Lekcija o toleranciji

Fantastičnoj dječjoj mjuzikl-komediji Duh babe Ilonke, kinoprvijencu redatelja Tomislava Žaje, koji je premijeru doživio još u Puli 2011, na izvedbenom pa i na idejnom planu moglo bi se štošta opravdano prigovoriti. Riječ je o ostvarenju u kojem se komedija ne uvijek uspješno ni osobito skladno isprepleće s fantastikom, mjuziklom i natruhama horora, čemu je pridodan i angažman koji se očituje u nekoliko tjeskobnijih motiva i situacija. Posrijedi je i povremeno dosta nezgrapno režirano djelo u kojem bi specijalni efekti na neželjen način mogli nasmijati gledatelje jer su za današnje standarde dječje i općenito filmske zabave prilično skromni pa i diletantski izvedeni. Zasmetati bi mogli i ne uvijek uvjerljivi i odveć ekspresivni glumački nastupi, napose mladih glumaca, koji se i u ozbiljnijim dramskim i u komičnim i u mjuzikl-segmentima ponašaju posve jednako. No ako se cjelina sagleda u trash-ključu, kao naslov omeđen izvedbenim, stilskim i financijskim ograničenjima od kojih ne bježi nego im se prilagođava na autoironičan, samosvjestan i šarmantan način, dojmovi o filmu bivaju pozitivniji.

U središtu je priče devetogodišnja romska djevojčica Manuša (Selma Ibrahimi), očekivano bistra i znatiželjna zagrebačka klinka koja zbog svog etničkog zaleđa učestalo trpi zadirkivanja i poniženja od strane školskih kolega. Kad nedugo nakon početka u priču uvedu taj tjeskobni motiv, površno naznačen standardnim stereotipima kojima druga djeca pa i odrasli percipiraju Rome i njihov način života, redatelj Tomislav Žaja i scenaristica Irena Krčelić tjeskobu smjesta inteligentno i duhovito ublažavaju mjuzikl-sekvencom u kojoj Manuša, maštajući o blago agresivnoj osveti kolegama, kroz etničkim motivima obojenu pjesmu i ples metaforički i prividno razrješava konflikt.

Kinoprvijenac Tomislava Žaje treba promatrati u trash-ključu

Manuša je djevojčica koja okružena ljubavlju i pažnjom kao jedinica odrasta u obitelji oca Hrasta (Rakan Rushaidat), trubača u orkestru za sahrane, i temperamentne majke Aske (Aleksandra Balmazović), isprva uredske činovnice. Dramski je agens smrt voljene bake Ilonke (Sabina Ajrula), koja je u skladu sa spomenutim stereotipima o Romima, njihovim dušama i nadnaravnim moćima, na vrijeme predosjetila svoju smrt te se stigla oprostiti od života i Manuši napisati važno pismo. Prije no što se smiri na onome svijetu, Ilonka ima planove za skidanje kletve koja je bačena na njezinu obitelj, a u dešifriranju tih planova djevojčici će pomoći novi razredni kolega Zdenko (Marin Arman Grbin), koji je baš kao i njegovi roditelji potpuno oslobođen bilo kakvih predrasuda prema Romima, što možda jest odveć idealistički i beskonfliktno prikazano, no u kontekstu filma funkcionira logično i uvjerljivo.

Unatoč intenzivnom posezanju za klišejima i posvemašnjoj predvidljivosti, priča filma dovoljno je zanimljiva i dinamična te se prati s lakoćom i umjerenim gledateljskim zadovoljstvom. Razlozi tomu ne leže samo u zabavnim i trash-koncipiranim mjuzikl-segmentima, među kojima se izdvaja onaj s djecom okruženom rasplesanim leševima u mrtvačnici, koji efektno asocira na poetiku Tima Burtona, kojem se višekratno daje posveta, nego i u optimizmu i pozitivnim porukama koje se šalju. Zagovor tolerancije i prihvaćanja drugoga, ma koliko nam se taj drugi činio čudnim, neprihvatljivim i nespojivim s nama i našim načinom života, jest izveden doslovno i s tezom. No kad se Manuša i Zdenko sa svojim roditeljima u završnici nađu na arhetipski raspojasanoj ciganskoj svadbi, na kojoj se svi opušteni i zadovoljni prepuste plesu i muzici, te se pozitivne i plemenite vibracije lako prenose i na gledatelje.