Kazališna prigodnica

Četvrti ovosezonski premijerni naslov Kazališta Marina Držića ciljano je birana komedija koja bi trebala zaokružiti repertoarni izbor kako ga je zamislila u završnom dijelu mandata ravnateljica Jasna Jukić. Otud i ovakav izbor predstave kojom se željelo prepoznati, detektirati, možda i komentirati neke aktualne domaće tranzicijske pa i populacijske teme s očekivanim lakim odjekom kod publike. Srećom, ipak drukčijih poticaja pa i povoda od, u prosincu premijerno prikazane, Ayckbournove komedije Kako voli druga strana s redateljskim potpisom Olje Đorđević. Mate s onoga svita dramska je Bokova inačica Era iz narodne priče, najprije uprizorena u lutkarskom kazalištu a sada i na sceni dubrovačke profesionalne kazališne kuće kao naslov koji smijehom pa i satirom želi komentirati vrijeme i potaknuti gledatelje na razmišljanje. Matino (Erino) ovozemaljsko poslanje, u verziji Jasena Boka, dio je gastarbajterske priče Dalmatinske zagore sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada su svi putovi vodili u Njemačku baš kao što i danas neke aktualne gospodarske zaigranosti, javne zapletenosti i zaziv Europske Unije bitno korigiraju i preispituju mentalitete, način života pa i ljudske sudbine.

Predstava komentira neke aktualne teme u mnoštvu kabaretskih dosjetki / Snimio Domagoj Režić

Redatelj Zoran Mužić predstavom otvara i naznačuje i neke socijalne pa i migracijske teme. Duhovito se istovremeno, možda i nemajući izbora, poigravajući formom, scenskim datostima i klišejima ostvarujući tako nepretencioznu, zaigranu, zabavnu pa i raspjevanu predstavu kojoj bitan ton i komentar daju glazba i songovi Mate Matišića (koautorica Nikolina Uroda). Gastarbajterske sudbine zamijenili su danas poslijetranzicijski narasli investicijski apetiti pa, kako piše Jasen Boko u programskoj knjižici, „više ne moramo slati svoje muškarce da rade na baušteli i žene da budu pucfrau u Njemačkoj, kad mogu u domovini biti konobari, sobarice i čistačice, svoj na svome kako se u nacionalnom zanosu znalo reći. Dalek smo put prešli u četiri desetljeća, jedini je gazda ostao isti – europski!“ Predstava, pomalo brehtovski i s otklonom, završava zapletenim kolom mladenaca i svatovima koji viju zastavu Unije uz stihove: „Zemlja cvate, na sve strane rađa. / Vid kruzera, dobićemo golf. / Vlast poštena ne postoji krađa. Šefovi nam Gerard, John i Rudolf“.

Ima tu i kabaretskih zaigranosti, znanih viceva, prepričanih dosjetki, potrošenih dnevnih aktualnosti, citiranih frivolnosti, namjernih dociranja i scenskih spoticanja, groteske, karikature, ali i zaokruženih prizora i dosljednih glumačkih minijatura koje uspijevaju povezati i usložiti povremene raspršenosti i ubrzati rijetke usporenosti. Ritmički ujednačena izvedba dramaturški vješto raspoređenih songova, složenih prizora i poigravanja u skladnoj suradnji cijeloga Mužićeva užeg umjetničkog tima od autorove dramaturške ponude, skladateljnih prinosa do scenskog pokreta za koji je bio zadužen Alen Čelić. Uz vješte i slikovite kostime citate Zjene Glamočanin, iz otvorene garderobe ili provincijskog butika sedamdesetih, i scenografiju gradilišnih elemenata s golom krošnjom stabla (kruške s koje će Mate, kada poželi, pasti) Anamarije Obradović, važnu sastavnicu komedije čini kolektivna igra cijelog ansambla zanimljivih glumačkih minijatura i scenskih etida. Od Branimira Vidića Flike (Mate) i Glorije Šoletić (Majka Mare) do Izmire Brautović (Fata), Helene Kovačić (Anđelija) i Mirej Stanić (Ivka) te Zdeslava Čotića (Šimurina), Edija Jerteca (Muja), Hrvoja Sebastijana (Đivo), Borisa Matića (Marko), Nike Burđelez (Marica) i Emersona de Souze Cruza (Momak). Svi oni čine zgodnu i podatnu galeriju likova kazališne veselice koja računa na smijeh i dobru volju.