Kazališni globus - svijet

Peking – Kinesko nacionalno kazalište ne gostuje često u inozemstvu s dramskim predstavama pa je turneja Shakesperaeova Rikarda Trećeg u režiji Wanga Xiaoyinga u kineskim medijima snažno odjeknula. Produkcija je poslana u svijet kao primjer kineskog kazališta za 21. stoljeće. Nakon izvedbi na londonskom Globe Festivalu kineski se Rikard Treći preselio na američki kontinent, gdje je za početak gostovao u New Yorku. I dok je u Londonu još i dobro prošao kao egzotični prikaz klasika, američke su kritike manje naklonjene predstavi. Premda se u natpisima osjeti doza poštovanja prema Rikardu i društvu koje govori mandarinski, bez titlova, kritičari nisu mogli prešutjeti da su nedavno gledali znatno snažnije nositelje naslovnih uloga u liku Marka Rylancea i Kevina Spaceyja. Kineska je produkcija sa svoja dva i pol sata trajanja preduga, pa je zapažen i pravi egzodus publike za vrijeme stanke. Ipak, blagonaklona kritika našla je jedan zanimljiv, premda ponešto morbidan detalj: kad Anna pljune udvarača Rikarda koji joj je upravo ubio muža, a sad je prosi, Zhang Dongyu u naslovnoj ulozi njezinu pljuvačku razmaže po vratu, kao parfem. Ako je to najbolji detalj predstave koji vrijedi spomenuti u kritici, nekako mi se čini da kineski Rikard Treći, unatoč prikazivanju kung-fu-vještina, akrobacija, maski i spektakularne opreme predstave i nije osobito dobro prošao na Zapadu.

New York – A na kakav način Amerikanci Shakespearea vole, pokazuje premijera Kralja Leara u produkciji njujorškog Kazališta za novu publiku (Theater For a New Audience) u režiji mlade Arin Arbus i s poznatim engleskim glumcem Michaelom Penningtonom u naslovnoj ulozi. Bio je to najtiši i najsmireniji Lear kojega su ikad gledali, rečeno je u napisima o produkciji. Umjesto da viče na publiku i rasipa bijes po pozornici, Penningtonov Lear je smiren, tužan, tih, kao da govori publici „slušajte me pažljivo“ i do nje dopire emocijom, ne vikom. To je intimna obiteljska drama više nego snažna epska tragedija na koju smo navikli, bez glasnoga Leara kakvi su u nedavnim produkcijama viđenima u New Yorku bili Frank Langella ili Simon Russell Beale. Ovaj kralj je slomljen, jadan i nema snage za vulkansku erupciju bijesa. Ali možda o tome Lear i govori: koliko se slijepo i instinktivno pouzdamo u obitelj i koliko smo šokirani i osamljeni kad se pokaže da je naše povjerenje izdano. Očigledna je usporedba s kineskim Rikardom, koji pati od spektakla.

Manchester – Ovo bi moglo zaboljeti (This May Hurt a Bit), drama Stelle Feehily, praizvedena prošloga tjedna u kazalištu Octogon komad je koji bi sigurno imao odličnu recepciju u Hrvatskoj. On, naime, govori o jadnom stanju u nacionalnom zdravstvu, o bolnicama i nevoljama u kojima se nađe pacijent kad upadne u ralje nesavršenog i birokracijom opterećna sustava. No Feehilyjeva, baš kao i mnogi pacijenti, ma koliko bila zgrožena onim što se događa u bolnicama, izrazito je na strani medicinskog osoblja, koje se čini jedinim svijetlim mjestom nesavršena i dezorganizirana sustava. Drama govori o problemima u kaotičnom sustavu kad jedan član obitelji počne imati probleme s prostatom i kreće u produljeno čekanje pregleda i borbu za „veze“. Autorica opravdano kritizira manje-više sve u tom sustavu, osim osoblja, a posebno na meti ima raznorazne privatne inicijative i dopunska osiguranja boreći se za nacionalni zdravstveni servis koji pomaže svima. Uspjehu produkcije sigurno je pridonijela i režija dobro poznata Max Stafford-Clarka i odlična glumačka podjela.

Sofija, Priština – Dvije premijere u ožujku imale su drame Mire Gavrana na europskim scenama. U poznatom bugarskom kazalištu Suze i smijeh u Sofiji premijerno je u režiji Masiusa Kurkinskog izvedena premijera komedije Muž moje žene, da bi samo nekoliko dana poslije u režiji poznatoga kosovskog glumca i redatelja Luana Jahe teatar ODA iz Prištine premijerno izveo Sve o ženama. Muž moje žene premijeru je i mjesec dana prije imao u kazalištu Petro Marko u Vlori u Albaniji u režiji Jorgaqa Tushe. Ta je komedija bugarskom premijerom tako doživjela i svoju 21. svjetsku premijeru, dok je Sve o ženama ipak u tom smislu uspješnija: prištinska izvedba 38. je svjetska premijera ove uspješnice. Novim premijerama broj Gavranovih premijera na svjetskim pozornicama prešao je 250!