćom emisije tona.

Ostatak solističke ekipe predvodio je solidan Valentin baritona Siniše Hapača, uz pouzdane Bojana Šobera kao Wagnera i Anamariju Knego u ulozi Siebela te ugodno otkriće osobito lijepa glasa Ive Mrvoš u ulozi Marte.