Nebeski zbor

Talijanski skladatelj Arrigo Boito (1842–1918) bio je osebujna umjetnička ličnost, pjesnik, novinar i prevoditelj, predvodnik intelektualne avangarde. Bio je vagnerijanac i kritičar talijanske glazbe, za koju je smatrao da se treba otvoriti europskim utjecajima. Prvi je talijanski skladatelj koji je istodobno i autor libreta svoje opere Mefistofele, praizvedene 1868. u Scali. Prerađenu i skraćenu verziju predstavio je 1875. u Bologni.

Za razliku od Gounoda i Berlioza, Boito je posegnuo za prvim i drugim dijelom Goetheova Fausta. Tematika je idealno odgovarala njegovim promišljanjima o dvojnosti i sukobima svjetla i tame, dobra i zla, života i smrti. Opera u četiri čina, s prologom i epilogom u kojima je ulogu Gospoda povjerio zboru, ima prekrasnih glazbenih stranica, ali i manjkavosti u nedorečenosti glazbene fakture u prvom i drugom činu. To čudi jer prizore ne povezuje odvijanje scenske radnje. Svaki je čin zasebna cjelina u kojoj Boito iznosi filozofska razmišljanja. Uz prolog i epilog, kao dojmljive zaokružene cjeline ističu se treći čin, posvećen Margaretinoj smrti, te bizarni četvrti čin, u drevnoj Grčkoj, s raspjevanim belkantom – za razliku od ostatka opere – kojim Boito kao da ironizira melodioznost talijanske opere.

Prizor iz opere Mefistotele u HNK-u Split / Snimio Matko Biljak

Faustovska tematika uvijek korespondira s aktualnim društvenim trenutkom. Današnja duhovna situacija u svijetu i lakoća s kojom se opće vrijednosti relativiziraju i izvrgavaju poruzi zahvalna je tema na koju može upozoriti kompleksnost Mefistofelea. Zato je trenutak splitske izvedbe (premijera 15. ožujka), prve nakon dviju davnih zagrebačkih, 1901. i 1931, dobro odabran. Tim više što Splitska opera, samo s gostujućim tenorom odnosno s vlastitim snagama, može uspješno izvesti operu velikih zborskih i orkestralnih zahtjeva.

Jasno je da, kada je na čelu projekta iznimna eruditska ličnost poput dirigenta Nikše Bareze, sumnje u uspjeh ne može biti, jer on čvrsto drži sve konce izvedbe. Izvrstan zbor milozvučna raspona, od snažnih basova do zvonkih soprana (zborovođe Nina Cossetto i Rozarija Samodol), dobio je pravu operu za sebe s nizom raznolikih prizora. Najviše su oduševili u nebeskim sferama prologa i epiloga. Pridružio se također izvrstan dječji zbor Glazbene škole Josip Hatze (zborovođa Ivana Šutić). Veliki orkestar ujednačeno je zvučao u smjenjivanju vagnerovske teutonike tutti zvuka s ulomcima talijanske prozračnosti. Čule su se sjajne fanfare, ali i lirska tragika drvenih puhača. Maestro Bareza suvereno je vodio glazbene gradacije kroz harmonijske modulacije te neobične, ali efektne glazbene drame.

Režija Michała Znanieckog dobro slijedi osnove teksta iako u cjelini funkcionira na razini šablone ironiziranih likova svih sudionika, osim trojca Mefisto–Faust–Margareta, kojima je dao životnost. Ondje gdje je opera najslabija, u prvom i drugom činu, ni redatelj nije bio od pomoći. Neinventivna koreografija Katarzyne Aleksander Kmieć nije iskoristila šansu veće zastupljenosti baletnih prizora. Scenografija Luigija Scoglia, Znanieckijevi kostimi i svjetlo Bogumiła Palewicza maštovito su predočili tajanstvenost svemira u prologu i epilogu te svijet u raspadanju pod teretom neumjerenih i neostvarivih želja i težnji.

Glavni adut za postavljanje Mefistofelea bas je Ivica Čikeš s velikim potencijalom glasa za tu paradnu, ali i glumački zahtjevnu ulogu. Ujednačenošću i snagom visokih tonova dominirao je u svim prizorima. No podjednaku snagu glumačkog izraza Mefista, kao glavnog pokretača zbivanja i upravljača sudbinama, nije postigao. Slično se može reći i za ostvarenje Fausta tenora Paola Lardizzonea s odgovarajućim dramskim karakterom glasa i nedostatnim glumačkim učinkom.

Punu cjelovitost ostvarila je Valentina Fijačko kao Margareta. U Boitovoj verziji taj je lik reduciran u odnosu na Gounoda ili Berlioza. Treći čin, s poludjelom Margaretom u tamnici i njezinom smrću, zaokružena je dramska i glazbena cjelina osobito kada je upotpunjena usrdnošću interpretacije i promišljenim doziranjem glasovne snage, pri čemu je Valentina Fijačko, kao lirski, postigla izraz dramskog soprana.

Odlični su bili sopranistica Antonija Teskera kao raspjevana Elena cvatućih visina (prva repriza 18. ožujka), mezzosopranistica Terezija Kusanović kao Marta i Pantalis te tenor Vladimir Garić u ulogama Wagnera i Nerea.