Mit o zabrani Krleže

U hrvatskom kulturnom prostoru godinama se nameće teza da se Miroslav Krleža u Hrvatskoj devedesetih (od 1991. i nastanka hrvatske države, pod hadezeovskom vlasti) bio gotovo zabranjen, a da se do danas dovoljno ne objavljuje, ne igra, ne proučava. To govore neki ugledni krležolozi koji se smatraju zaštitnicima Krležina lika i djela.

Budući da sam se nagledala Krležinih predstava na sceni, svaka me izjava o neigranju Krleže osobno pogodi kao neistinita, pa sam napravila istraživanje koliko smo ga doista igrali od 1991. Popisala sam sve profesionalne izvedbe koje su na repertoarima (dakle ne studentske, amaterske, jednokratne performanse i događanja i ne predstave koje se djelomično koriste Krležinim tekstovima, čega je također podosta). Došla sam do brojeva koji su iznenadili i mene samu. Zanimljivo je da smo zbog njegovih godina rođenja i smrti (1893– 1981) sve godine koje završavaju na 1 i 3 smatrali obljetničkima, ali i one na 7 ili 8 jer je to bilo blizu okrugle obljetnice smrti (15 odnosno 25).

Michelangelo Buonarroti u režiji Dražena Ferenčine u Zadarskom kazalištu lutaka iz 2010.

Prema djelima Miroslava Krleže u jeku najgore „zabrane“ od 1991. do 2000. hrvatska kazališta postavila su čak 21 (slovima: dvadeset i jedan) naslov. Ne zaboravimo, to je bilo vrijeme Domovinskog rata, koji je službeno trajao do 1995, a strah i napetost od mogućega ponovnog sukoba trajali su do kraja devedesetih. Mi smo 1991. postavili tri predstave: uz jednu monodramu Božidara Oreškovića (Ratni dnevnici, DK Gavella), dvije kultne predstave našega glumišta: ZKM-ove Zastave, u obradi i režiji Georgija Para i Tauferovu režiju Kraljeva u Rijeci. Onda je obljetničke 1993. postavljeno pet predstava: Vitezova Krležijada u Histrionima, varaždinski Na rubu pameti (Ozren Prohić) i tri haenkaovske predstave u Splitu (Saloma, Nenni Delmestre) te Gospoda Glembajevi u Osijeku (Leo Katunarić) i Zagrebu (Georgij Paro). Usred rata! A prvi je obljetnicu 1993. obilježio Tuđmanov ministar (kako Visković zove Viteza), a zatim i Tuđmanov intendant (kako zove Georgija Para). Pa gdje je tu zabrana?!

 Već 1994. postavljene su tri predstave, 1995. jedna, kao i 1996, a 1998. čak četiri i opet u HNK-ovima u Zagrebu (Leda, Želimir Mesarić i U agoniji, Georgij Paro), u Rijeci (Leda, Zlatko Sviben) te Varaždinu (Dvije legende, Borna Baletić). Dakle u najgorim godinama „zabrane“ nismo postavljali nove Krležine naslove samo dvije godine (1992. i 1997), ali smo zato u većini drugih godina u devedesetima igrali po nekoliko (1993. pet, a 1998. četiri). Sve je to igrano u kazalištima subvencioniranim državnim novcem pa toliko o zabrani koju je tobože provodila hadezeovska vlast!

Taj tempo postavljanja Krležinih djela zadržao se do dana današnjeg. Od 2001. do 2010. postavljeno je 27 (slovima: dvadeset i sedam) naslova, s time da je 2001. postavljeno čak osam, a 2007. pet naslova. Onda je u samo tri iduće godine (od 2011. do 2013) postavljeno 15 naslova jer se tu svaka godina smatrala pred/obljetničkom. Dakle, od 1990. do kraja 2013, u samo 22 godine u Hrvatskoj su postavljene 63 (slovima: šezdeset i tri) predstave po Krležinim djelima!

Na tom su popisu uglavnom dramske izvedbe, ali i jedna opera (riječki Michelangelo iz 2001). Odigrali smo sve dramske naslove, neke i po nekoliko puta (7 Gospode Glembajevih, 7 Kraljeva (2 obnove), 6 Leda, 6 Balada, 5 U agoniji, 4 Michelangela, 3 Adama i Eve…) a igrane su i obrade većine njegovih proznih tekstova, kako romana (4 Latinovicza, 2 Na rubu pameti) tako i pripovijedaka (Veliki meštar sviju hulja, Pijana noć 1918), ali i eseja (Evropa danas). Čak 24 predstave igrane su na scenama HNK-a, uglavnom ansambl-spektakli (Zagreb sedam, Osijek šest, Rijeka šest, Split pet), igrali su ga svi hrvatski gradovi koji imaju kazalište (Varaždin čak devet, zagrebačko DK Gavella i ZKM svako po pet naslova), ima ga i u obliku festivalskih produkcija (Eurokaz, Festival Ulysses, Brijuni). Igran je i u manjim produkcijama: jedna se igra u kafiću (Senečićevi Glembajevi sa tri lica) a bilo je i šest monodrama (meni najdraža Despotova Moj obračun s njima iz 2004).

Postavljali su ga mladi redatelji u usponu (Mario Kovač ili Franka Perković), ali i najugledniji redatelji hrvatskog glumišta. Primjerice: Georgij Paro režirao je šest Krležinih naslova (Zastave, Glembajevi, U agoniji, Povratak, Tri kavaljera frajle Melanije i monodramu Ratni dnevnici); po četiri naslova Zlatko Vitez (Krležijada, Aretej, Kroatenlager i Latinovicz) i Branko Brezovec (Veliki meštar sviju hulja, Glembajevi, Saloma, U agoniji), po tri naslova Ozren Prohić (Hrvatski bog Mars, Na rubu pameti, Kraljevo) i Ivan Leo Lemo (Maskerata, Leda, Bobočka), po dvije predstave, ali tri teksta Zlatko Sviben (Adam i Eva / Hrvatska rapsodija, Europa danas), Borna Baletić (Kraljevo, Michelangelo / Kolumbo), a ostali po jedan. Zanimljivo je da je Ivica Buljan Krležu radio tri puta, ali izvan Hrvatske (Kotor, Litva, Ljubljana), dok je Robert Raponja režirao tri puta, ali Senkerove obrade Krleže (Kabaret ITD i dva puta Fritzspiel). Krležu su na hrvatskim scenama postavljali i stranci jer smo željeli vidjeti kako će ga oni, kao nepristrani, pročitati: npr. Slovenci Vito Taufer (Kraljevo i Glembajevi) i Tomaž Pandur (Michelangelo) te Rus Aleksander Anurov (Glembajevi i U agoniji), dok Paola Magellija (Kraljevo) smatram našim redateljem jer živi u Hrvatskoj.

Na popisu se nalaze klasična postavljanja koja slijede dramski tekst, ali ima i obrada do krajnjih granica, u čemu je najdalje otišao Branko Brezovec sa Severinom u riječkim Glembajevima, Anica Tomić s Ledom u ZKM-u i Tomaž Pandur s Michelangelom u HNK-u Zagreb. Na tom popisu ima i kultnih predstava našega kazališta: dva različita Kraljeva (implozivno Borne Baletića i eksplozivno Vite Taufera), Parove Zastave i Glembajevi, Vitezova Krležijada, a i jedna iznimna lutkarska predstava: Michelangelo Buonarroti u zadarskom kazalištu lutaka i režiji Dražena Ferenčine iz 2010.

Balade Petrice Kerempuha izašle su iz kazališta i ušle u kulturni prostor jer su ih šest puta postavili kao kazališnu predstavu (meni najdraže jazz-verzija Željka Vukmirice i etnoverzija benda studenata kroatistike Mokre gljive), pri čemu i ne brojim predstave u kojima se koriste tek pojedine pjesme. Iako to nisam brojala u popis, vrlo važan dokaz prisutnosti Krleže na našim scenama su i persiflaže (literarni kabaret Borisa Senkera Fritzspiel, duhovito poigravanje sižeom Glembajevih kroz epohe i žanrove), nadopisivanja (Zastave, barjaci, stjegovi Mire Međimorca, koji pokazuje sudbinu Kamila Emeričkog od zabrane Galicije do osnivanja HDZ-a).

Krleža je jedan od najizvođenijih autora na hrvatskim daskama

Krleža je na hrvatskim scenama i glavni lik u drugim djelima: u Kabaretu ITD Borisa Senkera ustaje iz groba da se kandidira za mjesto predsjednika društva književnika, u Fricu i pjevačici (Boris Senker / Tahir Mujičić) vidimo ga kao mladca u Pečuhu, a u Sanatoriju Zelengaj (prema drami Golgota Miljenka Muršića) u Drugom svjetskom ratu! Naime, samo kanon i samo onaj tko je intenzivno prisutan u svijesti publike može biti persifliran, nadopisivan ili glavni lik komada!

Kao ljubiteljicu hrvatske drame mene su ove brojke fascinirale, ali pomislila sam da možda oni koji govore o neigranju pamte neka bolja vremena, kad ga se više igralo. E nije! Prema radu Antonije Bogner Šaban Krležina književna riječ u izvedbi hrvatskih kazališnih umjetnika (Krležini dani u Osijeku, 1992) u 70 godina, od 1920. (i zabrane Galicije) do 1990, u hrvatskim je kazalištima postavljeno 199 predstava prema Krležinim tekstovima. To u prosjeku znači 2,8 predstava godišnje.

A ako smo od 1991. do 2013. u 22 godine odigrali  63 predstave, to je također prosjek od 2,8 predstave po godini! Isto kao i prije! A kad sve zbrojimo, dolazimo do fascinantne brojke da je hrvatsko kazalište od 1920. do 2013, dakle u 93 godine, postavilo 262 Krležina naslova. Toliko sigurno nismo igrali ni jednoga hrvatskog pisca, a nekako mi se čini da nismo ni Shakespearea. Pa zato lijepo molim da više nitko ne govori kako Krležu u Hrvatskoj zapostavljamo i ne igramo dovoljno! Možemo li za promjenu igrati i neke druge pisce?