O svijetu, pa i kad ga nema

Najprije, nekoliko faktografskih podataka. Knjiga obaseže 80 stranica teksta. Izdavač je Altagama, Zagreb. (Taj je izdavač, uz ostalo, postao posebno poznat po objavljivanju opsežnog rada Cvjetka Milanje Hrvatsko pjesništvo 1950–2000. u pet knjiga (četiri osnovna dijela). Urednica je Višnja Bošnjak.  Knjiga je sastavljena od četiri osnovna ciklusa. To su: Kako se blaguje zaborav (11 pjesama); Što ostaje u vremenu (11 pjesama); Kako pričati o snovima? Mi razmjenjujemo javu (12 pjesama); Što to pjesma sebi čuje? (11 pjesama). Ukupno 45 pjesama. Knjizi je dodana valjana bibliografija; posrijedi je popis Bošnjakovih knjiga (autorskih), ako sam dobro brojio, ukupno 25 (pjesničke + esejističke). Od toga je 11 pjesničkih zbiraka. „Ostatak“ su različite antologije u kojima su otisnute i Bošnjakove pjesme ili tekstovi. Bibliografija obaseže ukupno 90 jedinica. Knjizi je dodana i kratka biografija s osnovnim podacima o autoru te popis dobivenih nagrada. Popis nije mali pa se možemo uvjeriti kako je riječ o jednom od najviše nagrađivanih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Izd. Altagama, Zagreb, 2013.

Čitanje naslova knjige, kao cjeline, te naslova pojedinih ciklusa sugerira kako je na djelu stanovita ontologizacija pjesničkoga teksta i interesa. Podsjećamo: pjesme su smještene na dno svijeta. U prvom ciklusu blaguje se zaborav; (sjetiti se već poopćenoga „zaborava bitnog“ iz radionice Martina Heideggera). U idućem ciklusu pjesnički se subjekt pita za ostatak u vremenu. Podsjetimo, ponovno, na ishodišni uvid suvremenog egzistencijalizma: čovjek vremenuje (glagol je vremenovati) pa je razložno pitati kako je sa sjećanjem kad se vremenuje. U trećem ciklusu naslov je gotovo na rubu polemičnosti. Pjesnički subjekt s jednom vrsti polemična upita izriče sumnju u primjerenost priča o snovima. Naprotiv, budući da su se snovi ostvarili po nekoj vrsti paradoksalna/demonskog nacrta, zona jave ishodišno je mjesto s kojega se pjesnički subjekt – javlja. U četvrtom ciklusu ostavljeno je mjesto za pitanja o pjesmi neovisnoj o pjesničkom gestu. (Naslov je Što to pjesma sebi čuje?) Isticanje te neovisnosti može se doimati nastrano.

No dostatno je podsjetiti na različite izume u tehničkoj povijesti modernoga pisanja koji na takvo što upućuju. Podsjećamo na romantično nadahnuće; nadrealistično automatsko (pisanje); na zaumno pisanje u praksama ruske književne avangarde; na determinirajuću zalihu označiteljske tvarnosti (drugosti) u dekonstrukcionista; na utjelovljenost autorskih namjera u fenomenologiji. Svi ti izumi, kada se o njima misli oslobođeno od prigodnog, „doktrinarnog“, konteksta, sugeriraju ili, slobodnije, dopuštaju zaključak kako pjesma sebe pjeva. Nije taj uvid toliko solipsistički kako se na prvi pogled čini. Naprotiv, posrijedi je temeljna intencioniranost pjesničkog iskaza. O čemu je riječ, možda najzornije otkriva stari, antički, uvid kako se svjetske sfere ili, ako se hoće, plaštovi svijeta, jedni spram drugih odnose: glazbeno. Oni – pjevaju. Nije svakomu dano čuti taj pjev – samo pjesnicima. Oni su, slobodnije rečeno, mediji, posrednici, koji, upisujući taj pjev u stihove, tekstove, pokazuju, zapravo, kako pjesma pjeva – samu sebe. Bošnjakovi naslovi ciklusa, dakle, nabacuju nekolike tragove koji strpljiva čitatelja ne samo da obavješćuju nego ga, posredno, izdaleka, upućuju što mu je u čitanju očekivati. Osnovno je: u srži zbilje leži – pjev. Bošnjakov naslov četvrtog ciklusa i izrijekom se naslanja na taj uvid.

Nije ovdje nekorisno upozoriti čitatelja i na još jednu, manje očitu, činjenicu. Prvi, drugi i četvrti ciklus pjesama u knjizi obasežu po 11 pjesama. Simbolični položaj broja 11 sugerira kako je riječ o broju na vrhu (vrijednost asa u kartama), ali i, kako je u zbroju riječ o dvici, ili o broju blizanačkoga para. On implicira, zazivlje, udio trećeg. Taj se pojavljuje u trećem ciklusu. On je sastavljen od 11+1, gdje je, dakle, dodan višak, koji broj mijenja u broj kozmičkog reda: 12. Podsjećamo, u imaginarnom atlasu 12 je broj planeta; dan ima 12 + 12 sati; božjih je učenika (apostola) 12, a 12 mjeseci je i (godišnje) vrijeme. Itd. Naslov toga ciklusa je, ponovimo, „znakovit“. Pjesnički se autor pita o mogućnostima pričanja o snovima i ustvrđuje kako mi sanjamo – javu. Zato, dakako, i objavljujemo.

(b) O topološkom trokutu ove zbirke. Već i ponuđeni, prigodni, osvrt na razdiobu zbirke i na naslove i brojnost pjesama dopušta zaključiti kako se tumačenje i čitanje Bošnjakove zbirke može razviti na više načina. Za ovu prigodu odlučio sam se za neku vrst topološke skice, trokuta, na vrhovima kojega su značenjske parcele: svijet – osama – utiha.

(i) Svijet se, kao riječ, spominje u naslovima sedam pjesama (ili, statistički, u 15% od ukupnog broja naslova u knjizi). Evo primjera: Svijet znakovito jednak; Nešto o svijetu; Svijet u šutnji; Šavovi svijeta; Dno svijeta; Pjesma o neumornom svijetu... Posrijedi su, dakako, primjeri s viševrsnim značenjskim slojevima pa nije dopušteno, radi ponavljanja sama označitelja, ponavljanje protegnuti i na značenjsko polje. Zato je korisno razlučiti više značenjskih varijacija. Omeđen mogućnostima ove prigodne razdiobe upućujem u četiri osnovne značenjske inačice „svijeta“ u ovoj zbirci. To su:

(a) svijet = rastuće prazno (u pjesmi: Svijet znakovito jednak); (b) svijet = zbilja u bijegu (u pjesmi: Nešto o svijetu); (c) svijet = muzejski sklop (u pjesmi: Šavovi svijeta); (d) svijet = „stroga tama, muk“ (u pjesmi: Šavovi svijeta).

Tko pozna izbliza Bošnjakovo pjesništvo, lako će uočiti kako značenjska parcela u jednadžbi: svijet = rastuće prazno, ili svijet = zbilja u bijegu, nije u ovoj zbirci nova. Ona je, točnije rečeno, jedna od veriga s pomoću kojih se ova zbirka kopča s Bošnjakovim drugim zbirkama, prije objavljenim. O tomu je Cvjetko Milanja više puta i više nego dokumentirano pisao pa je dostatno upozoriti na njegovu, prije spominjanu, epohalnu, knjigu u više svezaka. Ovdje pozornost izravnije plijene jednadžbe: svijet = muzejski sklop i svijet = „stroga tama, muk“. U prvoj jednadžbi očit je prijenos procesa postmoderne muzealizacije socijalne zbilje u prigodnu ironijsku figuru pjesničkog teksta. Tiranija postmoderne „slobode“ preokrenula je ontički temelj muzeja: on nije pomagalom revitalizirajućeg sjećanja, nego zamjenom za zbilju. Usput budi rečeno, ne držimo kako teorijski zasnutak simulacija i simulakruma u Baudrillarda stoji najbolje s razumijevanjem autonomije tvorbenog subjekta. Stoga i ne sugeriramo čitatelju asocirati u tom smjeru. Muzealizacija je u Bošnjakovu kontekstu, a i u načinu našega razumijevanja, upravo – trijumf objekta.

Druga je jednadžba u Bošnjakovu tekstu potpuna novost. Jednadžba: Svijet = „stroga tama, muk“ sugerira, doduše, apokaliptični kraj jedne životne zbilje. Ali u Bošnjaka je izazivačem i dodatnog upisa: svijet se okreće dalje po svomu, nepronično, a mi smo potpuno izloženi rizičnosti njegove „autonomije“. Gotovo dodirujući hölderlinovski vedri pesimizam i Bošnjak ustvrđuje kako je u toj neproničnosti moguć i „spasonosni“ ostatak. Nema u tomu kritike, nema ironije, naprotiv, uvid prožimlje neka vrst pomirujuće /umirujuće, melankolične mudrosti.

(ii) Osama. Nema u Bošnjakovoj zbirci toliko mnogo riječi što označuju osamu, koliko ih ima kada spominje svijet. Ali, rabeći već i Bošnjakove naputke, moguće je obrazložiti kako ona bitno određuje jednu od značenjskih podloga knjige. Naime, u pjesmi: Svevideći slijepci, Bošnjak ustvrđuje: “tekst je ljubomoran na krematorij! / Ne tražite me u tekstu / pretražite atmosferu.“ Pretražimo li, dakle, atmosferu, kako nas Bošnjak potiče i poučava, lako je uočiti kako je osama u Bošnjakovoj zbirci sveprisutna. Pače, ona je osamostaljena odrednica zbiljnosti. Tko mi ne vjeruje, neka pročita ovaj stih (iz pjesme: Ako ne sada…): „Ali samoća je toliko sama / toliko sama sa svima.“ Povežemo li taj uvid s prije spominjanom neproničnom rotacijom svijeta, koji se, odvojen od nas, rotira dalje po svomu, nije bez temelja označenu samoću uvrstiti u temeljnu kakvotnu odrednicu svijeta iz jednadžbe: svijet = „stroga tama, muk“. Posve je predvidljivo što se ona, potom, kao jedna vrst ontologijskog plašta obvija i oko svih nas. (U pjesmi: Biti stablo…) Bošnjak sugerira: „a tu smo i mi / sami / u mnoštvu neizdržive samoće.“ Neizdrživost ovdje nije uputnicom u određena psihologijska stanja. Ona, jednostavno, ocrtava činjenicu kako smo u svijetu što se rotira po spominjanoj jednadžbi postali – ne/mjesni, kako ne možemo računati ni s kojim ontologijskim privilegijem koji bi nam bio zajamčen nacrtom održiva svijeta. Svijet nije ni održiv ni neodrživ: on je rizično neproničan pa je osama nekom vrsti tehničkog načina na koji bića i predmete što mu fizikalno pripadaju raspoređuje od zgode do zgode, točnije, od hira do hira. To je druga temeljna novost ove knjige. Zato Bošnjak u pjesmi: Zakutci tišine, i može ustvrditi: „kako se lako može biti ništa.“ (Ovo: ništa ne treba brkati sa „sjajnim ništa“ Branka Maleša. Ovdje je riječ o ništavnosti gdje „lice glača smrt“).

(iii) Utiha. Dodajmo ovdje: nijemost. Kakav je položaj utihe/nijemosti u ovoj Bošnjakovoj knjizi možda zorno sugerira već i naslov pjesme gdje je zapisan stih o tišini. Pjesma je naslovljena: Promjene svemira (podcrtao: I. R.), a završava stihovima: „Sada bez požara/ grije nas zdvojna tišina.“ Baš kao i osama i utiha/nijemost imaju u Bošnjaka kozmogenetični položaj. Nisu one više, kako su sugerirali klasični egzistencijalisti, „egzistencijali“, dakle, konstitutivne odrednice opstanka. One su, naprotiv, nekom vrsti kozmičkih konstanta. Pa obvijaju i pojedinačni opstanak. Bošnjak (u pjesmi: Od svih tražiti oprost) sugerira: „negdje u mraku svatko sam / usred nestalog svijeta / nad samim ponorima / okupljena je sva tišina / zgusnutog nagovora“ (podcrtao I. R.).

Na tom tragu Bošnjak u ovoj knjizi djelomično mijenja i osnovnu poetičku intenciju. U njezinoj srži leže riječi koje bi „htjele sve reći, a sve je glasnija šutnja“ (Pjesma o neumornom svijetu). Nije pretjerano ustvrditi kako se na toj točki očituje i treća temeljna novost ove knjige. Ona se sabire u uvidu kako je autorski označiti šutnju – najtočniji „realistični“ gest. Ili, drukčije rečeno, pisati = prostirati utihu kako najmanje krivotvoreni lik svjetskosti svijeta. Cvjetko Milanja najbolje zna kako je s evolucijom te predodžbe o autorskoj intenciji u modernoj književnosti. Koliko je pak do mojega, sociologijskog, uvida, očito je kako se takva autorska intencija osnažuje u razdobljima kada je svijet – totalitarno zastrt. Upozoriti je: ovdje totalitarnost nije samo odrednicom socijalnog ili političkog stanja, nego i kozmološkog, budući da svi totalitarizmi teže biti, koliko socijalnim toliko i kozmološkim praksama. U modernom razdoblju, osloncem na tehnički sklop, takva težnja nije posve bez sadržaja, kao, primjerice, u razdobljima što industrijalizmu prethode. (U hrvatskim prilikama podsjetiti je na srodnu poetičku nelagodu u zapisima gorgonaškog „raba“, Josipa Vanište početnih šezdesetih godina. On zapisuje kako želi slikati „prazno“ jer je njegova značenjska zaliha zajamčeno s onu stranu svake, ali baš svake, ideo/tehno/logičnosti.)

Cvjetko Milanja, pišući o Bošnjaku u knjizi Hrvatsko pjesništvo od 1950–2000, knjiga III, ocjenjuje kako zbirku Nove pjesme iz 1988, treba držati stanovitom razdjelnicom u Bošnjakovu opusu. U njoj se, dakako, nastavljaju neke tehničke prakse svojstvene Bošnjakovu pjesništvu. Ali je određuje i bitna novost: centriranje „etičke dimenzije svijeta“. Knjiga Pjesme na dnu svijeta, koliko mogu, ugrubo, procijeniti, naslanjaju se na izvorišnu intenciju te knjige. Nije etička intencija, dakako, odsutna i u drugim Bošnjakovim knjigama napisanim nakon 1988. (Susačke razglednice, Posude za vrijeme), ali u tim knjigama vidljivi su i „konkurentni“ tematski krugovi (ratno razdoblje, tijelo), pa ih se ne može držati posve svodljivim na etičke nelagode. U ovoj knjizi, pak, nema takvih „konkurentnih“ pjesničkih meandara. K tomu, kako smo već naznačili, vidljiva je jasna težnja autorova k ontologizaciji etičkog kaosa. Pa na tom tragu Bošnjak nudi tri nova uvida. Ponovimo: svijet = stroga tama, muk; osama je tehnička praksa nepronična svijeta; pisati = prostirati utihu kao najmanje krivotvoreni lik svjetskosti svijeta. Nije ta Bošnjakova intencija posve udaljena od onoga što se, neodređeno, zove: apokaliptičnim tekstom. Takav tekst određuje, ponajprije, zaokupljenost onostranom zbiljom te uvid kako je zbiljnost izvan dohvata čovjeka. Bošnjak nije sklon eshatologijskim ispadima. Ali uvid kako je svijet izvan dohvata čovjeka, a to, Bošnjak ustvrđuje, ne dopušta ovu knjigu od apokaliptična teksta posve ni odvojiti. Ne vidim da se time išta tekstu oduzimlje. Za utjehu, dobro je sjetiti se kako se i Isaac Newton bavio „krajem svijeta“, pače, zaključio je da će godine 2060. biti i zadnja godina ovoga svijeta. Ako može Newton, zašto ne bi mogao i Bošnjak, pa on je pjesnik, nije ni fizičar ni alkemičar. To znači da je i – točniji. Sukladno toj točnosti, etimologijsku osnovu riječi svijet više ne bi bilo valjano odrediti onim što je osvijetljeno, dakle, što opstoji voljom svjetlosti, nego nečim drugim što izmiče jasnoći, onim što se krije u, prije spominjanoj – neproničnosti (svijeta).

Tehnički promatrano, u ovoj Bošnjakovoj knjizi nema esejističkih dionica, premda je lako uočiti odjeke pojedinih esejističkih ulomaka iz prije napisanih knjiga. U tom pogledu knjiga je „čista“; knjiga je u stihovima. Njihova stišanost, obvezivanje prostiranjem utihe, pomiče ih spram jedne vrsti dnevničkih zapisa. Nema taj imaginarni Dnevnik svoj kalendar: njegovo je ispisivanje uronjeno u neproničnost svijeta pa se uspješnije služi prostorom pisanja negoli vremenom zapisivanja. Treba u tome vidjeti i jedan manje očiti simbolični višak. Bošnjak je ove godine navršio sedamdeset godina. To je broj u vlasti brojke 7. Ona je, poučavaju simbolični priručnici, sastavljena od 4 + 3. Prva cifra omeđuje zemaljska četverstva. Druga cifra određuje visinsku drugost. Ne znam mnogo o toj visinskoj drugosti, ali je očigledno kako u njoj neka vrst sažalne sućutnosti i gospodsko stavljanje vremena u zagradu nije na zadnjem mjestu. Stojeći, dakle, snagom starosti u toj visinskoj drugosti Bošnjak može i preživjeti totalizaciju etičkog kaosa. I, posve paradoksalno, pisati pjesme, a ne paničariti. Uostalom, gospodari panike i gospodari zla izgleda da su susjedi, ako nisu i rođaci. Njima je samo pjev (svijeta) nepodnošljiv. Poželimo dobrodošlicu i pjesniku i pjevu. A izdavaču uputimo naklon poštovanja.