Još jedna propuštena prilika

„Knjige su važne, knjige su zanimljive, političke, provokativne, zabavne… u knjigama se nalaze svjetovi“, poručuju organizatori Sajma knjiga u Leipzigu. I uistinu, potpuno je neizvjesno u kakav ćete svijet uroniti zaputite li se u neku od sajamskih hala gdje se na 84.500 m2 predstavljaju 2.194 izlagača iz 42 zemlje. No, ono što je sigurno, pronaći ćete nešto po svom ukusu bez obzira zanimaju li vas klasična književnost, politika, kuharice ili pak manga-stripovi. Poklonici posljednjega plijenili su ove godine pozornost gotovo kao i medijski najpopularniji program, Plava sofa; održana je, naime, prva konvencija manga-stripova, zbog čega se Sajam sad proširio za 15.500 m2. Rast bilježi i popratni program – najveći europski festival čitanja Leipzig čita sa čak 3000 autora i drugih sudionika, koji su nastupali na više od 400 mjesta u gradu.

Otvarati provokativne teme, suočavati se s vlastitom, ne uvijek pozitivnom slikom, to je nešto što su Nijemci zbog svoje povijesti bili prisiljeni naučiti. Rado to čine i književnim nagradama pa su Leipzišku nagradu za europsko razumijevanje dodijelili indijskom povjesničaru Pankaju Mishri. U knjizi Iz ruševina imperija Mishra kritički progovara o zapadnom imperijalizmu te tako postaje prvi neeuropski laureat nagrade koju su primili i Imre Kertesz, Claudio Magris, Slavenka Drakulić. No tu odluku oštro je osudio njemački dnevni list Die Welt ističući da je riječ o antieuropejcu koji ne drži do ljudskih prava, temi pristupa jednostrano te svijet dijeli na dobar i zao. Primivši nagradu, Pankaj Mishra je poručio: „Naše samorazumijevanje mora uključivati i ona društva i narode koji su nam vrlo daleko: predmoderna kao i moderna, azijska i afrička kao i europska. Iz ruševina imperija skroman je poziv Azijcima jednako kao i Europljanima da nadiđu geta nacionalističke i imperijalističke povijesti u kojoj su mnogi od nas zarobljeni.“

U Njemačkoj se godišnje u prosjeku prevede samo šest hrvatskih knjiga

U mnoštvu nagrada koje se na Sajmu dodjeljuju najviše pozornosti privlači Nagrada Leipziškog sajma. Laureati su Helmut Lethen u kategoriji publicistike, Robin Detje za najbolji prijevod te pisac bosanskohercegovačkog podrijetla Saša Stanišić u kategoriji beletristike za svoj drugi roman Prije proslave. Stanišić je rođen 1978. u Višegradu, koji napušta nakon okupacije 1992. i odlazi s roditeljima u Njemačku. Studirao je njemački jezik i slavistiku u Heidelbergu i Leipzigu. Njegov zapaženi prvijenac Kako vojnik popravlja gramofon u hrvatskom prijevodu Ande Bukvić objavila je Fraktura.

Počasna gošća ove je godine bila Švicarska. „Švicarski autori koji objavljuju kod njemačkih izdavača u Njemačkoj su jako dobro zastupljeni, ali švicarski izdavači imaju težak položaj. Nevidljivi su i neprepoznatljivi. Svrha je ovoga programa to promijeniti“, objasnio je direktor Sajma Oliver Zille. Program koji je u Leipzig doveo 80 švicarskih autora pokušao je pokazati da ta zemlja može ponuditi mnogo više od stereotipa o bankama, ljubičastim kravama i planinama. Da stereotipe nije lako otkloniti, jako dobro zna Alida Bremer, dugogodišnja promotorica hrvatske književnosti u Njemačkoj, koja je i ove godine s mrežom Traduki osmislila Program Jugoistočne Europe, u sklopu kojega su gostovali hrvatski pisci. „Koliko god ih pokušavali izbjeći, često u njih upadate, a nerijetko se i iznenadite kako program koji ste koncipirali na jedan način publika doživi na drugi, u skladu sa stereotipima.“ Nažalost, na stereotipe, ali i nepoznavanje notornih činjenica o jugoistočnoj Europi nailazimo ne samo na njemačkim sajmovima, nego i u njemačkim institutima, pa tako u tekstu profesorice s ugledne njemačke slavistike možemo pročitati da je koncipiranje hrvatske nacionalne književnosti devedesetih bilo u povojima. Kako to komentira Alida Bremer? „Slavistika je u Njemačkoj opterećena ideologijom. Mnogi su slavisti raspad Sovjetskog Saveza i Jugoslavije doživjeli kao osobni poraz jer su ti događaji poremetili njihov slavistički pogled. Kad se to događa među slavistima, možete si zamisliti kako je s ostalim intelektualcima. Jedna je od pet knjiga koje su bile u najužem izboru za Nagradu sajma roman Martina Mosebacha Das Blutbuchenfest. Glavna junakinja romana, Ivana Meštrović, čistačica je u Frankfurtu, njezin rođak Ivan Meštrović osrednji je bosanski kipar, a rat u Bosni započinje sukobom Muslimana i Hrvata. Hrvati su neka iskonska bića koja i devedesetih još idu za ovcama, kao i posljednjih petsto godina. Roman je dobio hvalospjeve kritičara i nikoga nije briga što Meštrović ne dolazi iz srednje Bosne, niti što je rat drukčije započeo. To vam pokazuje kako izgleda odnos njemačke javnosti prema nama. Nemoguće bi bilo na takav način baratati, primjerice, činjenicama iz francuske povijesti. Da sam reagirala člankom, a razmišljala sam o tome, svi bi me napali da sitničarim i da mi iz tih svojih malih nacionalnih zemljica uvijek nešto hoćemo. Da je dobio nagradu, ne bih to mogla odšutjeti, ali bih jako morala paziti na koji način o tome progovaram.“

Na paušalan odnos prema regiji osvrnula se i antropologinja iz Ljubljane Svetlana Slapšak na tribini s temom Postoji li jugoslavenski kulturni prostor i nakon raspada Jugoslavije u kojoj su sudjelovali i slovenski kulturolog Aleš Debeljak te hrvatski pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević. „Nije riječ samo o raspadu jedne države, nego i o ostanku bez domovine mnogih koji su se osjećali Jugoslavenima te o raspadu jedne velike kulturne nacije. Postoji li kulturni prostor usprkos tom raspadu?“, pitao je moderator Arne Schneider, na što je Slapšakova upozorila da se o tome ne može razgovarati „bez odgovornosti i priznavanja onoga što se događalo, bez razotkrivanja stereotipa i kompromisa.“ No, čini se da ćemo teško u Njemačkoj dočekati takav pristup.

U Tradukijevu programu osim Stojsavljevića iz Hrvatske su sudjelovali Ivana Sajko, Ivana Simić Bodrožić, Damir Karakaš, Kristian Novak te Filip Hameršak kao stručnjak za Prvi svjetski rat, što je bila jedna od glavnih tema. Karakaš je nažalost jedini hrvatski pisac koji je predstavio novi prijevod na njemački. Njegov roman Sjajno mjesto za nesreću objavio je berlinski Dittrich Verlag zahvaljujući posredovanju Alide Bremer, koja ga je i prevela. Prema podacima Zajednice njemačkih nakladnika i knjižara, nakon jednokratnog skoka 2008, kada je Hrvatska u Leipzigu nastupila kao počasna gošća, broj hrvatskih naslova u Njemačkoj pao je na oko šest godišnje. To su dobri rezultati, smatra Oliver Zille jer je „Hrvatska malena zemlja, a konkurencija golema. S profesionalnim izdavačima koji prodaju licencije i nude svoje autore, a Hrvatska ih ima, može se mnogo postići. No ne treba imati iluzije. U Njemačkoj se objavi oko tri tisuće prijevoda. U odnosu na 80.000–85.000 novih naslova koji svake godine pristižu, to je jako malo. S obzirom na to i u usporedbi s mnogim drugim zemljama, Hrvatska je prilično dobro zastupljena.“

Činjenicu da je prvi put na Sajmu kao punopravna članica Europske Unije Hrvatska nažalost nije iskoristila. Održana je tek jedna, slabo posjećena rasprava, a program Jugoistočne Europe naglasak je stavio na Prvi svjetski rat i na izdanje srpskoga časopisa Beton priređena za Sajam. U organizaciji hrvatskoga štanda ove godine nije sudjelovala Zajednica nakladnika i knjižara, i to zato što Ministarstvo nije raspisalo javni natječaj, kako objašnjava Vladimir Stojsavljević, a nije ga raspisalo jer nije imalo odobrenje Europske komisije za tržišno natjecanje. Riječ je, navodno, o novoj proceduri za Hrvatsku kao članicu EU, a procedura traje. Bilo bi dobro kad bi Ministarstvo konkretiziralo ciljeve zbog kojih se putuje na inozemne knjižne sajmove te uspostavilo transparentan model njihove provedbe. Ne bi bilo naodmet ni angažiranje Hrvatskoga dizajnerskog društva u osmišljavanju vizualnog identiteta štanda i popratnog materijala.